Nebo
Ovo je djelo nastojanje da se riječima što je moguće točnije izrazi sonatna forma. Naravno, nisam mogao očuvati tonalitetne i modulacijske zahtjeve, trudio sam se samo ih naznačiti, navodeći, primjerice, u prvom dijelu drugu temu u tonalitetu „r“, i modulirajući je u reprizi u temeljnom tonalitetu „n“.
I.
Otvoreno nebo, plavi šator. Dok nadiru čudnovate utvare i ljute sitnice, jedan pogled na zvonko prostranstvo uklanja i briše zakrivljenost bolnih staza kojima svakodnevica markira svoju strasnu vladavinu. Prožima dosada običnog života – ali što kad je iznad naših glava otvoreno nebo, plavi šator. Na izlasku nebo sijedi i pomlađuje se od jutra prema danu. Kao iznureni starac preporađa se u mladiću, zbacuje noć i pije svježinu zore. A onda raste uvis, oblake, to inje jutra, odbacuje i razastire se nad nama – plavi šator. Njegove girlande, poput padajućih fontana plavetnila, čak i nama donose ponešto staklasta šarenila. U našim očima zrcale iskrenu radost – jedinu radost koja ne laže.
Jedan pogled na element koji nas, koliko može, nastoji razvedriti da ne zalutamo kao zablejane ovce u strašnoj pustinji; pogledajte dobro i dugo u safirni luk koji sabire nad nama zrake radosti. Smiruje se raznježeno srce i čeliči za grubost nevolja; ravnica različaka boji tvrđave starih gradova. Krilati stanovnici nebeske krajine rasprskuju iz kristalnih slavina tirkizne kapljice, sve dok konture kupola i dimnjaka ne stanu pulsirati napinjuću snagu azura.
Radosno jutro i večer, što sadrži škripu vrata nebeske tvrđave na pozadini safira, imaju za nas jednostavan osmijeh.
Otvoreno za munje, uvečer plavo, razapeto nebo, rastvara se na svijet sitnih čudesa; jer, zar oblaci, inje jutra, koji se oblikuju svaki put drukčije, sivi, naduti, krzneni, ne raspršuju našu dosadu nizom raskošno promjenjivih pejzaža? Jedan pogled na taj niz nadutih ovaca, koje šire svoju vladavinu nad safirnim nebom sve do šumne divljine na horizontu, dovoljan je da šuškanje vječnosti dopre do naših ušiju, uronjenih
u vodu sivila.
Osmijeh jednostavnosti, sakrament tužnih duša, skriven u naborima nebeske fontane, slijeva se na nas: otvoreno nebo, plavi šator. Nadiru druge, ne tako emfatične fantazije i trivijalnosti osamljenosti, zamišljene nad sanjivošću ukočenih ploha života, jedan pogled u zvonko prostranstvo ispravit će zakrivljenost bolnih staza; svakodnevno umorni prolazimo tim tragom. U našim zjenicama plavo kamenje, usitnjeno u sitne komadiće, smjera – valja ih očistiti otirući se o plavetnilo neba.
Jedan pogled prema nebeskom svodu postaje našom stalnom utjehom – da ne kružimo slijepi kao gromom oslijepljene ovce. Pažljivi pogled i dulja kontemplacija onoga što se proteže nad nama oblikovat će tanke pruge radosti – velika dolina različaka uveselit će rubove zvonkih gradova. Krilati anđeli mogu s vodotornjeva rasprskati vrijeme na opsjednute dimnjake i krovove tužnih zborišta. Nebesko plavetnilo, napregnuto do pucanja, iscijedit će se i spustiti se na osmijehe tuge.
Uvijek obnaženo jutro i kraj dana koji otvara vrata noći, mračne gospođice što pod nebeski šator stupa pognute glave i s dlanovima na ustima, imaju za nas osmijeh naivnosti kad nebu prepustimo vladarski ton života.
II.
Noću prekriva ga crni plašt; ono za sada nevidljivo i nedostižno počinje grliti beskrajnom moći, puno je opojnog pića, zuriš u njega i počinje te uvlačiti u prozirni lijevak iza kojega šušte svileni valovi večeri. Legni na kamen i promatraj zenit. Polako ćeš utonuti u beskrajni ocean, koji te neće udaviti, niti ćete, naravno, smiriti. Njišući se zajedno sa zemljom, materinjom planetom, čuješ zibanje njihala svijeta. Crni plašt noći, koji prekriva nebo, i tebe ispunjava beskrajnom tišinom. Osim ako uho položiš na zemlju; čut ćeš tada tutnjavu života koji je tvojim životom.
Odmah ćeš mu se vratiti; zaboravit ćeš nebo. Predmeti koji te okružuju osvojit će te, rastrgati, raspršiti. Tvoj život neće segnuti ponad krova tvoje kuće; mišlju nećeš poletjeti ponad vrška topole, koja stoji pred tvojim prozorom; duhom se nećeš uzdignuti ponad bijela goluba, koji na tvoj zvižduk silazi s nebesa na zrnca graška. Smjesta ćeš se ograničiti. Budi makar samo na tren beskrajan poput neba, tvog oca, koji je beskonačan. Pogledaj.
Noću crni plašt prekriva tvog oca; noću ga ne vidiš i ne dosežeš, ali počinje te grliti beskrajnom moći, puno je vina koje će te opiti, zuriš u njega, i počinje te uvlačiti u duhovni lijevak kojim šušte svileni valovi večeri. Legni, poput Jakova, glavom na kamen i promatraj njegove zjenice. Polako ćeš tonuti u beskrajni ocean, koji te neće udaviti, niti ćete, naravno, smiriti. Ljuljajući se sa zemljom-sestrom, kćeri tvoga oca, koji plaštem noći pokriva nebesa i tebe ispunjava beskrajnom tišinom. I čak i kada uho položiš na zemlju, čut ćeš samo tutnjavu njegovih riječi, koje su tvojim životom.
III.
Odjekuje oluja, fijuk oblaka, lete, lete, lete; kroz proreze oblaka svijetli niska zvijezda, poput izgubljenih bisera; tko li ih je pogubio na putovanju crnilom neba, tko?
Možda je Bog razbacao zvijezda snop, možda ih je rasuo sa svojih halja, možda one lete u nepoznat svijet, možda ih nema? Možda ih samo besciljni vjetar goni, lete, lete, lete, zvijezde stada, zvijezde kao ždralovi, vidi li ždral-predvodnik zoru u koju lete?
Odjekuje oluja, fijuk oblaka, lete, lete, lete; kroz proreze oblaka svijetli niska zvijezda, poput izgubljenih bisera; tko li ih je pogubio na putovanju crnilom neba, tko?
I kuda smjeram ja, oslijepljena ptica što leti iz jedne tame u drugu, prekriven iznenada kupolom hrama koji me, isklesan vječnim zvijezdama, na tren zaustavlja i nalaže da odgonetam tko ga je zvijezdama prekrio, tko mi je zvijezdama zasuo punu dušu? Kuda ptice lete ujesen, kuda ide lišće što pada, kuda odlijeću oblaci na nebu, kuda odlazi ljudsko srce što živjelo je u savezu sa zvijezdama?
Odjekuje oluja, fijuk oblaka, lete, lete, lete; kroz proreze oblaka sjaje zvijezda, poput izgubljenih duša. Tko li je pogubio duše što putuju crnilom neba, tko?
Možda nas je Bog stresao, nas koje lutamo, sa svojih halja da odletimo u provaliju, u nepoznat svijet, a možda nas nema? Možda samo besciljni vjetar goni, lete, lete, lete naše duše kao ždralovi. Vidi li zoru ždral
što predvodi? Ne, noć je, a ptice lete.
IV.
Šator najdraže boje, razapet nad našim glavama, jednoobrazan, kao da je od jednog tirkiza isklesan, ravan, nalik na ravninu kakvom bi trebale disati naše misli dok šećemo vrtnim stazama u zrelo ljeto – to nebo je, nebo nebesko.
Nebeski zaljev, pun skrivenih fjordova, snježnih planina što dižu se i raspadaju u tišini, jedino zato da bi dale tu prolaznu ljepotu i nasrnule na naše oči, dok šećemo livadama što zelene u rano proljeće – to nebo, nebo plavo.
Ružičasta stepa kao da je prekrivena breskvinim cvijetom, posuta mirisnim paperjem, da nam se čak čini kako to nekakva hrana hurija, aromatična i nedodirljiva, ispunjava zlatnu zdjelu firmamenta kada se u lipanjsko jutro diže prameni boj – to nebo je, nebo ružičasto.
Siva ergela, puna zgrčenih, bijesnih divova koje goni snažan vjetar, grive pastuha, raskuštranih češljevima Boreja, ispunjavaju je dok se podivljale životinje bacaju na sebe, udaraju kopitima tako da odjekuju sve
šume u kojima se skrivamo pred grmljavinom – to nebo je, nebo ljutito.
Crn pehar, u kojemu gore naše nezasićene duše u obliku nedostižnih zvijezda, zatvara nas kao u oniksu, ali odbijaju se o njega naše nedostižne i čudnovate žudnje – to je nebo, nebo crno, duše naše refleks, duše
naše oslobođenje, duše naše vječno zatvaranje.
Jaroslaw Iwaszkiewicz, “Putovanja u Poljsku”, s poljskog preveo Dalibor Blažina, Srednja Europa, 2021.
Knjigu možete nabaviti na: Srednja Europa