milujem sestrama kosu.
petak je, penjemo se prema križnom putu.
petak je, Vela je Gospa,
selo se prazni
mašemo sretno sjetne,
plačljive.
ostali su domaći, ostale su stare dosade
poput vreća s trulim krumpirom koji
klije svoje bijele glave.
dugo smo ju skrivale
vezale joj oči
pjevale joj
a sada klizi niz sestrine kose, niz bujicu vlasi
zaposjeda naše priče
sišući toplo ljeta poput pijavice.
da,
otišli su.
I moje propupale grudi s njima
I masnica na vratu
Obećanja utkana u koru
Sirova bespomoćnost
(penjemo se prema drvenom križu.)
oči.
Pred njim se to ne spominje
Nalet riječi
Šapat šum
Udarac
Pred njim se nemoć cijedi
U rukavce
Penjemo se prema nekom većem prostoru
Čistini po kojoj ćemo
Posložiti svoje
Međuvrijeme
Kupljeno od usoljene
Šutnje
Godinama tovljene
Do povraćanja naša tijela
Upiru kako bi rasula
Svu tu buku u noć
Predala biljkama
Predala
(s užasom, kada shvatimo
kakva je to čistina
kakav prazan hod počiva u svemu)
Pred njim se usta uvlače u sebe
U sebe se zamotaš
U kuću iz koje si potekao
Iz zemlje u koju su te bacili
U riječi kojih se ne sjećaš
Nalik si ribi
Izloženoj bespomoćnoj
Ribi
samo te još oči odaju.
povratak.
(bilo bi lakše disati,
ali noć se gomila u jezgru.)
Vožnja glača površinu
Vožnja gura oči u oči
Može biti tama
ali osjećam tijelo.
Vožnja poskakuje u uzdahu
Riječi se lome drhtajem
Samo fraze poput postaja
Nestaju u brojevima.
Takva doguram do sebe
Zbroj naguran u šaku
(miris je što goni dječaka da proplače
gurne lice još dublje pristajanu.)