Metastaza
Ulaziš bez kucanja
u moj preuređeni stan…
Ostavljaš blatnjave tragove
po mojim bijelim sagovima,
kidaš mi šarene tapete
i prugaste zastore…
Čujem jecaj svoje duše
sklupčane pod krevetom …
Bol je opet metastazirala
u stihove…
Iscjeljenje je zabluda,
do koje mi nije stalo.
Siročad
Osjećaji
koje sam tako posvećeno gajila za tebe,
sada su odrasli i napustili me.
Bio je to težak rastanak.
Sada ih viđam u očima nepoznatih ljudi,
prolaze pored mene
kao da se ne poznajemo.
I bude mi žao,
onako majčinski,
što su siročići,
sami na svijetu,
lišeni spoznaje
kako bi život izgledao
da smo im bili
bolji roditelji.
Koža
Nježno bojno polje
na kom cvjetaju iluzije i ogrebotine
glatka futrola
ubojitog oružja,
mirni pejzaž nad trusnim tlom.
Nabrani zastor
iza kog se odigrava predstava,
tekstura vremena koje nam je preostalo
Koža.
Koža je za sve kriva!
Kad god smo se pokušali
približiti srcima,
koža je stala između nas!
Ruke
Dvije suparnice i suučenice
u našim prljavim poslovima,
Ruke…
Te tihe sluge,
što nikad ne pružaju otpor:
Brišu čelu znoj,
očima suze,
tapšu pognuta ramena…
Bez prigovora,
bez karaktera…
One ne prave razliku
između pljeska i pljuske,
čak i kad ih svodnički šaljemo
da se rukuju s neznancima,
nikad ne oklijevaju…
Nije lako Rukama,
tim ukletim blizankama,
dok se drhtavo grče u pesnice
i skrivaju u džepovima,
ili dok priljubljene licem uz lice
navečer nijemo mole za nas.
hvala vam,
Ruke moje,
ljubazno molim jedan aplauz za vas
Klizava pjesma
Kad pišem o tebi
pjesma mi ispadne sva nekako klizava,
nikako da uhvatim smisao,
kao da je namazan sapunom.
Ne razumijem se ja puno
u osobnu higijenu pjesama,
htjela sam samo da bude
sva nevina i čista,
pa sam valjda nehotice dodala
suviše pjenaste želje,
suviše losiona od čežnje,
suviše mirisa ružmarina,
pa mi je sad cijeli dan bljutav okus
u ustima,
a u trbuhu mučnina.
priredila Diana Burazer