Prostrijelne tačke
Neću se upucati
U glavu, i neću se upucati
U leđa, i neću se objesiti
Vrećom za smeće, a ako to učinim,
Obećavam vam, neću to učiniti
U policijskom autu dok sam u lisicama
Ili u zatvorskoj ćeliji nekog grada
Čije tek ime znam
Jer moram voziti kroz njega
Da dođem kući. Da, možda riskiram,
Ali obećavam vam, vjerujem crvima
Koji žive ispod podnih dasaka
Moje kuće da urade ono što moraju
Bilo kakvom truplu više nego što vjerujem
Službeniku zakona zemlje
Da zatvori moje oči kao što bi ih zatvorio
Čovjek božji, ili da me prekrije čaršafom
Tako čistim da bi ga moja majka koristila
Da me ušuška. Kada ubijem sebe, ja ću
To da učinim na isti način kao i većina Amerikanaca,
Obećavam vam: dimom cigarete
Ili komadom mesa kojim se gušim
Ili tako siromašan da se smrznem
Jedne od ovih zima koje neprestano
Nazivamo najgorom. Obećavam da ako čuješ
Da sam mrtav bilo gdje u blizini
Policajca, onda me je taj policajac ubio. Uzeo me je
Od nas i ostavio moje tijelo, koje je,
Bez obzira šta su nas učili,
Veće od sudske nagodbe koje
Grad može da plati majci da prestane da plače,
I ljepše od novog metka
Upecanog iz nabora moga mozga.
Prijevod: Adnan Kurtagić
Fotografija: Brian Cornelius