Stigle su
“Svako živo biće ima pravo na sklonište”, reče Miječka za volanom.
“Na sklonište zaraslo u grmlje”, uzvrati njena sestra Lilička.
Dok su šutjele, bile su potpuno različite: jedna je imala valovitu kosu, druga ravnu poput Kineskinje. Miječkini obrazi uvijek su bili boje breskve, a Lilička je bila blijeda kao da je cijeli život provela u betonskoj kutiji u koju ne dopire sunce. Ali kad bi sestre počele razgovarati, nekako bi postajale slične. Sa svakom riječju, njihove oči, usne, uši, pokreti su se sve više stapali, sve dok sagovornik ne bi zatvorio oči, odmahnuo glavom i pitao: Koja od vas govori? Zatim bi se pogledale, na trenutak zašutjele i opet postale različite – kao dan i noć.
Uvijek su dolazile u sklonište za gubitnike zaraslo u grmlje, kao da nisu mogle bez njega. Nije to bila tragedija – naprosto se ponekad činilo kao da je sve obavijeno maglom i da nema izlaza. Tada bi došlo vrijeme za sklonište koje je bilo kuća ogromnih, nesrazmjernih prozora, izlizanih podova i trule terase, sva zarasla u grmlje maline, kupine, hmelja, s visokim topolama, brezama, divljim šljivama, jabukama i kruškama. Odrasle su u tom grmlju, izgubile bitku sa šikarom i na kraju otišle. Ona je stajala kao opomena prošlosti da više nikada ne bude kao prije. Nikada više neće spavati po troje, nikada više ljudi neće reći: “Idem spavati napolje” i leći na drvene ploče ispod drveća, tjerajući cijelu noć sa sebe šišmiše, mačke i insekte s beskonačnim brojem nogu. Svi su se ti ljudi odavno razišli, umrli, izgubili se i na njih su podsjećale kojekakve starudije nazvane po njima. “Daj mi Gončarovu vazu”, rekla je baka. Niko u kući nije znao, niti se sjećao tog Gončarova, ali je vaza dobila naziv po njemu.
Nekada je na mjestu kuće bila koliba, a onda ju je neumoljivo vrijeme skršilo, ostavivši urušeni krov, štalu do prsa u zemlji I dirljive ljestve kraj prozorčića za ptice. Niti jednoj ptici nije bilo suđeno da sjedne na te ljestve, osim povremenih zlatnih vuga. Nekada davno je baku na to mjesto doveo muškarac koji ju je odveo s četvrtog sprata u centru grada, od fikusa njenih roditelja, biblioteke i zlatom izvezenog stolnjaka.
“Je li ovo raj o kojem si mi pričala?”, mlada žena tada je upitala Teodoru, gledajući staru staju i ostatke trošne kuće, koju kao da su grčevito rastrgali.
“To je on”, čula je odgovor i shvatila da toliko voli taj glas da joj nikakvi fikusi ne trebaju.
Prošle su desetine godina dok se tragovi stare kuće nisu izgubili, a na njenom mjestu je izrasla kuća koja je ostarjela zajedno s Teodorom. Tu su rasla djeca, odatle odlazila, unuci rasli, praunuci se igrali. Sada je Teodora, blizu svojih sto godina, sjedila na truloj terasi, probijajući se stazom koja je bila sva zarasla u kupine, I čekala bjegunce koji su išli k njoj, u grm.
Najprije su pobjegle u sklonište zbog egzistencijalne brige za mrtve papagaje i kornjače. Zatim kroz krize karijere, ljubavi, djece. Lilička je u skloništu ljuljala svoje sinove kada su je u normalnim uslovima dovodili do ludila. U skloništu za gubitnike djeca bi se odjednom smirila i jednostavno puzala kroz šikare kupina, češkala svoje nježne, meke trbuščiće. Miječka je odlučivala kuda dalje. U skloništu ideje nisu padale na pamet, ali je došla spoznaja da će kad‑tad doći. Tu se čak moglo pomiriti s bezidejnošću, sijekući te neprobojne šikare.
“Strašno je zamisliti šta ljudi koji nemaju kuću u divljoj malini rade”, reče Lilička.
Donijela je blijedoružičaste cipele s otvorenim prstima da bi ih Miječka odmah obula – cipele su ležale na tavanu četrdeset godina. Baka ih je kupila jednom u Vilniusu, ali veličina nije bila njena, pa ih nikada nije ni nosila, a sada nije znala da je došlo njihovo vrijeme. Lilička ih je pronašla dok je u nervnom slomu čistila tavan. Ko bi rekao da je prije četrdesetak godina baka kupila cipele tačno veličine četiri noge svojih dviju budućih unuka.
“Sada ćeš izaći iz auta, a baka će pasti u nesvijest”, reče Lilička, gledajući sestrinu haljinu. Službeno je bila lijepa. Nosila je tamne naočale, majicu bez ičega ispod i poderane farmerice.
“A tebi će reći”, uzvrati Miječka, “zašto se ne možeš oblačiti kao tvoja sestra?”
“Ona ne zna da većinu vremena nosiš haljinu iste boje i kroja poput vreće za krompir”, reče Lilička gledajući očima pod naočalama u retrovizor.
“Ali kratku.”
“Tim bolje kratku.”
Zatim su stale na benzinsku pumpu. Sijalo je prvo vruće junsko sunce, jagode njihovog djetinjstva sazrijevale su negdje ispod stabala jabuka, a Miječka je iz gepeka izvadila kofer i nebeskoplavi sarafan s bijelim cvjetićima.
“Oh!”, reče Lilička.
“Obuci ga!”, Miječka se nasmiješila.
Lilička je otvorila stražnja vrata automobila, brzo skinula majicu i sarafan je poput povjetarca pao s njenih ramena na koljena.
“Baka će sigurno pasti u nesvijest”, reče Lilička.
Prvi put nakon osam godina situacija je bila takva da je za popravke bilo potrebno cijelo ljeto. Poslale su pisma muževima, dečkima, bivšim muževima i svima uključenima. Sastavile su raspored za Liličkinu djecu.
“Sjećaš li se”, reče Miječka jednom rukom tražeći radiostanicu, a drugom popravljajući rukav svoje haljine, “ljeto je nekad bilo beskrajno, zar ne?”
Lilička je jednostavno kimnula, jednom rukom držeći volan umjesto Miječke. Drugom je rukom trljala jabuku o vlastito koljeno na kojem je poput svijetloplavih talasa ležao upravo poklonjen sarafan. Uvijek su tako radile – kad bi jedna počela namještati bretele, druga bi automatski uzimala volan u ruke.
Stigle su navečer.
“Bože, zar se nisi mogla cijeli život tako oblačiti!”, pljesnula je baka rukama. Već ih je čekala.
“Protratila sam dvadeset godina!”, Lilička se nasmijala, popravljajući sarafan koji se zgužvao tokom puta.
“Da sam se tako oblačila cijeli život, možda bih se udala i četvrti put”, rekla je Miječka i brzo otrčala u kuću prije nego što bi je sestra mogla sustići.
Lilička se udavala spontano, ali je uvijek pravila pauze između brakova, odlazila negdje daleko, pokušavajući dovesti svoje misli u red. Planirala je pauzirati ili se više nikada ne vezati, ali je u isto vrijeme bila tako zločinački lijepa i tako zločinački bespomoćna u svojim asketskim putovanjima da se uvijek vraćala s novim ljubavnim pričama. Svi su se hitno željeli njome oženiti, niko nije oklijevao. To nije moglo a da ne privuče interes.
Navečer su njih tri sjedile blizu voćnjaka. Lilička i Miječka raširile su prabakin jorgan, crven poput komunističke zastave, na betonske stepenice i sjele naslonvši se jedna na drugu. Donijele su stolicu za baku i postavile je ispred sebe. Nije više mogla sjediti s njima na stepenicama.
“A zašto ste došle?”, upita baka.
Pitanje ih nikako nije moglo uvrijediti, jer su obje sestre znale da je to pitanje potjecalo iz zabrinutosti.
“Da se zabavimo”, reče Lilička.
“I dokle ćemo se zabavljati?”
“Dok ne završi ljeto.”
“Neka.”
Jevegenija Kuznjecova, “Pitajte Miječku”, s ukrajinskog preveo Žarko Milenić, Buybook, 2023.
Knjigu možete nabaviti na: Buybook