KUHINJA DUŠE
I eto, morao bih već poći,
sat kaže da je krajnje vreme,
mada bih rado ostao cele noći.
Načičkana očima, kola nekuda streme;
ulična svetlost izgubljeno vrluda;
mozak je ulubljen čuđenjem tupim.
Ali još imam kuda
da stupim, imam kuda da stupim.
Pusti me da odspavam u kuhinji tvoje duše,
da ogrejem svoj duh kraj tvoje blage peći.
Ne teraj me, jer ako tu ne mogu leći,
u močvari neona ogreznut ću do guše.
Prsti ti pletu bodre minarate,
govore tajnom abecedom,
dok se ja opet mašam cigarete,
učim se da zaboravljam,
da zaboravljam,
sve da zaboravljam redom.
I eto, sat kaže da bih morao poći,
znam da bih morao poći,
a voleo bih da ovdje ostanem čitave noći,
čitave noći, čitave noći.
Prijevod: Dragoslav Andrić
Preuzeto iz: “Stereo stihovi, Antologija rock poezije”, Narodna knjiga, Beograd, 1983.