Bila je nedelja, jedan od onih vrelih letnjih dana kada se svi negde zavuku i vajkaju: „Noćas sam baš prepio!“ Sigurno ste čuli ove reči kad ih šapatom izgovara neki parohijanin koji izlazi iz crkve, mogli ste ih čuti kako silaze sa usana samog opata dok se rve s mantijom iza oltara, ili sa golf terena i teniskih igrališta, iz rezervata divljih životinja gde vodiča u Odubonskom zoološkom vrtu mori užasan mamurluk. „Prepio sam“, reče Donald Vesterhazi. „Svi smo mnogo pili“, reče Lusinda Meril. „Mora da je od vina“, reče Helen Vesterhazi. „Preterala sam sa bordoom.“
Ovo se odigravalo na ivici bazena kod Vesterhazijevih. Sam bazen, napunjen vodom iz arteškog bunara sa visokim sadržajem gvožđa, bio je tamnozelene boje. Dan je bio divan. Na zapadu se ocrtavao obris
ogromnog kumulusa toliko nalik na neki grad, koji se iz daljine vidi sa palube broda, da je moglo da mu se dodeli i neko ime. Lisabon. Hakensak. Sunce je peklo. Nedi Meril sedeo je kraj zelenkaste vode, jedna ruka mu je bila u bazenu, a drugom je držao čašu džina. Bio je vitak čovek – krasila ga je ona posebna mladalačka vitkost – i premda odavno već nije bio u cvetu mladosti, tog jutra se spustio u prizemlje svog stana suljajući se niz gelender, pa je sočno po zadnjici zveknuo bronzanu statuu Afrodite koja je stajala na stalku u dnevnoj sobi dok je privučen mirisom kafe hitao u kuhinju. Mogli bismo ga uporediti sa letnjim danom, posebno s njegovim poslednjim satima, i mada mu je nedostajao neki teniski reket ili torba za plažu da upotpuni taj utisak, nepogrešivo je zračio mladošću, sportskim duhom, vedrinom. Dugo je plivao u bazenu, pa je sada duboko disao i hroptao kao da se sprema da u svoja pluća udahne sve čestice tog trenutka, vrelinu sunca, plimu sopstvenog užitka. Sve mu se slivalo u grudi. Njegova kuća nalazila se na Bulet parku, nekih dvanaest kilometara južno odatle, gde su njegove četiri predivne ćerke u tom trenutku ili doručkovale ili igrale tenis. Tada mu pade na pamet da bi, skrenuvši oštro ka jugoistoku, mogao vodenim putem da stigne kući.
Na pomisao kako život njega ne ograničava, on oseti ushićenje koje se ne bi moglo protumačiti kao nagoveštaj izbavljenja, na šta takva pomisao može da navede. Delovalo mu je da poput kakvog kartografa
može da vidi čitav lanac bazena, taj kvazipodzemni lanac koji krivuda predelom. Došao je do otkrića, do doprinosa modernoj geografiji; nazvaće taj lanac „Lusinda“, po svojoj ženi. Nije voleo da se šali na tuđ račun, niti je bio budala, ali je po sopstvenom čvrstom ubeđenju bio originalan čovek i imao skromnu i ne do kraja definisanu predstavu o sebi kao o legendarnoj ličnosti. Dan je bio divan i činilo mu se da bi jednim podužim plivanjem mogao dodatno da ga uveliča, da oda počast njegovoj divoti.
On smaknu duksericu kojom je bio ogrnut i skoči u vodu. Gajio je neobjašnjiv prezir prema muškarcima koji ne skaču u bazen. Dinamično je plivao kraulom, uzimajući vazduh posle svakog zaveslaja, ili na svaki četvrti, odbrojavajući negde duboko u podsvesti: jedan-dva, jedan-dva, u ritmu rada nogu. Kraul nije stil za duge staze, ali kako se plivanje odomaćilo, uneo je u ovaj sport izvesne navike, pa je u ovom delu sveta postao uobičajena stvar. Svetlozelena voda ga je grlila i podupirala, ali to je, činilo mu se, manje zadovoljstvo od vraćanja prirodnom stanju stvari – prijalo bi mu da pliva bez kupaćih gaća, a to prosto nije moguće, ne uklapa se u njegov projekat. Izašao je na sasvim drugoj strani bazena – nikada nije koristio stepenice – i krenuo preko travnjaka. Kada ga je Lusinda upitala gde ide, odgovorio je da će da otpliva do kuće.
Mogao je da sledi jedino mape i putokaze koji su mu u sećanju ili koji su izmišljeni, ali sledeće mu je bilo sasvim jasno: prvo idu Grejemovi, pa Hamerovi, Lirovi, Haulendovi i Kroskapovi. Onda će preći ulicu Ditmar do Bankerovih i nakon te kratke kopnene trase stići do Levijevih, Velčerovih i do javnog bazena u Lankasteru. Zatim idu Haloranovi, Saksovi, Bizvangeri, Širli Adams, Gilmartinovi i Klajdovi. Dan je bio
divan i činilo mu se da život u svetu koji je tako velikodušno snabdeven vodom predstavlja čin milosrđa i istinski dar. Srce mu je bilo ispunjeno dok je trčao preko trave. Pošto je išao kući neobičnim putem, osećao se kao hodočasnik, istraživač, čovek kome je sudbina zacrtana, i znao je da će tokom celog puta nailaziti na prijatelje; prijatelji će biti poređani duž obale reke Lusinde.
Probio se kroz živicu koja je razdvajala imanje Vesterhazijevih od imanja Grejemovih, prošao ispod ocvalog drveća jabuke, pa pored šupe u kojoj se nalaze pumpa i filter za vodu, i stigao do bazena Grejemovih. „O, Nedi“, reče gospođa Grejem, „kakvo divno iznenađenje. Celo jutro te zovem. Čekaj da ti donesem piće.“ Tada je kao pravi istraživač uvideo da će morati da postupa diplomatski prema tradicionalno gostoljubivim običajima domorodaca ako namerava da stigne do svog odredišta. Nije želeo da obmanjuje niti da uvredi Grejemove, ali nije ni imao vremena da se preterano zadržava. Otplivao je jednu dužinu u njihovom bazenu i pridružio im se u sunčanju sve dok ga, nekoliko minuta kasnije, nije spasao dolazak dva automobila puna prijatelja iz Konektikata. Dok su se oni gromoglasno pozdravljali, uspeo je da umakne. Krenuo je putićem ispred kuće Grejemovih, preskočio trnovitu živicu i preko parčeta ničije zemlje stigao do Hamerovih. Gospođa Hamer je bacila pogled preko svojih ruža i ugledala ga kako proplivava, mada nije bila sasvim sigurna da li je to on. Lirovi su kroz otvoren prozor svoje dnevne sobe čuli pljuskanje. Haulendovi i Krosupi nisu bili kod kuće. Kad je napustio imanje Haulendovih prešao je ulicu Ditmar ka Bankerovima odakle se, čak iz daljine, mogao čuti žamor neke žurke.
Voda je prelamala zvuke glasova i smeha, i onda ih, činilo se, zadržavala u vazduhu. Bazen Bankerovih nalazio se na uzvišenju, pa se popeo uza stepenice do terase gde je pilo dvadeset pet do trideset
muškaraca i žena. U vodi je bio samo Rasti Tauers, koji je plutao na gumenom dušeku na naduvavanje. O, kako su lepe i raskošne obale reke Lusinde! Uspešnim muškarcima i ženama okupljenim pored vode boje
safira posluga u belim sakoima punila je čaše hladnim džinom. Iznad njih, crveni školski avion de hevilend kružio je, kružio i kružio po nebu sa radošću koju oseća dete na ljuljašci. Ned na trenutak oseti nežnost prema ovoj sceni, privrženost prema ovom okupljanju, kao da je to nešto opipljivo. U daljini je čuo grmljavinu. Čim ga je Inid Banker ugledala, vrisnula je: „Gle ko nam je došao! Kakvo divno iznenađenje! Kad je Lusinda rekla da ne dolazite, mislila sam da će srce da mi prepukne.“ Krenula je kroz gužvu ka njemu, i kada su se izljubili, povela ga ka šanku, ali se taj put odužio jer je usput morao da se izljubi sa osam do deset žena i rukuje sa istim tolikim brojem muškaraca. Nasmejani šanker koga je video na stotinak žurki dao mu je džin-tonik, a Ned je na trenutak zastao pored šanka vodeći računa o tome da ne upadne u neki razgovor koji bi odložio njegovu plovidbu. Kada mu se učinilo da je opkoljen, skočio je u bazen i plivao duž ivice ne bi li izbegao Rastijev dušek. Na drugom kraju bazena je sa širokim osmehom prošao pored Tomlinsonovih i laganim trkom krenuo putićem kroz baštu. Šljunak mu se usecao u stopala, ali drugih neprijatnosti nije bilo. Žurka se odigravala isključivo kod bazena, i dok se udaljavao od njega ka kući Bankerovih primetio je da se divni vodeni zvuci glasova stišavaju, a pojačava zvuk sa radija u kuhinji gde je neko slušao prenos utakmice. Nedelja po podne. Nastavio je između parkiranih automobila niz travnatu ivicu prilaza do Elvajvz lejna. Nije želeo da ga neko vidi nasred ulice u kupaćim gaćama, ali nije bilo saobraćaja, te je prešao kratko odstojanje do prilaza garaži Levijevih, gde se nalazio znak na kome je pisalo „Privatan posed“ i zeleno poštansko sanduče za Njujork tajms. Sva vrata i prozori te velike kuće bili su otvoreni, ali nije bilo znakova života; čak ni pas da zalaje. Obišao je kuću, došao do bazena i shvatio da su Levijevi nedavno otišli. Čaše, flaše i posude sa orasima bile su na stolu u krajnjem uglu bašte, gde se nalazio letnjikovac sa visećim japanskim lampionima. Nakon što je preplivao bazen, uzeo je čašu i sipao sebi piće. To mu je bilo četvrto ili peto piće, a već je preplivao skoro polovinu reke Lusinde. Osećao se umorno, čisto, zadovoljno što je u tom trenutku sam; bio je zadovoljan zbog svega.
Spremala se oluja. Obris kumulusa, onog grada, uvećao se i potamneo, i dok je tu sedeo ponovo se čuo udarnički zvuk grmljavine. De hevilend avion je i dalje kružio nad njegovom glavom, i Nedu se činilo da
je tog popodneva mogao da čuje kako se pilot zadovoljno smeje; ali onda je još jednom zagrmelo pa se pilot uputio kući. U daljini je zapištao voz i on se zapita koliko bi sati već moglo biti. Četiri? Pet? Pomisli kako na lokalnoj železničkoj stanici u to doba dana putnički voz čekaju neki konobar, koji je ogrnuo kišni mantil preko smokinga, neki patuljak sa cvećem umotanim u novine i neka uplakana žena. Najednom postade mračnije; to je trenutak kad tupave ptice kao da usklađuju svoju pesmu sa predosećanjem jasnog i prepoznatljivog dolaska oluje. Zatim se začuo prijatan mlaz vode koji se slivao sa krošnje hrasta iza njega, kao da je neko odvrnuo slavinu. Fontane su se potom oglasile sa svih krošnji visokog drveća. Zašto on voli oluje, šta predstavlja ono uzbuđenje koje oseti kad se vrata naglo otvore i kišni vetar silovito pohrli uza stepenice, zašto je jednostavan zadatak zatvaranja prozora na staroj kući oduvek tako hitan i neophodan, zašto ga prvi vodeni prizvuci olujnog vetra nepogrešivo podsećaju na dobre vesti, veselje, radosne pozdrave? Onda se začu eksplozija, pa zamirisa barut, a kiša poče da šiba po japanskim lampionima koje je gospođa Levi kupila u Kjotu dve godine ranije, ili možda tri?
Ostao je u letnjikovcu Levijevih dok nije prošla oluja. Kiša je ohladila vazduh, a on je drhtao. Vetar je svojom silinom lišio jedan javor crvenog i žutog lišća i rasuo ga svuda po travi i vodi. Pošto je sredina leta, drveće mora postepeno da gubi lišće, ali njega ipak obuze neka neobična tuga od ovog nagoveštaja jeseni. Protrljao se po ramenima, ispraznio čašu i zaputio se ka bazenu Velčerovih. To je značilo da mora da prođe kroz manjež Lindlijevih, i iznenadio se kad je video da je zarastao u travu i da su prepone razmontirane. Pitao se da li su Lindlijevi prodali konje ili su na letovanju, pa su ih otpremili u neki pansion za konje. Kao da je jednom nešto čuo o Lindlijevima i njihovim konjima, ali nije mogao tačno da se seti šta. Nastavio je bos preko vlažne trave ka Velčerovima, gde je uvideo da im je bazen prazan.
Ovaj prekid vodenog lanca neopisivo ga je razočarao, osetio se kao neki istraživač koji je u potrazi za moćnim izvorom reke naišao na potočić. Bio je razočaran i zatečen. Sasvim je uobičajeno da se ode na letovanje, ali niko nikad ne prazni bazen. Velčerovi su se definitivno odselili. Bazenski nameštaj bio je sklopljen, nagomilan i pokriven ceradom. Letnjikovac je bio zaključan. Svi prozori bili su zatvoreni, i kad je došao do prednje strane kuće, na drvetu je ugledao zakačenu tablu na kojoj je pisalo: „Na prodaju“. Kada se poslednji put čuo sa Velčerovima? Kada su ono Lusinda i on poslednji put odbili njihov poziv na večeru? Pre nedelju dana, ili tako nešto. Da li ga to napušta pamćenje ili se toliko izveštio u potiskivanju neprijatnih činjenica da mu se zamagljuje istina? Tada je u daljini čuo kako neko igra tenis. To ga je razveselilo, odagnalo sve strahove i omogućilo mu da bezbrižno prebrodi oblačno nebo i hladan vazduh. Ovo je dan kada je Nedi Meril preplivao okrug! Ovo je taj dan! Uputio se prema najtežoj kopnenoj trasi.
Da ste tog dana pošli u nedeljnu vožnju, možda biste ga videli kako skoro go stoji na ivici auto-puta 424 i čeka pravi trenutak da pređe na drugu stranu. Možda biste pomislili da je žrtva nekog zločina, ili da mu se pokvario auto, ili da je naprosto budala. Stojeći bos među otpacima auto-puta – konzervama piva, raznim starudijama i zakrpljenim rupama na putu – i izložen svakakvim podsmesima, izgledao je žalosno. Znao je kada je počinjao da je ovo deo njegovog putovanja – bilo je ucrtano na njegovim mapama – ali sada, kada se suočio sa kolovoznim trakama dok je mileo po sunčevoj svetlosti, uvideo je da je nespreman. Smejali su mu se, zadirkivali ga, gađali konzervom piva, i u toj situaciji nije video ništa dostojanstveno ni smešno. Mogao je da se vrati, skroz do Vesterhazijevih, gde je Lusinda još uvek sedela na suncu. Ništa nije potpisao, nije se zakleo, nije ništa obećao, čak ni sebi. Zašto onda, kad već veruje da zdrav razum uvek preovladava nad ljudskom tvrdoglavošću, ne može da se okrene i vrati? Zašto je odlučan u nameri da dovrši svoje putovanje, makar to značilo i da dovede sopstveni život u opasnost? U kom trenutku ova šala, ova šega, ova budalaština prerasta u nešto ozbiljno? Nije mogao da se vrati, nije mogao u potpunosti da se seti čak ni zelene vode kod Vesterhazijevih, udisanja svih čestica tog dana, opuštenih i prijateljskih glasova koji govore kako su previše popili. Za otprilike jedan sat odmakao je toliko daleko da je povratak bio nemoguć.
Neki dekica, vozeći oko dvadeset pet kilometara na sat, dozvolio mu je da dođe do sredine puta, gde se nalazilo travnato ostrvce. Ovde je bio izložen ruganju vozača koji su išli ka severu, ali je nakon deset ili petnaest minuta uspeo da pređe. Odatle je ostala samo kratka šetnja do Rekreativnog centra na obodu naselja Lankaster, gde su se nalazili neki tereni za rukomet i javni bazen.
Efekat prenošenja glasova preko vode, kao i iluzija divnog i uzbudljivog, bili su isti kao i kod Bankerovih, iako su ovde zvuci bili glasniji, grublji i prodorniji, i čim je ušao u taj krcati ograđeni prostor, susreo se sa strogom disciplinom.
“Svi kupači moraju se istuširati pre ulaska u vodu. Svi kupači moraju proći kroz dezobarijeru. Svi kupači moraju sa sobom nositi svoje identifikacione narukvice.“
Istuširao se, oprao noge u mutnom i oporom rastvoru i produžio do ivice bazena. Bazen mu je smrdeo na hlor i ličio na kadu. Dva spasioca, svaki iz svoje visoke stolice, duvali su u policijske pištaljke, u naizgled preciznim vremenskim razmacima, i sistemom javnih opomena zlostavljali kupače. Nedi se sa setom priseti safirne vode kod Bankerovih i pomisli kako bi mogao da se ukalja – da sroza ovaj uspeh i draž – ako bi zaplivao kroz ovaj mutljag, ali se seti da je on istraživač, hodočasnik, i da je ovaj mulj samo kratka deonica reke Lusinde. Uskočio je u hlor, namršten od gađenja, i morao je da pliva sa glavom gore ne bi li izbegao sudaranja, ali uprkos tome su ga udarali, prskali i gurali. Kad je stigao do plitkog dela bazena, oba spasioca su vikala na njega: „Alo, ti bez narukvice, ajde napolje.“ Izašao je iz vode, ali nisu imali načina da ga gone i on je prošao kroz smrad krema za sunčanje i hlora, kroz žičanu ogradu pa pored terena za rukomet. Prešavši ulicu, kročio je na pošumljeni deo imanja Haloranovih. Drveće nije bilo potkresano, a put je bio džombast i težak sve dok nije došao do travnjaka i živice koja okružuje njihov bazen.
Haloranovi su njegovi prijatelji, stariji i neverovatno imućan par koji kao da je uživao u glasinama da su komunisti. Oni nisu komunisti, već žestoki reformatori, pa opet, kad ih s vremena na vreme optuže za rušilačke pobude, njima to godi i uzbuđuje ih. Živica je bila žuta, a on pomisli kako ju je, kao i javor Levijevih, načela jesen. Viknuo je: zdravo, zdravo, da Haloranovima najavi svoj dolazak, da ublaži narušavanje njihove privatnosti. Iz razloga koji njemu nikada nisu bili predočeni, Haloranovi nemaju naviku da nose kupaće kostime. Zapravo i nije bilo potrebe da bilo šta objašnjavaju. Njihova golotinja bila je deo njihovog žestokog reformskog duha, i on lagano svuče svoje kupaće gaće pre nego što će proći kroz rupu na živici.
Gospođa Haloran, krupna žena sede kose i spokojnog izraza lica, čitala je Tajms. Gospodin Haloran je mrežicom vadio lišće iz bazena. Nisu bili ni iznenađeni ni razočarani što ga vide. Njihov bazen bio je možda najstariji u okrugu – kaldrmisani četvorougao u koji se slivao potočić. Nije imao ni filter ni pumpu, a voda je bila mutnozlatne boje kao i potok.
„Plan mi je da preplivam okrug“, reče Ned.
„Oh, pa nisam ni znala da je to moguće“, uzviknu gospođa Haloran.
„Jeste, dolazim čak od Vesterhazijevih,“ reče Ned. „Već nekih šest
kilometara.“
Ostavio je kupaće gaće kod dubljeg kraja bazena, prošetao do plitkog dela, i otplivao jednu dužinu. Dok se potpomagao rukama da izađe iz vode, čuo je gospođu Haloran: „Čuli smo za sve tvoje nedaće, Nedi. Jako nam je žao.“
„Moje nedaće?“, upita Ned. „Ne znam na šta mislite.“
„Pa, čuli smo da si prodao kuću, i da su tvoja jadna deca…“
„Ne sećam se da sam prodao kuću“, reče Ned, „a devojke su kod kuće.“
„Da“, gospođa Haloran uzdahnu. „Da…“ Njen glas ispuni vazduh neočekivanom setom, i Ned hitro prozbori: „Hvala na plivanju.“
„Pa, srećan put“, reče gospođa Haloran.
Iza živice je navukao kupaće gaće i vezao ih. Bile su mu labave i on se zapita da li je moguće da je tokom samo jednog popodneva mogao da izgubi na težini. Bilo mu je hladno i bio je umoran, a zbog golih
Haloranovih i njihove tmurne vode se snuždio. Ovo plivanje iziskuje previše snage, ali kako je to mogao da pretpostavi tog jutra suljajući se niz gelender i sedeći na suncu kod Vesterhazijevih? Ruke su mu bile slabe. Noge su mu bile kao od sunđera i bolele ga u zglobovima. Najgora od svega bila je hladnoća u kostima i osećanje da mu možda nikad više neće biti toplo. Lišće je padalo oko njega i on namirisa zapaljeno drveće. Ko pali drveće u ovo doba godine?
Trebalo mu je piće. Viski bi ga ugrejao, podigao i nosio kroz poslednju deonicu putovanja, osvežio bi mu osećaj da je preplivati okrug nešto originalno i hrabro. Oni što preplivaju Lamanš uvek popiju rakiju.
Bio mu je je potreban stimulans. Prešao je preko travnjaka ispred kuće Haloranovih i spustio se do putića gde su izgradili kuću za Helen, svoju ćerku jedinicu, i Erika Saksa, njenog muža. Bazen Saksovih je mali, i tu je naišao na Helen i njenog muža.
Ćao, Nedi“, reče Helen. „Jesi li bio kod moje mame na ručku?“
„Ne baš“, reče Ned. „Ali sam se javio tvojim roditeljima.“ Ovo mu je delovalo kao zadovoljavajuće objašnjenje. „Izvini, molim te, što ti ovako upadam, ali malo mi je hladno, pa bih te zamolio za piće.“
„Naravno, rado bih ti sipala“, reče Helen, „ali u ovoj kući ne držimo alkohol još od Erikove operacije. Već tri godine.“
Da li on to gubi pamćenje, da li je zbog svog dara za potiskivanje bolnih činjenica zaboravio da je prodao kuću, da su mu deca u nevolji i da mu je prijatelj bio teško bolestan? Pogled mu se spusti sa Erikovog lica na stomak, gde je ugledao tri bleda ožiljka od šavova. Dva su bila dugačka bar po trideset centimetara. Pupka nije bilo. Nedi se zapita: šta li on pomisli u tri ujutru kad hoće da počeše međunožje pa rukom krene preko stomaka na kom nema pupka, kako li se nosi s tim nedostatkom spone sa sopstvenim rođenjem, kako li reaguje na ovaj prekid u lancu nasleđa?
„Sigurna sam da ima pića kod Bizvangerovih“, reče Helen. „Prave veliku žurku. Čak i dovde se čuje. Slušaj!“
Ona podiže glavu, a preko puta, preko svih travnjaka, bašti, šuma i polja opet se začuo divni zvuk glasova prelomljenih vodom. „Pa, da se pokvasim“, reče on, smatrajući da i dalje nije slobodan da bira sredstvo kojim će putovati. Uskočio je u hladan bazen Saksovih i onako dahćući, skoro daveći se, stigao do druge strane bazena. „Lusinda i ja strašno želimo da vas vidimo“, reče preko ramena, a lice mu je bilo usmereno ka Bizvangerovima. „Jako nam je žao što je toliko vremena prošlo, zvaćemo vas uskoro.
Prešao je neka polja ka Bizvangerovima i ka veselim zvucima. Biće počastvovani da mu daju piće, biće im drago da mu daju piće. Bizvangerovi četiri puta godišnje, i to šest nedelja unapred, zovu Lusindu i njega na večeru. Uvek su bivali odbijeni, ali su uporno slali pozivnice ne želeći da prihvate grube i nedemokratske postupke društva u kome žive. Oni su tip ljudi koji na koktelima diskutuju o kretanju cena, tokom večere razmenjuju savete o tržištu, a nakon večere iznose tuđ prljav veš u mešanom društvu. Oni ne pripadaju Nedovom miljeu – nisu bili na Lusindinoj listi zvanica čak ni za Božić. Približavao se njihovom bazenu sa ambivalentnim osećanjima – bio je ravnodušan, čovekoljubiv, a pomalo mu je bilo i nelagodno pošto je počeo da pada mrak a bili su dani dugodnevice. Kad je stigao, bučna zabava je bila u jeku. Grejs Bizvanger je domaćica koja na žurku zove i očnog lekara, i veterinara, i agenta za nekretnine, i zubara. Nikog nije bilo u bazenu, a sumrak je u vodi imao studeni odsjaj. Ugledao je šank i krenuo ka njemu. Kada ga je Grejs Bizvanger ugledala, krenula mu je u susret, ali nije izgledala gostoljubivo, što je jedino i mogao da očekuje, već ratoborno.
Pa na ovoj žurci ima svega“, reče ona glasno, „čak i uljeza.“
Nije mogla da ga osramoti pred svima – to je bilo očito, pa on nije ni ustuknuo. „Može li uljez“, uljudno je upitao, „da dobije piće?“
„Kako ti drago“, reče ona. „Očigledno ne obraćaš preterano pažnju na pozivnice.“
Okrenula mu je leđa i pridružila se nekim gostima, a on ode do šanka i naruči piće. Šanker ga je uslužio, ali na nepristojan način. U Nedovom svetu posluga udara recke u društvu, i čim mu je šanker tako odbrusio, znači da je Nedi izgubio na ugledu. A možda je taj šanker bio nov i neobavešten. Onda je iza sebe čuo Grejs kako govori: „Hteli su preko noći da se obogate – pare pa pare – a onda je jednog vikenda došao pijan i tražio od nas da mu pozajmimo pet hiljada dolara…“ Uvek je samo o novcu pričala. Teže je slušati to nego jesti grašak nožem. Uskočio je u bazen, otplivao dužinu, i otišao.
Sledeći bazen na spisku, posle kojeg će ostati još dva, pripada njegovoj bivšoj ljubavnici Širli Adams. Sve povrede nanete kod Bizvangerovih ovde će biti izlečene. Ljubav – zapravo divljački seks – najbolji je eliksir, lek protiv bolova, šarena pilula od koje će opet da poskakuje, životna radost koja ispunjava srce. Bili su u vezi prošle nedelje, možda prošlog meseca, ili prošle godine? Nije mogao da se seti. On je bio taj koji je okončao vezu, on je držao sve karte – i prošao je kroz kapiju zida koji okružuje njen bazen namešteno samouveren. Na neki način, to je bio njegov bazen, on kao ljubavnik, pogotovo što je to zabranjeno, uživa u posedima svoje ljubavnice s punomoćjem koje sveta institucija braka ne poznaje. Ona je bila tu, kosa joj je bila boje mesinga, ali njena figura pored osvetljene, nebeskoplave vode u njemu nije oživela snažne uspomene. Bila je to, pomisli on, usputna veza, iako je ona plakala kada je raskinuo. Kao da je bila zbunjena što ga vidi, i on se zapita da li ona možda i dalje pati. Da li će, daleko bilo, opet da zaplače?
Šta hoćeš?“, upitala ga je.
„Hoću da preplivam okrug.“
„O, bože. Hoćeš li ikad da odrasteš?“
„O čemu se radi?“
„Ako si došao da tražiš novac“, reče ona, „nećeš od mene dobiti ni
centa.“
„Mogla bi da mi sipaš piće.“
„Mogla bih, ali neću. Nisam sama.“
„Dobro, idem ja.
Uskočio je i preplivao dužinu, ali kad je pokušao da se popne na ivicu, uvideo je da u rukama i nogama nema više snage i, prskajući oko sebe, otplivao je do merdevina i izašao iz bazena. Pogledao je preko
ramena i u osvetljenom letnjikovcu ugledao nekog mladog čoveka. Izašavši na tamni travnjak, osetio je u noćnom vazduhu miris hrizantema ili nevena – neku prodornu jesenju aromu snažnu kao miris benzina.
Pogledao je nagore i video da su se na nebu ocrtale zvezde. Ali zašto ne vidi Andromedu, Cefeja, Kasiopeju? Šta se desilo sa letnjim sazvežđima? Briznuo je u plač.
Zaplakao je prvi put otkako je bio dete, svakako se prvi put u životu osećao tako mizerno, umorno, hladno i unezvereno. Nije mogao da pojmi ni nepristojnost šankera, ni nepristojnost ljubavnice koja mu je nekad dolazila na kolenima i obasipala mu pantalone suzama. Predugo je plivao, predugo bio pod vodom, i od vode su ga boleli nos i grlo. Treba mu piće, neko društvo i čista, suva odeća i, mada je mogao odmah da pređe ulicu i vrati se kući, otišao je do bazena Gilmartinovih. Tu je, prvi put u životu, umesto da uskoči, ušao stepenicama u ledenu vodu i nezgrapno otplivao prsnim stilom koji je možda kao dete naučio. Posrtao je od umora na putu ka Klajdovima i onda prešljapkao njihov bazen, hvatajući se tu i tamo za ivicu ne bi li se malo odmorio. Popeo se uza stepenice i zapitao se da li ima snage da stigne do kuće. Uradio je ono što je hteo, preplivao je okrug, ali je bio toliko ošamućen od iscrpljenosti da mu je sve to delovalo kao Pirova pobeda. Povijen, i držeći se za ivicu kapije, skrenuo je ka prilazu svoje kuće.
Svuda je bilo mračno. Da li je toliko kasno da su svi otišli u krevet? Da li je Lusinda ostala kod Vesterhazijevih na večeri? Da li su joj se devojke pridružile tamo ili su otišle negde drugde? Zar se nisu dogovorili da, kao što to obično čine nedeljom, odbiju sve pozive i ostanu kod kuće? Probao je da otvori vrata garaže da vidi čija su kola tu, ali vrata su bila zaključana i uprljao je ruke rđom sa kvake. Dok je prilazio kući, primetio je da se tokom oluje otkačio jedan oluk. Visio je, iskrivljen poput žice na kišobranu, ali to može da se popravi i ujutru. Kuća je bila zaključana, i on pomisli da je neko – sigurno glupi kuvar ili glupa služavka – zaključao celo imanje, ali onda se setio da je prošlo dosta vremena otkako su poslednji put imali služavku ili kuvara. Vikao je, lupao na vrata, pokušao ramenom da ih probije, a onda, kada je pogledao kroz prozore, shvatio da je kuća prazna.
Džon Čiver, Odabrane priče, Laguna, Beograd, 2017.
Preveli s engleskog Nenad Dropulić, Sava Mihailović i Nenad Župac