Dragi moj Hessey,
kako je lijepo od Vas što ste poslali članke Chroniclea, a od mene je jako nelijepo što se već ranije nisam zahvalio zbog te ljubaznosti; molim Vas oprostite. Slučaj je htio da je list dolazio u moje ruke svakodnevno. Vidio sam i današnji broj. Mogu osjećati samo najveću zahvalnost prema svima koji su bili uz mene. Ovako se lagano upoznajem sa svojom snagom i slabostima. Pohvala i podvala mogu samo trenutačno utjecati na čovjeka kojega je krajnja ljubav prema ljepoti učinila strogim sucem svojih radova. Vlastita samokritika me neusporedivo više muči od onoga što su Blackwood ili Quaterly u stanju prouzročiti, ako pak osjećam da imam pravo, nema one vanjske pohvale koja bi me mogla više zapaliti od vlastite samotne spoznaje i osvjedočenja o tome što je dobro. J. S. je savršeno u pravu što se tiče „šepavog“ Endymiona. Da je tome tako nije moja pogreška. Nije! Iako zvuči malo paradoksalno. Da sam se mučio da bude savršen, i u tom nastojanju tražio savjete drhteći nad svakom stranicom, onda to nikada ne bi bilo napisano; jer čeprkanje nije u mojoj naravi. Želim pisati neovisno. Dosad sam pisao neovisno, bez kritika. Odsad želim pisati neovisno, kritikama uprkos. Genij pjesništva u čovjeku mora sam sebi izboriti izbavljenje. Ne može se sazreti pravilima i uputama nego samo našim unutarnjim osjećajem i potpunom pripravnošću. Ono što stvara, to tebe mora stvoriti. U Endymionu sam skočio u more naglavačke, i tako sam mogao doći u bliskije poznanstvo s brujanjem, obalom i stijenama, nego da sam ostao na zelenoj obali i puhao u nedužnu flautu i usred pijenja čaja slušao udobne savjete. Nikad se nisam užasavao pogrešaka; jer radije riskiram pogrešku nego da ne dospijem među najveće. Ali se bojim, odmah ću se izgubiti u samohvali; zato radije molim prenesite moju zahvalnost Tayloru i Woodhousu ostajem vaš najiskrenije odani
John Keats
Dragi moj Woodhouse,
vaše me je pismo odista obradovalo, osobito vaš ljubazni ton, a ne da bi „genus irritabile“ što izlažete bilo jako po mojoj volji. Ovdje je najbolji odgovor koji Vam mogu dati, nekoliko opaski u nekoliko službenih formi o tim dvjema najvažnijim točkama, koje poput indeksa pokazuju u pravo središte oko pro i contra pitanja o geniju, namjeri, uspjehu i častoljublju itd.
Prvo: Ono što se tiče karaktera pjesnika (razumijem tu vrstu, kojoj, ako sam uopće netko, i sam pripadam; onu vrstu koju treba odvojiti od Wordswortha ili egocentrički profinjene vrste, koja per se postoji i stoji za sebe), on ga i nema, uopće nije vlastit – uopće nema karakter – jednako se veseli svjetlosti i sjeni, živi od izboja, bilo ružnih ili lijepih, uzvišenih ili niskih, bogatih ili siromašnih, prostih ili uzdignutih – istim divljenjem zamišlja Jaga kao Imogena. Ono što je sablazan za vrlog mudroslovca, to je za pjesnika divota kameleona. Ne šteti mu voljenje mračnije strane stvari, kao što mu ne škodi ni ljubav svijetlije, jer na kraju se obje pretvore u kontemplaciju. Pjesnik je od svega postojećega najnepjesničkiji, jer nema osobnosti; konzekventno, uvijek uzme lik nekog drugog bića i ispuni ga. Sunce, mjesec, more, muškarci i žene, koji su stvorenja nagona, svi su pjesnički i imaju nepromijenjenu osobinu; pjesnik međutim ne, on nema osobnost. Pouzdano, on je najmanje pjesnički bog među svim svojim stvorenjima. Ako pjesnik nema svoju zbilju, a ja sam ipak pjesnik, zašto je onda čudno što sam jednom rekao da više ne želim pisati? Nisam li mogao zamisliti u tom svetom trenutku karakter Saturna ili Ope? Jadna je stvar priznati, ali to je istina, da nema ni jedne bilo kad izgovorene riječi koju bih mirne duše mogao smatrati autentičnim stavom što proizlazi iz moje naravi. Kako bi i moglo biti, kad i nemam narav? Ako sam s ljudima u sobi i upravo ne razmišljam o stvorenjima vlastitoga mozga, ne boravi u meni ja, nego oni koji su u sobi, oni polako nameću svoju narav i malo kasnije skoro nestajem – i ne samo među odraslima; isto se događa sa mnom i u dječjoj sobi. Ne znam uspjevam li sebe učiniti potpuno razumljivim: zadovoljit ću se time ako Vi uočite koliko se ne smijem učiniti ovisnim o tome što sam u to doba eventualno rekao.
Drugo: htio bih govoriti o svojim namjerama i o tome kako sebi zamišljam život. Častoljublje, da svijetu budem koristan nečim dobrim: ako poživim to će biti posao sljedećih godina – do tada bih htio stići do takvih vrhova poezije, koliko mogu iz snaga koje su mi dane. Nejasna zamisao o mojim budućim pjesmama često mi tjera krv u lice. Sve čemu se nadam jest da neću izgubiti svu vezu s ljudskim stvarimna – i da ta usamljenost i ravnodušnost koju osjećam od strane najboljih neće otupiti oštrinu mojih vizija. Htio bih pisati o dubokoj žudnji prema ljepoti i o njezinoj ljubavi koja živi u meni, čak i ako bih do jutra uvijek spalio to što sam noću uradio a da svjetlost očiju nikad ne dopre do toga. Ali, ni u ovom trenutku ne govorim o sebi, samo nekoga drugoga, u čijoj duši sad upravo živim.
Ova posljednja rečenica, u to sam ipak posve siguran, potiče od mene. Najdublje osjećam vašu brigu, vaše dobro mišljenje i prijateljstvo i jesam najiskreniji vaš:
John Keats
Preuzeto iz: Antologija humana, Bela Hamvas, Zagreb, Sipar, 2005.
S mađarskog prevela: Jadranka Damjanov