Anakreontska
Za njene usne zakačih vlastitu zapanjenost.
Poput ljubičastog tigra krvaraše joj oči.
Zakopah svjetlost pod njezinom kosom.
Sunce. Tamne sjene na obodima trepavica
zašuštaše poput grožđa iz vinske preše.
Odjednom ponovno dobih groznicu
nasilno plamteći između njenih čarapa.
Malena, tako malena po godinama - sedamnaest -
otkinu me sa svog vrata
onog trenutka kad iz njenog grudnjaka
dva krhka broda
u nepoznate dubine potonuše.
Izopačenost rastanka
Odričem se
svoje nježnosti /
vratite se
oči moje
mutne /
tražim propisnu kaznu
za moje riječi.
izlasku sunca
izmičem ljestve
da se nikakva svjetlost
ne popne do prozora
nek nepromišljena bude
poput psa
moja volja
nek se moje lokve
u zvijezdama slave
moje nagone
nek pregazi život
i amputira
njihove povrijeđene noge.
odričem se
svoje krvi
i svog spola
i svojih ušiju
za svaki glas /
za svaki put
za svaku sjenu
za svako stoljeće
nek moja leđa budu
jedna presušena postelja.
odsutnost je apsolutno jedinstvo.
sve
sve mi je zabranjeno:
čak i gorčina.
Priča
(fragment)
Točna
čarobnice lišaja i koprive
dolaziš, o samoćo, točna poput noći
poput ovojesenje kiše, dolaziš
poput čvrstog kaveza u koji nas zrak skuplja.
U kojem dijelu dana nas najviše boli život?
Kažemo samoća da ne bismo rekli „koliko je hladno“,
kažemo „idem s tobom“ da bismo svakako sami ostali.
Jednoga dana
netko zavoli našu tišinu
naš hod po ovoj zemlji.
I spotakne se, pušimo, vodimo ljubav
i kad jedemo prekrijemo kruh čvrstim putrom
koji na sjenu liči,
potpuno sigurni u to da ćemo ujutro
koračati između sivih kancelarijskih stolova.
I opet nas san hvata.
Jednom, kad je svijet ostario
i stao u jedno zrno pijeska
lišće je bilo zastrto rosom
i vjetar
je kidao žice s kamenja
i od šuma
ostali su samo rogovi jelena.
Kasnije su došla i ledena mora.
Netko je još došao i otvorio crvena vrata
širom, a tamne livade
od prašine i snijega
izdigle su se poput blistavih djevojaka
koje kleče u dolinama.
Lekcije mraka
Zvali su me Mrak i živio sam u sjaju
S.J. Perse
I.
kada si promijene lice
ogoljavaju se
ljudi
i stvari
II.
vrijeme je da sve kažemo u malo riječi:
1. bol nije ljudskog podrijetla niti su ludost
bogova sva druga zla
2. mi smo oni koji se odmah izjutra
metodički, suštinski obriju
i započnu krvavi pir
3. ništa nije ni mudrost ni hrabrost
samo opijenost gluhog kamenja
4. došlo je vrijeme u kojem dok dijete spava
njegove igračke ubrzano stare
5. samo rođenje je enigma
ništa ne znaju oni koji uporno tvrde
da su podjednako teške
bijeda i neiskusna blaženost
6. vatra i dim spavaju zajedno
u brazdama suhih biljaka
7. mir koji dolazi sa starošću / red / sva
mudrost oteti su nam iz ruku
poput odbačenih igračaka
u usamljenoj monarhiji jednog djetinjstva
8. (uspori negdje u svom srcu
koje ne staje ni u jedan grob)
9. iako se samo tamo gdje ima opasnosti
također rađa ono što nas spašava
ono što nas sad kroz život vodi
samo je lišće
III.
budni imaju
svoj zajednički svijet:
život tjeskoba i smrt
vjetar vatra i voda
posao plaća i dugovi
ali i uspavani
- škrto čuvaju – u svojim plućima
dah za naredni dan:
i oni su izrabljivani
zar nisu dan i noć
samo halucinacije jednog prolaznika?
IV.
iznenadna jednakost izaziva slogu
V.
puštam da kamen
padne u prozirnu
i duboku vodu
tone bez pogovora
i gubitak je
prozirnost utapanja
voda je slijepa
što li je ova glazba
mrtva u prostoru
ako je ne svira vrijeme?
ali kakav kamen?
ali kakva voda?
no dobro
neka mi netko kaže
tko sam ja?
VI.
fermentirana sjena nekog
tko se vraća da vidi neku kuću
koju su godine premjestile.
Štrajk glađu
Noć može pasti kad želi.
Grad može zatvoriti oči.
Ali ja ne spavam.
Ne živim, ispunjen sam strahom.
Iznad mene je uznemirujuće čisto nebo
I svjetlost mjeseca - pitome vučice - točno iza vrata
liže malena stopala mojih kćeri.
Pod nama je blijedi mrak, unutra
udarci zvijeri koja vreba.
I dok spavaju ništa nije mirno;
Nešto se pomjera i približava meni
I čujem psa kako hoda ulicom.
Pas na ulici;
Taj zvuk šapa na asfaltu
U dva ujutro, taj nemušti zvuk
Što proizvodi svojom njuškom
Rovareći po smeću i noći.
Pas. Ulica. Mjesec.
Dok tonem u san.
Vrisak životinje bez lica preplavljuje sobu.
Čuju se eksplozije kuća i avenija.
Jedan bodež u utrobu
I vrisak gladnog bića, vrisak
Koji se naslanja na vrata,
Na spomenike
I na zidove građevina.
A zatim je dah.
Taj zvuk koji nemušto izvire
Iz usta pasa bez jezika.
A zatim je strah
Poput bršljana koji se penje uz kožu
I vrti se na jeziku poput brojčanika
Poludjelog telefona.
A zatim je mržnja utihnula na vratima
(I ono što ostaje za njom
Samo su jedan kiseli poljubac
I prljavi dronjci).
Sa hladnoćom dolazi tišina,
Ta mrzovoljna tišina
Koja podiže svoju krestu poput crne iguane.
Ali ne spavam. U gradu
čuje se bubnjanje. U gradu
Nekoliko njih objavilo je
Štrajk glađu.
Ovdje u Meksiku pišem ove riječi.
Juan se zovem:
Ja sam nitko
I ja sam selo,
Bio sam blizanac i za dvoje umirem.
Ovdje u Meksiku pišem ove riječi,
Njihov sam rob od dana kad sam se rodio.
Od tad ih pravično rađam.
Od dana kad sam se rodio
Ja ne punim godine nego prevare,
Ja sam igračka vremena.
Riječi su kćeri života.
Pate, rađaju se, spotiču se; i one imaju svoje smrti.
I u dubini glavnog grada očaja moga
Naoružao sam ih puškama od glagola
(U ovoj nijemoj, ukletoj domovini
Gdje nas i sam zrak ranjava).
Bio sam pisac;
Zvuk iskonske boli meni uvijek zvuči kao moje selo
Rodio sam se na Jugu. Moje ime:
Juan Bañuelos.
Sa španjolskog prevela Mihaela Šumić