Tog ljeta prije skoro trideset godina, živjela sam na zapadu i daleko od mora. Imala sam garsonijeru u novoizgrađenom dijelu jednog grada srednje veličine i posao u fabrici duhana. Posao je bio jednostavan, pazila sam da traka duhana uđe ravno u rezač I to je bilo sve. Zapravo je to radila mašina. Imala je senzor i kad god traka nije stajala ravno, zaustavljala bi se. (Zaustavljala se kao kad neko lupi u zid; zakočila bi jednim užasnim trzajem.) Taj sensor često nije radio pa sam stajala kraj mašine, posmatrala traku i poravnavala je kad god bi se iskrivila. Radila sam od sedam do dvanaest, onda pola sata pauze za ručak, pa još tri sata rada. Često bih za vrijeme posla razgledala okolo. Gledala sam u drugi rezač, gdje se traka cijepala na pojedinačne cigarete, na hiljade njih, na sve one cigarete koje su ljudi pušili vani u gradu: Prije posla. Na pauzi. Nakon jela. Dok se svađaju. Dok vode ljubav i nakon toga.
Dim.
Posao u fabrici cigareta bio je dobar. Klonila sam se ljudi – nisam se upuštala u odnose s njima. Nosila sam čepiće za uši, dok druge radnice nisu; uprkos paklenoj buci u dvorani insistirale su da razgovaraju jedna s drugom, zbog čepića za uši nisam ih mogla razumjeti, ali sam mogla posmatrati kako se nadvikuju. Lica su im bila zacrvenjena i blistava, isticale su im se vratne žile, snažne i lijepe. Gestikulisale su, imale su precizne, kratke znakove za jebanje i poraz, gnjev, za kraj nečega, za uspjeh. Puno su se smijale i pokazivale jedna na drugu, od smijeha se udarale po butinama I brisale suze nadlanicama. Većinom su bile ljepuškaste, uprkos napuhanim keceljama i pahuljastim kapicama od gaze, uprkos žegi koja nas je mrcvarila.
Na pauzi za ručak od tebe se očekivalo da drugima govoriš prijatno. Svugdje prijatno: u liftu, na hodniku, u kantini, u redu dok čekaš hranu. Ja sam na to nerado pristajala, što su jednom prilikom primijetili i naredili mi da dođem u kancelariju nadzornika smjene.
Nadzornik smjene sjedio je za svojim radnim stolom, vozikao se na stolici s točkićima tamo‑ovamo i odmjeravao me od glave do pete. To što je vidio nije ga puno zainteresovalo. Klimao je glavom kao neko ko sve već zna i dosadnjikavo zijevao.
Zijevajući je rekao, podnevni pozdrav ovdje je red.
Rekla sam, ne znam o čemu pričate.
Rekao je, znate vi dobro. Naravno da sam znala. Nisam planirala u toj fabrici provesti cijeli život i jednostavno nisam podnosila riječ prijatno.
Rekao je, slušaj, vrlo je jednostavno. Ako nisi u stanju da kažeš prijatno, letiš odavde.
Nije bitna bila ta riječ, bitna su bila pravila i moć. Razmišljala sam o tome kako je najednom prešao na ti, o temperaturi koja je vladala u njegovom uredu, tom prostoru u kojem je on ubijao vrijeme. Buljili smo tako jedno u drugo.
Onda me je pustio da idem.
Navečer bih često sjedila na balkonu svog stana na petom spratu. Jedan podstanar prije mene tu je ostavio saksije, iz saksija su nicale biljke koje prije toga nikada nisam vidjela. Nježne zelene stabljike s bijelim cvjetovima veličine šibica, iako ih nikad nisam zalijevala, bile su žive. Na podu je bila prostrta vještačka trava, zatim sto, jedna jedina stolica i pogled na magistralu i benzinsku pumpu.
Voljela sam taj pogled.
Plave svijetleće reklame benzinske pumpe, auta koja dolaze i odlaze, stalci s tužnim buketima u celofanu, vreće s ugljem za roštilj pred ulaznim vratima. Ljudi izlaze iz kola, sipaju gorivo, zamisle se I sanjare dok gledaju kako se okreću digitalni brojevi na stubu za točenje, ulaze i listaju novine, kupuju pivo, čokoladu, mentol bombone. Zamišljala sam kako svi oni idu na duga putovanja, napune rezervoar i odlaze jako daleko; oni su ljudi u prolazu, pitaj ih u kojem je smjeru nešto i slegnut će ramenima, reći će, uh, nisam ja odavde, stvarno ne znam.
Žao mi je.
Sjedila sam na balkonu na onoj jedinoj stolici, digla noge na sto i pušila cigarete iz fabrike, otresala pepeo preko ograde i bacala opuške u konzervu od kole (tada sam puno pušila). To je ljeto bilo baš vruće, sjedila sam vani u donjem rublju sve dok se nije konačno smrklo. U stanovima su se polako palila svjetla, na magistrali su sijevali farovi auta, sunce je bilo zašlo, vrućina ostala. Vrućina nije popuštala, samo je stajala među zgradama. Imala sam naviku da siđem do benzinske i kupim sebi sladoled. Navukla sam na sebe haljinu na bretele i obukla japanke, uzela ključ i sitniš pa sam sišla; nikad nisam koristila lift, silazila sam niz zagušljivo prljavo stepenište, a na stepeništu nikad nisam palila svjetlo. Vani je bilo još toplije, asfalt se od vrućine smekšao, i svugdje su prozori bili otvoreni, mogao si čuti televizore, svađu, lupanje vrata. Stubovima za gorivo auta su se približavala kao u usporenom snimku, ljudi su gorivo sipali kao u snu. Ulazna vrata benzinske pumpe otvarala su se automatski, unutra je bilo osvijetljeno I svježe. Uvijek je bio upaljen radio. Povukla sam ustranu vrata od zamrzivača, stajala što je duže moguće pred odškrinutim frižiderom i na kraju uzela moskovski sladoled. Iako sam znala da ću uzeti moskovski, nikako drugi, ipak sam se svaki put pravila kao da sam neodlučna. Za kasom je sjedila žena koja je imala godina koliko i ja sad. Začudo, čitala je knjigu, a kad je trebalo naplatiti, nevoljko ju je odložila, što mi je imponovalo. Dan za danom tu je sjedila ista ta žena, a cijelo ljeto nismo razmijenile ni jednu prisniju riječ.
One večeri, o kojoj hoću ovdje da pričam, stajalo je dvoje ljudi u redu na kasi, bili su nasuli gorivo i kupili gomilu čipsa, slatkiša I duhana; razmišljala sam da li da čekam ispred otvorenog zamrzivača, ruku do lakata u suhoj hladnoći, ali sam ga ipak zatvorila I stala u red. Tad zazujaše ulazna vrata i u radnju uđe stariji čovjek. Nosio je jednostavno ali lijepo crno odijelo, kosa mu je bila bijela kao snijeg, lice naborano kao kora drveta, izgledao je kao da dolazi s kakvog državnog sprovoda. Kad je ušao, uočila sam ga krajičkom oka, stao je odmah iza mene u red i bez ustručavanja usmjerio svoj prodorni pogled među moje gole lopatice. Osjetila sam da me zagleda i pomjerila se korak naprijed. Sačekao je još trenutak pa mi je dodirnuo lakat, a ja sam se okrenula
Rekao je, vi ste niski. Taman za mene.
Sjećam se tačno njegovog glasa, bio je vrlo tih, za starog čovjeka prilično bistar i pogrub. Možda je imao blagi južni naglasak. Bitno mi je napomenuti, da ono što je rekao, nije bilo dvosmisleno. Ili nepristojno. Jednostavno je bilo čudno, nije imalo smisla. Ja tad uopšte nisam bila niska. Nisam ni danas, a ni tad nisam bila, visoka sam metar i šezdeset sedam. Je li to nisko? Ne, i tako sam mu i rekla.
Digao je obje ruke, dlanovima okrenutim prema meni, kože žuljevite i čiste.
Ne, naravno da ne. Vi niste niski. Vi ste sasvim normalni. Ali ste dovoljno niski za moj trik. Imate odgovarajuća stopala, uska su vam ramena. Meni treba nova asistentica. A vi djelujete savršeni za tu ulogu.
Tako je rekao.
Judith Hermann, “Doma”, s njemačkog prevela Dina Bijelić, Buybook, 2023.
Knjigu možete nabaviti na: Buybook