Silno izgaranje, zaključno sagorevanje, to je bio seks, ništa više – kraj mistifikacije; Kler Farel je to shvatila kada je, sa devet godina, doživela raspad porodice do kojeg je dovela neukrotiva privlačnost koju je njena majka osetila prema jednom profesoru medicine koga je srela na nekom kongresu; shvatila je to kada je, tokom karijere, videla kako javne ličnosti za nekoliko sekundi gube sve što su gradile čitavog života: položaj, ugled, porodicu – društvene konstrukcije čija je stabilnost bila postignuta samo po cenu bezbrojnih godina rada, ustupaka-laži-obećanja, te trilogije opstanka braka – videla je kako se najsjajniji predstavnici političke klase trajno kompromituju, ponekad čak i zauvek, zbog neke kratke avanture, ostvarenja fantazije – prekih potreba seksualne
požude: sve, odmah; i sama se mogla naći u srcu jednog od najvećih skandala u istoriji Sjedinjenih Država, imala je tada dvadeset tri godine i bila je pripravnica u Beloj kući istovremeno sa Monikom Luinski – onom koja će ostati slavna po tome što je uzdrmala karijeru predsednika Bila Klintona – a na mestu pohotne brinete koju je predsednik nežno zvao „mala“ nije se našla jedino zato što nije odgovarala estetskim kanonima koji su tada bili na snazi u Ovalnoj sobi: kao plavuša sa pletenicama, srednje visine, pomalo slabunjava, uvek odevena u kombinaciju sako-pantalone muškog kroja – nije bila njegov tip.
Često se pitala šta bi se dogodilo da je predsednik odabrao nju, promišljenu i impulsivnu polu-Francuskinju, polu-Amerikanku koja je život volela da istražuje samo kroz knjige, a ne Moniku, bujnu brinetu krvožednog osmeha, jevrejsku princezicu koja je odrasla u šik kvartovima Brentvud i Beverli Hils? Popustila bi pod privlačnom snagom moći, zaljubila bi se kao šiparica, i onda bi nju saslušavao senator Kenet Star, ona bi bila prinuđena da neprekidno ponavlja jednu istu priču koja bi bila glavna tema na večerama po restoranima u celom svetu i u izveštaju na četiri
stotine sedamdeset pet strana zbog kojeg bi drhtali čankolizi američke vlasti, probudila bi neurotične nagone jednog naroda koji, u naletu zgražavanja i učmalosti, poziva na opštu moralizaciju, i bez sumnje ne bi nikada postala ugledna intelektualka koja je, deset godina kasnije, srela tog istog Bila Klintona na večeri povodom objavljivanja njegovih Memoara i direktno ga upitala: „Gospodine Klinton, zašto ste javno pristali na onu ponižavajuću demonstraciju skrušenosti i zaštitili svoju ženu i sina, ne pokazavši ni najmanje saosećanja prema Moniki Luinski, čiji je intimni život razoren?“ Preko tog pitanja je samo prešao, odvrativši lažno ravnodušnim tonom: „Ma ko ste vi?“ Nije je se sećao, što je, napokon, izgledalo normalno, upoznali su se pre više od dvadeset godina, a da ju je sreo u hodnicima Bele kuće, lako prepoznatljivu po venecijanskoplavoj kosi koja joj je davala prerafaelitski izgled, nikad joj ne bi uputio ni reč – predsednik nema nikakvog razloga da se obraća pripravnici osim ako želi da je kresne.
Dvadeset jednu godinu pre toga, 1995, njih tri su ušle na vrata Bele kuće zahvaljujući školskim ocenama za primer i višestrukim preporukama. Prva, Monika Luinski, ostaće, dakle, tek meteor koji je s dvadeset pet godina ispaljen u medijsku galaksiju s jednim felaciom i jednom erotskom igrom sa cigarom kao jedinim podvizima. Druga, najmlađa, Huma Abedin, čija je porodica indijsko-pakistanskog porekla osnovala Institut za poslove muslimanske manjine, raspoređena je u službu koja je stavljena na raspolaganje Hilari Klinton i za desetak godina postala joj je najbliža saradnica. Na venčanju svoje štićenice sa demokratskim predstavnikom Antonijem Veberom prva dama je čak izgovorila sledeće reči, pune afektivnog naboja: „Da sam imala drugu kćerku, to bi
bila Huma.“ Podržala ju je kada je, godinu dana kasnije, mladi supružnik greškom postavio na Tviter svoje fotografije u sugestivnim pozama – obnaženog torza, sa polnim organom utegnutim u gaće koje nimalo nisu skrivale njegovu nabreklost. Bila je prisutna kada je prevrtljivi muž ponovo posrnuo, ovog puta razmenjujući erotske SMS poruke sa jednom maloletnicom – dok je žudeo za demokratskom kandidaturom u trci za gradonačelnika Njujorka! A bio je jedan od mladih političara koji su najviše obećavali! Uprkos upozorenjima onih koji su zahtevali udaljavanje Hume Abedin pozivajući se na njenu političku toksičnost, Hilari Klinton, sada demokratska kandidatkinja za predsednicu Sjedinjenih Država, zadržala ju je uz sebe. Dobro došla u klub prevarenih
ali dostojanstvenih žena, prvosveštenica američkog poker facea – osmehnite se, snimaju vas.
Iz tog trija ambicioznih pripravnica, jedina koja je do sada izbegla skandal jeste ona, Kler Dejvis Farel, kćerka profesora prava na Harvardu, Dena Dejvisa, i francuske prevoditeljke s engleskog, Mari Kulije. Prema priči iz porodične mitologije, njeni roditelji su se sreli ispred Sorbone i, nakon nekoliko meseci veze na daljinu, venčali u Sjedinjenim Državama, u predgrađu Vašingtona, gde su živeli mirno i monotono – Mari je odustala od svih svojih snova o emancipaciji da bi se brinula o kćerki i postala ono čega se oduvek plašila: domaćica čija je jedina opsesija bila da ne zaboravi da popije pilulu za kontracepciju; materinstvo je doživela kao otuđenje, nije bila stvorena za to, nije spoznala otkrovenje materinskog instinkta, čak je nakon porođaja pala u duboku depresiju i da joj muž nije pronalazio poneki prevodilački posao, život bi okončala na antidepresivima, i dalje bi se izveštačeno osmehivala i u javnosti tvrdila da joj je život fantastičan, da je ispunjena majka i supruga sve do dana kad bi se obesila u podrumu njihove kućice u Frendšip Hajtsu. Umesto toga, postepeno se vraćala poslu i, devet godina nakon rođenja kćerke, na prvi pogled se zaljubila u nekog engleskog lekara kojem je bila prevoditeljka na kongresu u Parizu. Doslovno preko noći napustila je muža i kćerku pod nekom vrstom ljubavne hipnoze i odselila se u London sa tim neznancem, ali nakon osam meseci, tokom kojih nije videla kćerku više od dva puta, on ju je izbacio iz kuće jer je „nepodnošljiva i histerična“ – kraj priče. Narednih trideset godina provela je
opravdavajući ono što je nazivala „zabludelošću“; govorila je da je pala pod uticaj „narcisističkog perverznjaka“. Stvarnost je bila prozaičnija i ne toliko romaneskna: doživela je seksualnu strast koja nije potrajala.
Kler je živela u Sjedinjenim Državama, u Kembridžu, sa ocem, dok on nije umro od galopirajućeg raka – bilo joj je trinaest godina. Tada se vratila u Francusku kod majke, u planinsko seoce koje je ova odabrala za prebivalište, u okolini Grenobla. Mari je radila za francuske izdavačke kuće sa pola radnog vremena i, u nadi da će „nadoknaditi izgubljeno vreme i iskupiti se za grešku“, posvetila se vaspitanju svoje kćerke sa sumnjivom odanošću. Naučila ju je nekoliko jezika, podučavala ju je književnosti i filozofiji – bez nje, ko zna da li bi Kler postala priznata esejistkinja, autorka šest
knjiga, od kojih joj je treća, Moć žena, koju je napisala sa trideset četiri godine, donela uspeh kod kritike. Nakon studija na Ekol normal superijeru(1), Kler je primljena na odsek za filozofiju na Univerzitetu Kolumbija u Njujorku. Tamo je obnovila kontakt sa nekadašnjim poznanicima svog oca, koji su joj pomogli da dobije taj pripravnički staž u Beloj kući. Upravo je u Vašingtonu, u to vreme, na večeri sa zajedničkim prijateljima, upoznala svog budućeg muža, slavnog francuskog političkog novinara Žana Farela. Bio je dvadeset sedam godina stariji od nje, zvezda državne televizije na vrhuncu medijske slave, i sveže razveden. Osim važne političke emisije u kojoj je bio voditelj i producent, vodio je i intervju na radiju između 8 i 8.20 – šest miliona slušalaca svakog jutra. Nekoliko meseci kasnije Kler je odustala od karijere u američkoj administraciji, vratila se u Francusku i udala za njega. Farel – muškarac neodoljive harizme za ambicioznu mladu ženu poput nje, povrh toga obdaren oštrim smislom za repliku, tako da su njegovi gosti političari govorili: „Kad te Farel intervjuiše, ti si kao ptić u kandžama grabljivice.“ Progurao ju je u društvenu i intelektualnu sredinu kojoj ne bi imala pristupa tako mlada i bez mreže ličnih uticaja. Bio joj je muž, mentor, najvernija podrška; takav oblik zaštitničkog autoriteta ojačan razlikom u godinama dugo ju je postavljao u potčinjeni položaj, ali sada, sa četrdeset tri godine¹, bila je odlučna da svoj život vodi prema vlastitim pravilima. Dvadeset godina su uspevali da održavaju intelektualno
saučesništvo i prijateljsko poštovanje starih parova koji su odabrali da im se interesi vrte oko doma koji su podigli kao bedem protiv nevolje, tvrdeći da su najbolji prijatelji na svetu, što je učtiv način da se kaže da više nemaju seksualne odnose. Satima su razgovarali o filozofiji i politici, sami ili na večerama koje su često organizovali u svom velikom stanu u Aveniji Žorž-Mandel, ali najčvršće ih je povezivao njihov sin Aleksandar. On je, u dvadeset prvoj godini i nakon studija u Politehničkoj školi, na početku školske godine primljen na Univerzitet Stanford u Kaliforniji; tokom njegovog odsustva, početkom oktobra 2015, Kler je surovo napustila muža: srela sam nekoga.
Seksu i iskušenju da razara, seksu i njegovom divljem, tiranskom, nesavladivom impulsu Kler je podlegla kao i drugi, a sve što je strpljivo gradila – porodicu, emocionalnu stabilnost, trajno uporište – srušila je gotovo bezglavo, u jednom neodoljivom poletu, radi čoveka svojih godina, Adama Vizmana, profesora francuskog u jednoj jevrejskoj školi u Departmanu 93, čoveka koji je u poslednje tri godine sa ženom i njihovim dvema kćerkama, Noom i Milom, trinaest i osamnaest godina, živeo u Pavijon-su-Boau, mirnoj opštini u Sen Deniju. Pozvao je Kler da upozna njegove učenike maturante i nakon razgovora koji je vodio u jednoj od konferencijskih sala u školi, otišli su na piće u kafe u centru grada. Njihov razgovor je bio ograničen na ono učtivo, veštačko drugarstvo koje misli da prikriva požudu ali zapravo razotkriva sve; svako je ostao na svom mestu, ponašali su se kako i priliči u socijalnom smislu, a ipak su istog minuta kada su seli za sto u tom pustom bistrou znali: videće se ponovo, vodiće ljubav i pašće u klopku. Kad ju je odvezao kući u svom starom golfu boje badema, pošto se rezervisani taksi nikada nije pojavio, rekao joj je da želi ponovo da je vidi; i tako je za nekoliko meseci veze na daljinu (tada su se viđali tek jednom do dvaput mesečno, a susreti su im bili toliko intenzivni da je svaki put u njima jačalo sumanuto
ubeđenje da su se „pronašli“) pomalo kruta intelektualka koja je na Ekol normal superijeru držala predavanja iz filozofije na tako različite teme kao što su ontološko utemeljenje političkog individualizma ili nelične emocije fikcije preobrazila se u strastvenu ljubavnicu čije se glavno zanimanje sastojalo u pisanju erotskih poruka, u prežvakavanju iste fantazmagorije i traženju saveta kako bi odgovorila na jedino zanimljivo egzistencijalno pitanje: Može li se nakon četrdesete početi život iz početka? Pozivala se na razum: radi i ostavi privatni život po strani. Strast, da, sa dvadeset godina, ali sa više od četrdeset? Imaš sina od dvadeset jedne godine, funkciju na kojoj si izložena, zadovoljavajući život. Ispunjen život. Udata si za čoveka koji ti daje svu slobodu i sa kojim si prećutno sklopila isti onaj pakt koji je povezivao Žan-Pola Sartra i Simon de Bovoar: potrebne ljubavi, slučajne ljubavi, supružnik, ta čvrsta tačka, i seksualne avanture kojima će se hraniti njihova spoznaja sveta – za tom slobodom, ipak, nisi posegnula nikada do sada, ne zbog vernosti, ne, nisi bila nimalo sklona moralnoj rigidnosti, nego iz prirodne sklonosti miru. Život si organizovala sa savršenim smislom za red i diplomatiju. Bilo ti je teže nego nekom muškarcu da pronađeš svoje mesto, ali na kraju si ga stekla i na njemu se osećaš legitimno; jednom zasvagda si odlučila da ćeš preuzeti odgovornost za sebe i da nećeš biti žrtva. Muž ti je često odsutan, a kad je tu, vidiš da se oko njega vrte sve mlađe i mlađe žene, ali znaš da je tebi privržen. Ona, žena koja je potvrđivala svoju nezavisnost kad god bi uzela reč u medijima, u privatnom životu se potčinjavala višestrukim društvenim zapovestima:
zadovolji se onim što imaš. Ne podleži koruptivnoj zavisnosti, seksualnoj požudi, ljubavnoj opseni, svemu onome što
na kraju otuđuje, oslabljuje. Zbog toga ćeš propasti. Odustani. Dugo je oklevala da pokrene proceduru razvoda, smoždena krivicom što napušta čoveka koji se bliži smiraju života, sputana njihovim navikama i osećanjem sigurnosti koje su proizvodile, neprestano zadržavana nevidljivim nitima: strahom od nepoznatog, ličnim moralom, određenim konformizmom. Njen muž i ona bili su jedan od onih moćnih parova koje je medijsko društvo uvažavalo, ali u tom neprestanom odmeravanju snaga u kojem se razvijao njihov brak nije teško reći ko je dominirao. U slučaju razvoda, prijatelji i profesionalni kontakti na kraju bi odabrali Žana, uticajnijeg. Ona bi bila izolovana, ostrakizovana; u štampi bi prikazi njenih knjiga bili malobrojniji, manje pohvalni, Žan bi posredno vršio pritisak, ne bi morao čak ni da pozove nekoga telefonom – njegov mrežni sistem funkcionisao bi prirodno. Znala je kolika je privlačnost medijske moći, kolika je opasnost od svemoći koju rađa udvorištvo, kao i nesposobnost nekih – a to nisu uvek oni najkrhkiji – da joj se odupru. I upravo se to i dogodilo. Da, ali pet godina pre toga Kler je prošla kroz iskustvo bolesti, otkrili su joj rak dojke. Kada je saznala da je izlečena, odlučila je da živi onim intenzitetom koji je mogućim činila samo izoštrena svest o vlastitoj smrtnosti. Preobražaj kroz iskušenje – klasičan, očekivan, ali istinit. Abdikacija? Ne baš odmah. „Žena tvojih godina i u tvojoj situaciji“ (što je trebalo shvatiti kao žena koju je bolest učinila ranjivom) ne sme da dovodi sebe u opasnost, to joj je, u suštini, ponavljala majka, to je društvo tvrdilo sa sumornim autoritetom, to je čak potvrđivala i književnost time što je u rang klasičnih heroina uzdizala loše udate žene, one koje je ljubavna strast oslobodila i sažegla, ponekad ih dovodeći do samoubistva, na šta ju je sve u društvenom pejzažu silovito podsećalo, ali žena poput nje, žena koju je formirala raznovrsna lektira, koja je od svoje samostalnosti i slobode načinila zaloge čitavog jednog života, samu suštinu svog rada, žena koja je bila suočena sa smrću, brzo je uspela da ubedi sebe kako nema veće katastrofe od odustajanja od života i ljubavi, i tako se jednog jutra spakovala i otišla, ostavivši na stolu u dnevnoj sobi razglednicu sa planinskim pejzažom na čijoj je poleđini nažvrljala reči čija je banalnost odavala hitnost i nužnost odlaska, želju da se okonča, da se brzo završi – ubod bodežom, žrtvovanje životinje bez uspavljivanja, hitro i odsečno, tako se kolje: Gotovo je.
1 Ecole normale supérieure u Ulici Ulm u Parizu, jedna od najprestižnijih francuskih visokoobrazovnih ustanova. (Prim. prev.)
Karine Tuil, “Ljudska posla”, s francuskog prevela Olja Petronić, Booka, 2021.
Knjigu možete nabaviti na: Booka