CRVENO
Pečemo bukovače, na štapu. Kasnije ćemo kukuruz, mladi klipovi žute se u staklenoj zdjeli.
Zapalili smo prigodni oganj na terasi iza kuće. Zamisao mojeg muža, ostaviti dio terase bez betona, jedan zemljani krug na kojem ćemo paliti vatru. Koja se nema kamo širiti. Borovi su daleko.
Sjedimo uokrug. Vatra je topla i godi. Ljetna je prohladna noć. Njihovi pogledi mi ne promiču.
Ona mi se uplela u život još u mladosti. Toliko je godina već prošlo da je predstavljam prijateljicom iako je takvom nikad nisam smatrala.
Nismo dijelile ništa. Nijedno uvjerenje, nijednu misao. Ponekad me beskrajno živcirala. Ipak, uvijek je bila tu. Na svadbi, na rođendanima. U našoj kući na otoku, na dan ili dva. Iako je nikad nismo zvali.
Ove godine njih dvoje odsjeli su u hotelu, mjestašce do našeg. Njezin muž, i moj muž, podnose se. I ništa više od toga. On rijetko dolazi, ali ona! No dobro, ponekad je zabavna. Tako bi znao reći o njoj, taj moj muž, koji se sada trudi biti šarmantan i rječit. Svi su već otišli s rane večere, iako je on najavljivao tu vatru koju ćemo zakuriti na radost svima. Ostalo je nas troje. Bukovače su loše, gledam ih kako kopne u plamenu i pokušavam ispeći barem jednu da ne pregori.
Njih dvoje to zabavlja, nataču se vinom, umiru od smijeha. Stalno mi nešto govore, stalno nešto meni, stalno nešto o meni, pitam se rade li to da se ne bih osjećala suvišnom. Jer tako se osjećam, a zašto? Svi smo tu, oko vatre, sjedimo u jednakim razmacima, radimo iste stvari, pijemo isto vino. Ali sve kao da se svodi na njih dvoje.
Točno znam kad je počelo.
Na roštilju dobrodošlice, kad smo kupili kuću na otoku. Tada se i zapjevalo. Plesalo. On i ja, domaćini, stalno smo nešto donosili. Uhvatila sam ga za ruku, u jednom trenutku, svirala je „ona“ stvar, no odmaknuo se, odbio zaplesati a ja sam otišla dalje dijeliti vino i kruh. Ipak ne dovoljno daleko da ne bih čula nešto čudno. Mazno:
– Onda… ti ne plešeš?
– Ovisi s kim.
Sa mnom, dakle, ne! I to kaže on, moj supružnik, ljubavnik, prijatelj i sve po redu. Tako hrabro i drsko. Tako odjednom. Inače, kukavica.
Tad sam već znala da će započeti to između njih dvoje.
Odlazim u kuhinju tanjura punog prepečenih klobuka. Ipak ćemo ih probati, sipam na gljive malo umaka i promatram njih uz vatru, kroz prozor. Ni ne pomiču se. Ne razgovaraju. Šute i dobro im je. Vidim, daleko je otišlo.
Sutradan, on će mi reći da mora na kopno iako idemo jednom tjedno, subotom. Slušam razlog, jedan, drugi i treći i čekam da me pozove sa sobom.
Ne zove.
Odlazi.
U sljedećih sat vremena nisam napravila ništa. Ništa korisno. Započela sam nekoliko stvari ali mozak mi je brujao. Uzimam telefon, zovem. Javi se njezin muž.
– Otišla je do grada. Ima zakazan pregled, privatno – kaže.
Pregled, naravno. Ne pitam kakav, i ne zanima me. Otišla je s prvom susjedom, onom alapačom koju ne voli? Da, s njom će se i vratiti.
Uzimam telefon, zovem. Javi se moj muž.
Gužva je, kolona je, ništa još nije obavio. Čujem glazbu, on nikad ne sluša glazbu u automobilu. Prekidam poziv i tek onda se dosjetim. Uzimam kućni telefon, utipkavam broj njezinog mobitela. Onda ponovno zovem njega, ne javlja se. Uporna sam. Zovem drugi, treći put dok ne čujem ono ljutito: „Šta je? Gdje gori?“
Slagat ću nešto sočno. O provali, strahu, lopovima, netko se šulja dvorištem, u glasu mu čujem nestrpljenje, zovi policiju, kaže, ako nisi sve to umislila, brzo me prekine ali ja sam već uputila poziv i već titra njezin broj na zaslonu kućnog telefona i čujem ga, čujem, u tih posljednjih nekoliko sekundi razgovora, čujem kako zvoni njezin telefon u našem automobilu.
Znam jedan brak koji je tako propao.
Sjednem nemoćno kraj sinoćnjeg ugaslog ognja.
I što sad? Jesi li sretna? Jesi li morala znati?
Ne znam. Nisam. Jesam.
Doista, što sad? Što se radi u ovakvim situacijama?
Čudno sam mirna ali onda me uzbiba bijes i zovem ponovno. Njezin broj, telefon je sada nedostupan.
Osjećam se dalekom. Zaboravljenom. Sva postojanost mojeg života pljesniva je kao staklenka kiselih krastavaca koju pronalazim u ostavi tražeći nešto drugo. Tresnem je u prozor koji začudo ostane čitav.
Grabim ključeve malene Toyote koju prodajemo. Imati auto „za po otoku“ pokazalo se skupom i lošom idejom. Pogotovo otkad ja ne pridonosim kućnoj kasici, barem ne tako dobro kao ranije. Registracija je istekla, moram voziti sporednim i zaobilaznim putovima. No, onda se sjetim – pa briga me! Dokumenti su na njegovo ime, kazna će stići njemu pa zato naglo skrenem prema glavnoj cesti i pojurim preko svake mjere, skoro vrisnem od iznenadnog zanosa kad me prenerazi jedna misao.
Pa oni su tu, na otoku. Zašto bi išli bilo kamo? Pa tu je dovoljno šumica, uvala, usjeka i tko zna čega, dovoljno soba i hotela, pa čemu bi i zašto odlazili.
Kočenje.
Vozač iza mene trubi i psuje, vidim mu izobličeno lice dok me zaobilazi. Otvorim prozor, pokažem mu srednji prst i isplazim jezik. Stisnem gas i prepriječim mu put. Polukružno se zaokrenem na punoj crti i onda shvatim da ne znam kamo bih.
Od njezina muža nikakve koristi, ona će ga ušutkati u nekoliko riječi. Pametnija je i ljepša od njega, i on zna gdje mu je mjesto. A i nemam čvrstih dokaza. Ispast ću paranoična, očajna žena na pragu menopauze. K vragu sve, kud baš ona! Koliko sam bijesna, toliko sam razočarana. Uvijek smo o njoj pričali „s visoka“. O njezinom mužu također. Nakupac, prekupac, a njoj fali šlifa. Vara ga, to je sigurno, govorio bi moj muž i bio je u pravu. Određena vrsta muškaraca bila je spremna za nju sve učiniti. Ali ne i on, moj suprug! Pa on je iznad toga! Pa mi smo iznad toga! I naš brak je iznad njihovog. Pa naš ugled, diplome, svi ti novci…
Nemam se kome požaliti. Ako nazovem sestru reći će da umišljam. I da je moj muž iznad toga. Viši tip koji si to ne bi dopustio, a kamoli s njom! Pa to bi bilo bijedno, ljigavo.
I onda shvatim u kojem smjeru sam krenula. Prema starom mjestu u središtu otoka iz kojeg vode zabačeni putovi do nekoliko lijepih plaža koje smo svojedobno otkrivali. No jedna je vrlo zabačena, uvučena ispod stijene i nikom je nismo spominjali u nadi da će i ostati takva. Nije čak ni plaža, to je mjesto za dvoje.
Vozim i pretječem zbunjene turiste, serpentine su opasne i nevidljive ali ja poznajem taj put. Poznajem? Računam kad smo zadnji put bili tu i kupali se kao od majke rođeni na tom skrovitom mjestu… Prije korone? Za vrijeme korone? Tada smo pobjegli na otok da se možemo kretati i disati. Imali smo vremena. Shvatim da već duže vrijeme nismo bježali u malene slatke avanture. Parkiram gore visoko na cesti iako znam da postoji šljunčani put kojim mogu doći bliže. Ali ne želim da me čuju, spuštam se pješice i još uvijek ne znam zašto mislim da su baš tu?
Zato što želim da su baš tu.
Tako je, baš to želim, da ih ovdje zateknem, na našem posebnom mjestu, i da kažem sebi vidiš, to je takav preljub, nipošto običan, jer obični preljubi završe u hotelu, u usputnim svratištima, tako počnu, tako i završe, a ovo, ovo je nešto puno više, dublje, bolnije. Želim taj udarac. Ravno u stomak. Da mi ponestane daha. I da ne nađem opravdanja.
Očekivala sam njegov automobil ovdje, ali nema ga. Vjerojatno zbog opreza, negdje ga je dalje parkirao. Hodam i začujem ih, prije nego što ih vidim. Odmjeravam koliko blizu mogu prići da me ne opaze, ali ako da, što ću zapravo reći? Kako se postaviti? Na grani osušenog bora ugledam nešto crveno. Haljina? Idem korak po korak. Tu je i njezina torba. Uz samo deblo, na tlu, uredno složene lanene hlače i košulja koje sam jučer ispeglala. Dijeli nas samo stijena pa ne koračam dalje nego se naginjem da bolje vidim. Ali čujem samo smijeh, njezin glas, pljuskanje vode. Ugledam plažicu pustu, dakle, u moru su. Ni ručnika nema, kako romantično, samo sitni šljunak i mokra tijela. Ništa mi nije na umu ali onda krenem. Brzo pokupim hlače, ispadnu ključevi, pokupim ključeve, košulju, haljinu, torbu i već grabim brzim koracima prema cesti. Utrčim u auto, bacim sve na sjedalo. Brzo krenem i – tek tada!
Tek tada zaplačem.
Noć je bila nekako pitoma, mirna, ono kad se čini da sve oko tebe, pa i priroda osluškuje.
Dva sata poslije ponoći, čujem kako dolazi u dvorište. Osluškujem kako ulazi u kuću i za nekoliko sekundi snažan zvuk tuša. U spavaću sobu ulazi gol i traži veš po ormaru.
Pitam se u kakvoj je odjeći stigao kući. Mogla sam to vidjeti, mogla sam ga presresti na vratima.
Ali nisam. Puštam ga da dalje plete svoju priču, koju je započeo tog podneva kad me nazvao treći put. Prva dva poziva propustila sam. Glasom nevoljnika i pravednika ispričao mi je sve – kako su ga okrali, uzeli mu sve, ključeve automobila, onaj preskupi sat i svašta, bla, bla, bla, sad će policija i tako to. Bila sam čvrsto uz njega. Pravila sam se da vjerujem i nisam postavljala suvišna pitanja dok sam zamišljala kako opušteni morem i svime prilaze onom boru i shvaćaju da su ostali bez odjeće. Cipele su tu negdje, ali odjeće nema. Nema ni torbe, ključeva. U tom trenutku on misli da je ostao i bez automobila, ali ne – automobil je gore, na cesti. Ali zaključan.
Na sreću, ima mobitel, jer taj nije bio na ukradenoj hrpi. Ima telefon, ali nema gaća, jer bile su u njezinoj torbici, zajedno s njezinim crvenim rubljem, Calcedonia.
Ona nema ništa, samo natikače neprikladne za hodanje. Ono crveno bio je kaftan, nešto svileno i podatno što sam već oprala i osušila. U torbici još i novčanik, mobitel, ključevi. Mobitel je zvonio bezbroj puta. Kodno ime uz broj mojeg muža, na kojeg mu je slala poruke, bilo je Crveno. Crveno?
Ta scena, njih dvoje nagih na plaži koja do večeri polako nestaje, i način na koji će raspetljati cijelu tu situaciju (koga zvati, kako objasniti, što bih ja napravila – smišljala sam zajedno s njima) bila je dovoljan poticaj da iz gušta pobjednički popijem bocu fine malvazije. Život je ponekad okrutan, kao nogomet.
Nazvala sam je odmah ujutro, na mobitel njezina muža. Pričekala da mi objasni kako je izgubila svoj zajedno s torbicom, i sve te muke koje je zbog tog prošla. Suosjećam, zovem je na rani ručak, da se malo opusti. Nećka se, ali inzistiram. Dovedi i muža, kažem, moj već evo hladi vino, čekamo vas. Osjetim taj muk, vidim ga preko telefona. U redu, jedva je promucala.
A moj muž. Nema pojma. Kad su se pojavili na vratima, propustila sam njegovo lice i taj njihov prvi kontakt očima. Jer odijevala sam se u našoj sobi. Crveni kaftan, crveni grudnjak iz kojeg sve bubri. Da, i parfem sam prisvojila. Pošpricam se preko mjere.
Ručak, kakav ručak, nikakve hrane tu nema, čujem mojeg dragog muža kako drobi dok letim stepenicama kao vila – nikad lakša – i vičem: – Ima dragi, ima, upravo dolazi! Sve sam naručila.
Njihove poglede nikad neću opisati točnim riječima. Bolje i ne pokušavati. Buljili su u taj crveni kaftan koji se pleo oko mojih bosih nogu koje samo što nisu plesale kuhinjom i terasom. Pogledali su potom jedno drugo, oštro i kratko. On gotovo ubojito. Ona je prestrašena.
Posjednem ih za raskošan stol u dnevnoj sobi. Prinosim usnama lijepu visoku čašu. Šampanjac! Odakle sad šampanjac? Pa za posebne prilike. On zbunjeno ustaje od stola i odlazi u kuhinju, ona se također nervozno diže i odlazi u predvorje, u zahod. Njezin muž obavlja treći poslovni razgovor na terasi pa mu donosim čašu s pićem. Okrenem se tako da ih vidim, ali puštam ih da budu sami.
Opet su za stolom. Ona pokušava s njim razgovarati, on joj okreće leđa. Gotovo je odgurne. Ne, on nema ništa s tim! Tako tipično za njega.
Gotovo mi je bude žao.
Dolazim do njih, grlim ih oboje. Gledaju me nijemo. Ne razumiju. Stisnem lice uz njeno, obgrlim muža i ispružim ruku. Ptičica! Na ekranu se ukaže naš zajednički selfie.
– Predobro – uskliknem dok me gledaju zaprepašteno, isto kao i na fotografiji.
Ja se pak crvenim između njih dvoje, kao ruža.
Pošaljem fotografiju u eter, označim nju i njega. Dopišem prigodni tekst. „Kad ne znaš što bi, obuci crveno!“
Odlično! Prelijepo! Dominiraš! Sretnice! – nizali su se komentari.
Kraj ovog „sretnice“ ostavim crveno srce.
Karmela Špoljarić, Selfie, HENA COM, Zagreb, 2025.