• O nama
  • Kontakt
  • Impressum
  • Indeks autora
Strane - portal za književnost i kulturu portal za književnost i kulturu
  • poezija
  • proza
  • esej/kritika
  • razgovori
  • itd
poezija

Katarina Hamunajec, četiri pjesme

Autor/ica: Katarina Hamunajec
katarina hamunajecpoezija
Objavljeno: 25.12.2019

 

 

Smrt je narančasto popodne

Ne voliš dio godine kad umire priroda
kiša je po svemu i razlaže koru češera
cesta je dugačko ogledalo za nebodere
gutaš hladan zrak od kojeg se zamagli staklo
voziš i slušaš vijesti, ali misliš o šumi oko tunela
i kako si se kao dijete na dionici prema jugu
uvijek pitao ima li medvjeda
ili su ovo premale točke za divljinu

Možda Amerika, ta naselja u preriji
uz velike ceste, dužina u kojoj odmaraš
svoje ispružene ruke,
a praznina izgleda kako su je u tvoju glavu usadili
filmovi, a ne tuga:
rascvjetalo i vruće, a ne mrtvo
ta meka mogućnost bijega koji je povratak
i dok govorim o kraju, sunce se već prosijava

 

Od Ksavera prema Gupčevoj zvijezdi

Imam okrugle oči i konturu brade
pišem okruglo m, n, g
bez kutova se spuštam
mekano kao lopta
niz zavojite stepenice ispod bijelih kuća-torti
u kojima žive samo bake

I led je mekan i bez rubova
klizim s njim u prljavu hladnu buku
bake i dalje mirišu na prženu kavu
i postaju sve manje u sobi, u kući, u naselju

Ja sam jedna od njih u svojoj okrugloj zdjelici
gdje zglobovi podmazano kližu u krug;
hranim golubove drskosti i grubu djecu u sebi
dok se ne skvrčim
i pustim ih da pobjegnu pa ostane samo
nespretna kružnica topline

 

Proročanstvo

Koncentrični krugovi ždrijela titraju
držeći se na okupu ljepilom mita o postanku:
glas postaje lastavica koja se zalijeće u krošnju
i proždrljivo mijenja postavke korijenja
zatim, kad se sve izgovori, a nebo još bude azurno i mlado
odletjet će u žamor džungle, u kišnu istinu o nama

pratit ćemo pogledom sve što je zauvijek promijenilo
smjer vegetacije i vjetra,
nužnost koju ne razumijemo;
krug se slaže u krug, razvlači i vraća na mjesto,
mirno pod adamovu jabučicu opstanka

 

Na školskom zauvijek

Jun i opet smo manji od sebe,
kričave točke na sivom igralištu;
gledam u crte, u tenisice, u dosadu
koja se ne može razbiti ni loptom
ni sramom djevojčice u dresu koja pada,
ustaje i nastavlja trčati

uvijek zamišljam zeleno
istočni dio istoka,
auti i psi rijetko prolaze,
polje pšenice više je od svega;
liježem u njega i do kraja života
sve zaboravljam

 

 

 

podijeli ovaj tekst

od istog autora/ice:

© strane.ba, 2018.

design:  mela    coding:  Haris Hadžić