TEBI BELI CVET
Morala je da ode na putovanje
zbog neke
konferencije za psihijatre
i rekla je:
,,Dolazim za dve nedelje.”
Čekala sam
vozila bicikl
pričala s mrtvima
otišla na groblje
koje je bilo prazno
tiho
spokojno
tužno
na kamenom zidiću
koji grli prosutu zemlju
ne palim cigaretu za ćaleta
konačno prihvatajući
nema usta kojima može da puši
nadajući se
negde gore me ne psuje
zato što drugima pale cigarete
pa puše svi osim njega.
Nepodnošljiva praznina
smešta mi se u grlu
zamišljam svoje organe
srce koje se mrda
mozak koji se nalazi iza očiju
izrezbaren i ljigav
bubreg jedan
bubreg drugi
krv koja struji kroz telo
sve to jasno osećam
ali praznina je i dalje tu
gledam vlažnu zemlju
i govorim:
,,Jebi se.”
I sećam se tog poslednjeg dana
kada su mu oči postale dečije
srneće
mile
u našem stanu
čovek u belom mantilu
stajao je pored njega
ne znam šta je pričao
činilo se kako samo otvara usta
medicinska sestra je bila u klompama
užasavao me je zvuk lupkanja
po dnevnoj sobi
nek se teraju u pičku materinu
taj ćelavi doktor
koji trepće očima ispod naočara
ta debela medicinska sestra
sa svojim glasnim klompama
koje uranjaju u moj čisti tepih
te njene tanke čarape
te njene debele noge
zašto dolaze i govore
sve te odvratne reči
užasavalo me je što pričaju sve to
pred njim
on nije malo dete i sve ih razume
imala sam potrebu
da ga zaštitim i kažem:
Odjebite.
Odvratni doktori sa svojim dijagnozama
koje mrzim
kao i te velike bele pelene
u kojima je otac izgledao nezgrapno
nervirao me je i bio je kriv
što je dobio rak i odustao
otišla sam u kuhinju
i popila leksilijum
telo mi se treslo
zbog odvratne želje
da se sve već jednom završi.
Brat je pustio Marš na Drinu
pojačao glasno
drao se kroz kuću kako bi ga ohrabrio
iako smo znali
ćale bi ga napušio da je mogao
zbog čega je keva rekla:
,,Ugasi tu prokletu muziku.”
Bili smo kao tri izgubljena deteta
u prepunoj ulici
brat je pozvao sveštenika
iako moj otac nije bio vernik
kada mu je pružena nafora
usledilo je nekoliko trenutaka straha
da neće otvoriti usta
uprkos svemu
bilo mi je potrebno da verujem
kako će otići u raj
i on je sigurno tako mislio
teško i lagano je zinuo
hlepčić se topio na njegovom jeziku
gledala sam kako se smanjuje
tako mi se činilo
a sveštenik je rekao:
,,Postoji molitva koja pomaže
duši da napusti telo.”
Donosili smo odluku
hoće li je čitati
tačnije
hoće li otac živeti
nismo bili sigurni šta se govori
u takvim trenucima
brat je gledao u majku
koja je gledala u mene
koja sam gledala u oca
koji je gledao u otvoren prozor
svež vazduh je uleteo
počela je kiša
baš tog trenutka
gušilo me je saznanje
moj otac umire
a ja ne mogu da mu pomognem.
Neko je spustio ikonu Bogorodice
dok je sveštenik
čitao tu molitvu
nisam znala kako se izbavlja otac
iz ove situacije
ako ih sve oteram
možda će ustati i biće mu dobro
on i ja živimo kako želimo
on i ja se prepuštamo uživanju
majka ga je mazila po glavi
onako kako odrasli maze
bolesnu decu
brat je dopustio sebi da plače
po očevom licu
meni se užasno pišalo
ali je to bio jedan od onih trenutaka
kada znaš
propustićeš nešto bitno ako odeš.
On je gledao oko sebe
nestao je sav strah
kada se završila molitva
moj ćale
danima skoro paralisan
pridigao se u krevetu
pogledao na gore i umro
izgledalo je kao čudo
poverovala sam u Boga
i zamolila ga
baš lepo sam ga zamolila
da ćaleta smesti na dobro mesto
nadajući se da ću i ja tamo završiti.
Hitna pomoć nije došla
naredna dva sata
što je bilo dovoljno
za osmišljavanje kombinacije
koju će mu obući
žuta košulja
braon pantalone od somota
kožni prsluk
i crvene patike
to su mu bile omiljene stvari
suze su mi bile čudno velike
u njegovom ormanu
bila je sakrivena
koverta sa novcem
ćale je i dalje ležao na istom mestu
u dnevnoj sobi
zbog potrebe da ga zagrlim
prišla sam telu
koje je nekada bilo moj otac
i shvatila kako je to
samo nepomična ljuštura
koja nije za grljenje.
Ljudi iz Pogrebnog su stigli
i poslali me
da čuvam sanduk od hrasta
ispred zgrade
iako ne znam ko bi ga ukrao
brat je naručio baš taj
jer ga podseća
na to kakav je otac bio
kasnije gledam crvene patike
koje vise iz ćebeta
nošene niz četiri sprata
jer kovčeg nije mogao
da prođe kroz hodnik
ali u tom trenutku
to još nisam znala.
Komšije su izvirivale
i glasnim polušapatom se dovikivale
u želji da saznaju za koga je sanduk
ali nisu me čuli
uprkos trudu da budem razgovetna
pa je bilo potrebno da se derem:
,,Umro mi je otac!!!”
Umesto ljudskih glava na prozorima
bile su kornjače
koje uvlače svoje vratove
u oklop
povlače se u kuću
neke komšije su plakale
a neke mislile
da je umrla baba iz prizemlja
sve dok je nisu videle na prozoru.
,,Moj otac je umro!”
ponavljala sam
i više nije bilo zabune
a onda
neke žene su se okupile
ona koja je plakala najviše
gledala me
moj ćale je jednom
rekao za nju da je kurva
ako sve ovo posmatra
ako je prihvatio sebe kao mrtvog
verovatno se smeje.
Drugarice su došle
lepile smo umrlice
hodajući kroz zagušeni grad
koji će sve da nas zakopa
ovaj ceo grad
postaće veliko groblje
a onda će se to groblje širiti
i kada ceo svet
bude zatrpan grobovima
eksplodiraće
i moraćemo sve iz početka.
To veče pred spavanje
ostavila sam na stolu
čašu vode
nadajući se
biće prazna kada se probudim
uz obećanje ocu
kako nikome neću ispričati
ako dođe kao duh
ako bi mi dao znak da me vidi
ali je ujutru
čaša i dalje bila puna.
Dolazili su ljudi
izjavljivali saučešće
prosipali rakiju na pod
a ja to nisam radila
zašto bih
pa da posle moram da čistim.
Bila je tu jedna žena
uvek postoji takva žena
koja govori komšijama:
,,Ne znam je l’ ste čuli
ali nas ovde iznose u ćebetu
sjeb’o nas je arhitekta”
smejala se ona
nastalo je takmičenje
ko više zna
o paganskim običajima
i šta čovek treba da radi
kada mu neko blizak umre
kako ga ne bi povukao sa sobom.
Nisam bila sigurna
možda te budalaštine dolaze
kako se čovek bliži kraju
ili su ljudi jednostavno takvi
valjda ću ja biti najgora
kada za to dođe vreme
pa će se meni neko smejati
sedeći u uglu sobe
a onda
brže nego što mislim
bila sam deo svega toga
zbog pristanka
da na sahranu ponesem
beli cvet
dok su neki ljudi šaputali
tu jednu rečenicu koja se izgovara
u trenutku bacanja cveta
užasavalo me je moje sujeverje
ali kada su spuštali sanduk
cveće je padalo uz reči:
,,Tebi beli cvet
meni beli svet.”
Trgne me cigareta
koja je izgorela i stigla do prsta
dopuštam joj da sklizne
gledam krst
izvinjavam se ćaletu
što sam mu rekla da se jebe
sedam na bicikl
vijugam kroz groblje
nabrajam ko je sve plakao za njim
sigurno će mu biti drago da čuje.
Nemaju sve kuće dvorište, PPM Enklava, 2020.