Prvi susret
Znam kakvom me tajanstvenošću gledaš u oči.
Svetle su od nežnih odsjaja
nežnog zagriza sna,
noču kada ne spavam.
Od crne senke nataložene na grudima,
čuvaš mi prošlogodišnjeg proleća kosu,
misli su ti teške i samo najbliže ćelije čuješ
kada te pozivaju na gozbu u nevidženom zanosu.
Nudiš mi dah neposredno
pre poslednje izbledele mesečine,
pre poslednje sistole.
Nebo se budi u rozemlečnom plamenu,
ako ga dodirnem, probudiću se i ja.
Namer(n)a
Putem kojim hodam parvo
nosiš tamne sate,
tvoji koraci
tako mirno I tiho gaze pakao.
Iz ičiju si mi ispila svetlost
koja više nije moja,
sanjaš razvenčane zemlje
u različitim galaksijama,
a izgubila si jedino ovo sunce
kada si zaustavila dan priljubljen uz noć.
I za ceo svet si iskreni dželat,
i kada odlaziš, i kada dolaziš
tihi sam dah,
ti me sitniš, sitniš me.
Sećanje na Vitlejem
Ako kreneš putem koji vodi ka Vitlejemu,
srešćeš se sa vodom što se razdvaja,
sa vatrom koja razbija oblake,
srešćeš divlja polja neubranog pamuka,
neprocvalo proleće i puno tamnih,
letnih, podnevnih kiša.
Videćeš usamljenu zimu kako vuče
srebrne snegove
i ruske sudbine,
na putu ka Vitlejemu sva hladnoća sveta treperi,
čezne za novim sunčanim danima.
Moždane ćelije sanjaju nove sinapse,
slike su poređane naopačke,
unazad putuju slučajni dodiri,
mrak je, uvek je mrak,
ka Vitlejemu polako, ali sigurno,
niko više ne stiže.
Ovaj svijet zalazi
Na horizontu se tkaju
posljednji ostaci vječne glazbe,
tamo, jednim zatvaranjem očiju
mogu se opaziti
prašume kroz pravijekove,
tanke vlati limunove trave
šapuču kao da znaju
do kada će ovaj svijet postojati,
do kada će im bube i ždralovi praviti društvo
u oklopnim sanjarenjima o novim godinama.
Pustinjski vjetar lišava se
poslednjih pješčanih dina,
tako sanja samo zelene zaljeve i baobabe.
I za nekoliko kapi vode,
ledene stijene žrtvuju snijeg,
mape tone u novu geografiju,
mnogo praznih tijela u rastresitoj zemlji
i crva,
glasni su nagoveštaji,
svijet sanja bajke.
Sam nasuprot sebe
Iza usana čuvaš krik
koji redovno potapa brodove,
u tebi plovi nježna i sanjiva mladost
koja više nema snova
za putovanja po svijetlim oceanima.
Tvoje tijelo je dom pjesmi
posljednjih indijanskih plesova
pred rat za crvenu smrt,
u bijeloj i poraženoj noći.
U zjenicata su samo mračne ostarjele šume,
prigodno ženiš nadu
bistrim tokovima kladenca,
južno si građanin svijeta,
istočno se budiš
na istom mjestu svako jutro.
Prijevod: Iskra Peneva