U OČIMA LOPOVA MAZOVJECKI PLAČE
Danas sam ukrao bistu Tadeuša Mazovjeckog
sjedio sam u parku i gledao kako zagubljeno drijema
nevidljiv u travi po kojoj gazaju i seru pseta
tamo gdje najljepše bagrem cvjeta
skinuo sam glavu Tadeuša naočigled svijeta
samo je daleko kriknulo dijete
s otkinutom rukom možda nogom
prolivenim okom koje se ulicom kotrlja
i trčao sam kako trče djeca
postavio bistu na kornodu od hrasta
pozvao komšije i svakog člana porodice
majka je napravila najljepša poljska jela
zasuta makom i maslacem zlatnožute boje
što hoće sunce da vaja od sobe
i svi prilaze Tadeušu
da mu nešto važno u uho kažu
zadnja mu je prišla moja i njegova majka
obrisala i poljubila čelo
sad će svako čuti za tebe Tadeuše Mazovjecki
podigao sam ga visoko da pogleda grad
sa hiljadu rana i hiljadu poderotina
kad sam ga vratio bio je onaj stari.
