1.
Staljin
Nikad se nisam pitala šta znači sloboda do onog dana kada sam zagrlila Staljina. Izbliza je bio mnogo viši nego što sam očekivala. Naša učiteljica Nora rekla nam je da imperijalisti i revizionisti vole isticati kako je Staljin nizak rastom. A on, zapravo, nije bio nizak koliko Luj XIV, čiju visinu, rekla je, oni – začudo – nikad ne spominju. U svakom slučaju, ozbiljno je dodala, usredsređivanje na izgled, a ne na ono što je uistinu važno, tipična je imperijalistička greška. Staljin je bio gigant, a njegova su djela mnogo relevantnija od njegovog fizičkog izgleda.
Ono što je Staljina činilo stvarno posebnim, Nora nam je dalje objašnjavala, jeste to što se smiješio očima. Zamislite to! Smiješiti se očima? To je zato što su simpatični brkovi koji su mu ukrašavali lice prekrivali usne, pa ako biste se usredsredili samo na usne, nikad ne biste znali zaista smiješi li se ili čini nešto drugo. Ali treba ga samo jednom pogledati u oči, prodorne, inteligentne i smeđe, i odmah vam je jasno. Staljin se smiješi. Neki vas ljudi ne mogu gledati u oči. Oni očigledno nešto kriju. Staljin je gledao pravo u vas i, ako se tako osjećao, ili ako ste se vi lijepo ponašali, njegove bi se oči smiješile. Uvijek je nosio skroman kaput i obične smeđe cipele, a desnu ruku volio je zavući pod lijevu stranu kaputa, kao da se drži za srce. Lijevu ruku često je držao u džepu.
“U džepu?”, upitali smo. “Zar nije nepristojno hodati s rukom u džepu? Odrasli nam stalno govore da izvadimo ruke iz džepova.”
“Dobro, jeste”, rekla je Nora. “Ali u Sovjetskom Savezu je hladno. U svakom slučaju”, dodala je, “i Napoleon je uvijek držao ruku u džepu. Nikad niko nije rekao da je to nepristojno.”
“Nije u džepu”, rekla sam stidljivo. “U prsluku. U njegovo vrijeme, to je bio znak dobrog odgoja.”
Učiteljica Nora me je ignorirala, spremna da čuje sljedeće pitanje.
“I bio je nizak”, prekinula sam je.
“Otkud ti to znaš?”
“Rekla mi je nana.”
“Šta ti je rekla?”
“Rekla mi je da je Napoleon bio nizak, ali kada ga je Marxov učitelj Hangel, ili Hegel, ne sjećam se tačno, vidio, rekao je da vidi svjetski duh na konju.”
“Hangel”, ispravila je. “Hangel je bio u pravu. Napoleon je promijenio Evropu. Proširio je političke institucije prosvjetiteljstva. Bio je jedan od velikana. Ali nije bio velik kao Staljin. Da je Marxov učitelj Hangel vidio Staljina kako stoji, očito ne na konju, već možda na tenku, također bi izjavio da je vidio svjetski duh. Staljin je bio životvorni izvor nadahnuća za mnogo više ljudi, za milione naše braće i sestara u Africi i Aziji, a ne samo u Evropi.”
“Je li Staljin volio djecu?”, pitali smo.
“Naravno da jeste.”
“I više nego Lenjin?”
“Tu su negdje, ali njegovi su neprijatelji to stalno pokušavali sakriti. Učinili su da Staljin bude gori od Lenjina zato što je Staljin bio jači i za njih daleko, daleko opasniji. Lenjin je promijenio Rusiju, ali Staljin je promijenio svijet. Zato se o tome da je Staljin volio djecu jednako koliko i Lenjin nikad ne govori kako bi trebalo.”
“Je li Staljin volio djecu koliko i čika Enver?”
Učiteljica Nora je oklijevala.
“Je li ih volio više?”
“Odgovor znate”, rekla je toplo se osmjehnuvši.
Može biti da je Staljin volio djecu. Može biti da su i djeca voljela Staljina. A izvjesno je, potpuno izvjesno, da meni nikad nije bio draži nego onog kišnog decembarskog poslijepodneva kada sam odjurila iz luke u mali park blizu Palače kulture, znojna, drhteći, dok mi je srce lupalo tako jako kao da će mi iskočiti iz grudi. Trčala sam što sam brže mogla skoro dva kilometra i onda konačno ugledala mali park. Kad mi se na horizontu ukazao Staljin, znala sam da sam na sigurnom. Stajao je tamo, ozbiljan kao I obično, u svom skromnom kaputu, običnim cipelama od bronze i s desnom rukom pod kaputom, kao da se drži za srce. Zastala sam, osvrnula se da budem sigurna da me niko nije slijedio, i primaknula mu se. Desnim obrazom prislonjena uz Staljinovo bedro i mučeći se da mu rukama obgrlim koljena, bila sam nevidljiva. Pokušavala sam zadržati dah, zatvorila oči i počela brojati. Jedan. Dva. Tri. Kada sam došla do trideset sedam, više nisam čula pseći lavež. Zaglušujući zvuk cipela koje udaraju po betonu postao je tek daleki odjek. Samo su se povremeno čule parole koje su uzvikivali demonstranti: “Sloboda, demokratija, sloboda, demokratija”.
Kad mi je postalo jasno da sam sigurna, pustila sam Staljina. Sjela sam na zemlju i malo pažljivije ga pogledala. Posljednje kapi kiše na cipelama su mu se sušile, a boja kaputa počela je blijedjeti. Staljin je bio baš onakav kakvog ga je opisala učiteljica Nora: bronzani div s rukama i stopalima mnogo većim nego što sam očekivala. Zabacivši vrat, podigla sam glavu da potvrdim da mu brkovi uistinu prekrivaju gornju usnu i da se smiješi očima. Ali osmijeha nije bilo. Nije bilo očiju, usana, čak ni brkova. Huligani su ukrali Staljinovu glavu.
Prekrila sam usta da prigušim krik. Staljin, bronzani div koji je u parku Palače kulture stajao još mnogo prije nego što sam se ja rodila, bio je obezglavljen? Staljin, za kojeg bi Hangel rekao da u njemu vidi svjetski duh na tenku? Zašto? Šta oni žele? Zašto uzvikuju: “Sloboda, demokratija, sloboda, demokratija”? Šta im to znači?
Nikad nisam mnogo razmišljala o slobodi. Nije bilo potrebe. Imali smo mnogo slobode. Osjećala sam se toliko slobodno da sam često svoju slobodu doživljavala kao teret, a katkad, kao toga dana, i kao prijetnju.
Lea Ypi: Slobodna; Odrastanje na kraju historije, Buybook, Sarajevo, 2023.
S engleskog prevela Senada Kreso