I koliko god se trudila, ti nisi
njezina prijateljica. Ti si joj majka.
Arnon Grunberg
Preko sedam teško prohodnih gora, preko sedam hučnih mora, živjele u slozi i ljubavi Majka (oko 50) i Kćerka (oko 30) u jednosobnom stanu na Otoki, to ti je između Čengić vile i Alipašinog polja. Stan ko apoteka, čist i svijetao. Na balkončiću žardinjera s karanfilima. U sobi spavale, svaka na svom ležaju. U povelikoj kuhinji bili trosjed, televizor, trpezarijski stol i stolice i, naravski, kuhinjska niša. Kupatilce ko iz časopisa o uređenju stana. I to je to. Bajka.
− Garant je oženjen taj kreten. Vidjet ćeš. I ti pristala iz prve? − govorila je Majka dok je servirala ručak sebi i Kćerki, pomalo umornoj od teškog radnog dana za šalterom u jednoj od million banaka u Centru.
− Maaama, tek je došao. Pomoćnik šefa, zgodan, pristojan. Pozvao me neobavezno na kavu. I nisam pristala iz prve. Rekla sam rado koji drugi put, danas sam zauzeta, iako nisam. Odvadi, molim te, puno mi je to, nisam gladna − izgovorila je, prilično od govora umorna, Kćerka.
− Oženjen, mogu se kladit u šta hoćeš! Svi su muškarci kreteni, to je i naučno dokazano, ali se dokazi drže u tajnosti iz posve razumljivih razloga. Samo im je seks na pameti. Iskoriste ženu kolko god mogu, a onda je odbace ko stare cipele. Jedi taj sufle dok je topao. Imamo i kineske šnicle. I rolat od banana. Ah, da, rashladila sam bijelo vino… Kreteni! Samo ti treba neki škandal s oženjenim šefovim pomoćnikom, glupačo! I šta će ti uopće muškarci? To bi samo iskompliciralo naš dobro sređen život.
− M m m… ovo ti je baš dobro ispalo… baš si maher, Mama!
Kćerka je uslast jela. A Majka očigledno nije bila umorna od govora, dapače. Bila je u prijevremenoj mirovinskoj penziji ili pokoju što bi Slovenci rekli. Ali je, i kao takva, kod kuće, radila za nekoliko privatnih restorana, onih de luxe. Donio bi joj se materijal. Narudžbe. I gotova remek djelca njezina kulinarskog umijeća odnošena su na lice mjesta. Uz vrlo pristojne honorare. Bila je vrhunska kuharica, specijalizirana za delicije kao npr. torte, rolate slane i slatke, razne paštete, predjela i sl. Sve to do savršenstva okusa, i vizualnog ugođaja.
Majka je također bila više negoli dobro držeća. U svemu superiorna nad svojom prilično jednostavnom i običnom Kćeri, prirodnom plavušom, kojoj je pristajala stroga uniforma s kravatom i visokom kragnom. Pa je taj stil zadržala i izvan bankovnih prostora od mramora sa skupocjenim i njegovanim sobnim biljem, umjetničkim slikama, ogledalima, lusterima… (po Majčinu savjetu, dakako). Majka je bila rasna crnka, s nešto blistavih sjedina u gustoj kosi. Nije se libila dekoltea, kratkih suknji, dobre šminke, nakita. Ženstvena i, malčice, pretjerana. Hm.
− Nemoj pretjeravati. Ovo ti je idealna težina, draga moja. A svaka ti se kalorija prima, tu nisi na mene. Šteta što nisi na mene i inače. Ah, ta genetika uvijek tjera svoje − komentirala je.
− Da, nisam lijepa kao ti, ni blizu, a? To slušam od šiparačkih dana. Onda sam valjda na Oca? Kako je on izgledao? Nemamo niti jednu fotografiju moga Oca, zašto? – zainteresirala se Kćerka, ostavivši jelo na tanjuru, kad ju je Majka opomenula. Pijuckala je rashlađeno vino.
− Zato što sam ih sve ja lično bacila. I rekli smo da tu hulju nećemo pominjati nikad! Naročito ne za objedom!
− Maaama, samo sam pitala kako je izgledao? Oprosti ako sam…
− Ma daj, taj je odavno prekrižen! Mrtav, za mene! Muškarci služe za to da ženi pomognu da dođe do djeteta, da joj se dive, obožavaju je i obasiplju darovima i svakom pažnjom. Inače su posve beskorisni. U biti strašno inferiorni, pa znadu biti agresivni, odurni, prepotentni. Da… Sve je to iz nesigurnosti. Muška dominacija, ma daj! Kako je izgledao? Pa… Mislim da mu sličiš. Plav i običan. S nešto urođene elegancije. Skladno se kretao i znao nosit odjeću, eto. Ako ti je dosta informacija o Ocu, mogle bismo preći na desert?
− Oho, volim taj rolat. Ali ti si ga voljela, mog Oca, zar ne?
− O ljubavi pitaš? A što je uopće ta famozna ljubav? Uzmi salvet, draga. I uživaj u slastici, ne gutaj je odmah. Mislim da ti zvoni mobitel u tašni.
Na što Kćerka uzima mobitel:
– Halo? Da, naravno. Pa… aha. Misliš? Nemoj me nasmijavat? To je rekla? Bez veze. Što se mene tiče, može. Vidimo se sutra i dogovorimo. Važi. Pozdravit ću je. Hvala. Ćao. Da, da, ćao! Mima te pozdravlja, zove da iziđemo sutra u…
– Mima? Ona alapača? Šta će ti ona, zaboga? Šta bi to ti imala zajedničkog s tako ništavnom osobom, draga? Njoj su samo muškarci na pameti, ako je uopće ima.
− Maaama, pa ona mi je školska. Tako je vesela, vedra, životna. Draga mi je. Mima mi je najbolja prijateljica, a tako ih malo imam ikakvih.
− Ne povisuj ton, draga. Majka je tebi najbolja prijateljica, upamti to već jednom. Reci iskreno, da li bi ti željela naći kakvu mušku spodobu, udat se, djecu izrodit, uvalit se u sve to? Da li je to tvoj životni san? Brak? No, slušam!
− Pa, ovaj…Ne znam. Možda. Ako bi… Ali ti uvijek nađeš neku manu svakom muškarcu s kojim bih pokušala… Pa već mi je preko trideset.
− Koješta! Nije to za tebe, draga. Šta ti fali ovako? Slobodna ko ptica. S Majkom koja te voli iako to ne zavrjeđuješ baš, ako ćemo pravo. Zar misliš da ja nisam mogla, da još uvijek ne mogu uletjet u kakav sasvim solidan brak? E pa mogu, draga. Ali neću. Imam tebe.
− Ali Maaama, nisam mislila, pogrešno si shvatila… Nije to. Umorna sam danas, oprosti.
− Majka uvijek prašta, draga. Stavit ću posuđe u perilicu. A ti se brzo istuširaj i raskomoti. Sad će nam serija, za desetak minuta. Stavit ću nam kavu. Dobro, ne ljubi me, ludice. Pažljivo skini šminku, ten ti je ovih dana nekako povenuo. I ti podočnjaci… Hajde!
Iza sedam neprohodnih, mračnih gora, punih razbojnika i aždaha. Iza sedam opasnih mora gdje vrebaju danonoćno ajkule i nemilosrdni pirati. Iza svega toga, na Otoki (ne na Otoku), živjele Majka i Kćerka u slozi i ljubavi.
Bajka u kojoj niko nije krenuo hrabro da osvoji kraljevstvo. Da stekne prijatelje među zvijerima, čudnim bićima, pticama. I da ih dozove u pomoć kad se nađe u nevolji. Nije bilo zlih sila i čudovišta. Princeza i prinčeva. Zavidne braće. Ružnih i opakih sestara. Mudrih staraca. Niko i ništa se nije pretvaralo u nešto drugo. Samo bajka, al nekako prazna. Niko u njoj nije bio niti sretan, niti nesretan. Nije bilo sretnog kraja. Uostalom, šta je to, ta sreća? Uopće nije ni bilo kraja, sve se ponavljalo svaki dan, repriziralo, do kraja Svijeta.
Da. Bio je kanarinac u krletki, kojeg smo zaboravili pomenuti. U dnevnom boravku. I pjevao je ponekad. Urijetko, al ipak. Ptica ko ptica, otkud on zna šta i kako. Nije bio iz bajke. Moralo mu se redovito čistit kavez, mijenjat voda, davit hrana za ptice. A kad bi se mitario, nikad očistit za njim. Ko da je jato, a ne jedan evo ovolišni usamljeni kanarinac.
A uostalom, šta imaš od tih bajki? Pa nismo dijeca, odrasli smo ljudi.
Priredila: Ferida Duraković