Godišnje predavanje „Pesničko obrazovanje“ u Muzeju Solomon R. Gugenhajm, Njujork, 31
januar 1989
.
Bespomoćnost je fundamentalno iskustvo pisca. Ali pisati ne znači biti živ: već znači korigovati fantaziju o tome da je kreativni rad stalno beleženje pobede volje, da je pisac neko ko ima sreće što može da radi ono što želi: da samouvereno i neprekidno ostavlja otiske svog bića na listu papira. Ali pisanje nije dekantacija ličnosti. I mnogi pisci provode dosta vremena u različitim tegobama: žele da pišu, ne mogu da pišu, žele da pišu drugačije, ne mogu da pišu drugačije. Tokom života, godine su potrošene u čekanju da postanemo potraživanje neke ideje. Jedina tačna izvedba volje je negativna: imamo pravo veta prema onome šta pišemo.
Mislim da se dostojanstvenost života nalazi u čežnji, a ne u senzaciji postignuća. U stvarnom radu, disciplini i uslužnosti. Ili da iskoristim metaforu rođenja deteta, koja kao da nikad nije odumrla: pisac je onaj koji vodi trudnoću, porađa: doktor, babica, a ne majka.
Namerno koristim reč „pisac.“ „Pesnik“ se mora koristiti sa oprezom; označava aspiraciju, a ne zanimanje. Drugim rečima, nije zvanje za pasoš.
Veoma je čudno želeti toliko toga što se ne može postići u životu. Skakač u vis zna, u trenutku nakon skoka, koliko je visoko bio; njegov uspeh može se odmah precizno izmeriti. Ali za nas koji pokušavamo da vodimo dijalog sa mrtvim velikanima, uspeh nije pitanje čekanja: sud koji čekamo donose nerođeni; nikad ga, za našeg života, nećemo saznati.
Dubina našeg neznanja o vrednosti onoga šta radimo dovodi do očaja; ali gaji i nadu. U međuvremenu, savremeno mišljenje žuri da se predstavi kao inteligentna alternativa tom neznanju: naš zadatak je da se nekako zaštitimo od finalnog oblika mišljenja, presuda i smernica, zadržavajući pozornost za korisnu kritiku.
Ako je neodgovarajuće govoriti kao pesnik, onda je jednako teško govoriti o predmetu pesničkog obrazovanja. Mislim da je poenta u tome da se govori o onome što je ostavilo neizbrisive utiske. Ali otkrivala sam polako te utiske, često mnogo kasnije nakon činjenice. I želim da mislim da su još uvek u izradi, a da se stari utisci revidiraju.
Aksiom je tvrdnja da je pečat pesničke pameti ili poziva strast prema jeziku, što znači deliriozni odgovor na najmanju jezičku jedinicu komunikacije: reč. Pesnik bi trebalo da bude osoba kojoj nije dosta reči kao „boje mesa.“ Moje iskustvo nije bilo takvo. Kad sam imala četiri, pet ili šest godina, počela sam da čitam pesme, prvo sam mislila o pesnicima kao o mojim drugarima, prethodnicima – na početku sam više volela jednostavniji jezik. Fascinirale su me mogućnosti konteksta. Ono na šta sam reagovala, na stranici papira, bio je način na koji pesma može da oslobodi, kroz postavku reči, suptilnost uvremenjenosti, brzinu, taj pun i iznenađujući opseg značenja reči. Činilo mi se da jednostavan jezik najviše služi tom poduhvatu; takav jezik, generički, verovatno sadrži najveće i najdramatičnije varijacije značenja pojedinačnih reči.
Dopadao mi se opseg značenja, ali onaj nevidljivi. Volela sam pesme koje su se činile male na papiru, a koje su oticale u umu; nisu mi se dopadale one koje lelujaju i vrpolje se. Ne iznenađuje me što je vrsta rečenice kojoj sam se priklonila, koja je odražavala takav ukus i urođenu naviku uma, bila paradoks, koji je imao tu prednost da spasi dogmatiku od moralizacije retorike.
U pogledu te pristrasnosti, rođena sam u najgoroj mogućoj porodici. Rođena sam u okruženju u kom se podrazumevalo da je svaki član porodice imao pravo da završi rečenicu onog drugog. Kao većina u toj porodici, imala sam snažnu potrebu da govorim, ali ta želja je često bivala osujećena: tokom prekidanja mojih rečenica, one bi bile radikalno izmenjene – transformisane, a ne parafrazirane. Slatki paradoks bio je nepredvidivi rezultat: to je trebalo da osigura pažnju publike. Ali u mojoj porodici, sve rasprave su vođene u tom jednom kooperativnom glasu.
Vrlo sam rano shvatila da govor nema smisla ako precizno ne artikuliše opažanje. Za moju majku, govor je bio društveno prihvaćena forma žamora: njegova funkcija bila je da ispuni sobu tekućim, utešnim ljudskim zvukom. A za mog oca, bio je performans i prikrivanje. Tišina je bila moj odgovor. Nadurena tišina, jer nikad nisam prestala da tražim zasluženu pažnju. Insistirala sam na ličnim posebnostima, koje po mom mišljenju bile povezane sa sastavljanjem rečenica.
U drugim stvarima, moja porodica je bila izuzetna. Moji roditelju su se divili intelektualnim postignućima; majka je posebno cenila darovitu kreativnost. U vreme kad žene nisu bile dobro obrazovane, moja majka se borila da upiše fakultet, otišla je na Wellesley. Moj otac je bio prvi i jedini sin u porodici sa pet ćerki, prvo dete rođeno u ovoj zemlji. Njegovi roditelji su došli iz Mađarske; moj deda je bio bolja sanjalica nego upravnik porodične zemlje: kad je usev propao a krdo uginulo, došao je u Ameriku i otvorio piljarnicu. Po porodičnoj legendi, bio je pravedan čovek, manje energičan od svojih ćerki i žene. Pre nego što je preminuo, njegova mala radnja bila je poslednje parče zemlje u našem bloku koje je kupio jedan od Rokfelera. To što je deda mogao da traži bilo koju cenu, bilo je izuzetan zgoditak – jer on je potpuno prezirao takav stav. Rekao je da bi tražio fer cenu: po definiciji istu za gospodina Rokfelera kao i za sve ostale.
Nisam poznavala roditelje mog oca; znala sam njegove sestre. Snažne žene, u osnovi dogmatične, koje su išle na koledž, i imale u dalekoj prošlosti dramatične i raznobojne ljubavne živote. Moj otac je odbio da se takmiči, što je u njegovoj porodici značilo da je odbio da se školuje. U porodici sa snažnom političkom svešću, ali bez mašte, moj otac je želeo da bude pisac. Ali nedostajali su mu određeni kvaliteti: snažna potreba koja čini mogućim da se izdrži svaki oblik neuspeha: poniženje ako ste neprimećeni, ili viđeni kao umereno interesantni, strah da radite posao koji, na kraju, zaista nije više nego umereno interesantan, diskrepancija između sna i dokaza, sa kojom čak i veliki pisci žive (osim ako nisu stekli značajno priznanje). Da je potreba mog oca bila akutnija, verovatno bi našao način da prevaziđe svoju emocionalnu stidljivost; u odsustvu te akutne potrebe, nedostajao mu je motiv da bije tu bitku. Umesto toga, pokrenuo je biznis sa svojim šurakom, napravio značajan uspeh, i živeo, prema mnogim kriterijumima, pun i bogat život.
Tokom odrastanja sam ga žalila, njegovu odluku. Sad mislim da sam slepa kad je u pitanju moj otac, jer u njemu vidim svoju sopstvenu slabost. Ali ono što je moj otac trebalo da preživi nije bilo pisanje, već vera u svoj potencijal – odluka da ne testira taj potencijal, možda je bila pametan sud, ali ne u celosti izraz hrabrosti.
Moja majka je bila žena za sve, moralni vođa, tvorac politika. Smatrala je mog oca nadahnutim misliocem. Bila je odlučna; on je imao kvalitet uma koji joj je nedostajao, koji je ona poistovećivala sa kapacitetom za maštu: imao je ležernost, humor. Moja majka je bila sudija. Ona je ta koja je čitala moje pesme i priče, i kasnije, eseje koje sam pisala u školi; živela sam od njenog odobravanja. Nije ga bilo lako dobiti, jer to što smo moja sestra i ja radile, bilo je cenjeno prema onome za šta je moja majka smatrala da imamo sposobnost. Redovno sam grešila pitajući je za mišljenje. To je bilo čekanje u redu za pohvale, ali moja majka je uvek odgovarala na pismo a ne na duh pisanja: uvek mi je davala detaljno mišljenje. Uprkos tim kritikama, ohrabrivala je svaki dar koji smo sestra i ja imale. Ako bismo pevušile, išle bismo na časove muzičkog. Ako bismo skakutale, ples. I tako dalje. Majka nam je čitala i vrlo rano nas je naučila da čitamo. Pre nego što sam napunila tri godine, imala sam dobro znanje iz grčkih mitova, i likovi iz tih priča,
zajedno sa ilustracijama, postali su moje osnovne reference. Moj otac je pričao priče. Nekad su one bile potpuno izmišljene, kao na primer avanture dve bube, a nekad su bile revidirana istorija, njegova omiljena bila je priča o svetoj Jovanki, sa izostavljenim krajem o njenom spaljivanju.
Moja sestra i ja smo bile odgajane, ako ne da spasimo Francusku, onda da prepoznamo i poštujemo i želimo slavne poduhvate. Nikad nam nije rečeno da su ti poduhvati nemogući, zbog našeg pola i doba u kom smo živele. Zbunjuje me, ne logički nego emocionalno, savremena odlučnost žena da pišu kao žene. Zbunjuje jer se čini da je takva ambicija ograničena postojećom idejom toga šta, zapravo, razlikuje polove. Ako postoje takve razlike, onda je razumno pretpostaviti da ih književnost otkriva, i da će to uraditi zanimljivije i suptilnije, u odsustvu takve namere. Na sličan način, sva umetnost je istorijska: i kroz konfrontaciju i kroz izbegavanje, govori o svojoj epohi. San umetnosti nije da potvrdi ono što je već poznato nego da osvetli ono što je sakriveno, a staza do tog skrivenog sveta nije ucrtana voljom.
Čitala sam od ranog doba i za uzvrat želela da govorim. Kad sam čitala Šekspirove sonete, a kasnije Blejka, Kitsa, Jejtsa i Eliota, nisam se osećala izgnano, marginalno. Štaviše, osećala sam da je to bila tradicija mog jezika: moja tradicija, jer engleski je bio moj jezik. Moje nasledstvo. Moje bogatstvo. Čak i pre nego što to iskusi, dete može da oseti velike ljudske teme: vreme koje donosi gubitak, želju, lepotu sveta.
U međuvremenu, pisanje je odgovaralo svim vrstama potrebe. Želela sam da napravim nešto. Da završim sopstvene rečenice. A dovoljno sam bila navučena na mamino odobravanje da sam želela da blistam u nečemu što je ona visoko cenila. Kada sam pisala, naše želje su koincidirale. I to je bilo esencijalno: iako gladna hvale, bila sam suviše ponosna i nisam mogla da podnesem da je tražim, da izgleda kao da mi treba.
Sećam se doslovno svega što sam napisala u životu, posebno nekih mojih ranijih pesama: pisani trag potvrđuje sećanje. Evo jedne od najranijih, napisane kad sam imala pet godina:
Ako su se macama dopale
kosti junećeg pečenja
A kuce pijuckale mleko;
Ako su slonovi šetali gradom
Obučeni u čistu svilu;
A crvendaći izašli u plovidbu,
Pa se stuštili, pišteći,
Ako je to sve zaista istina
Gde bi onda bili ljudi?
Jednostavno sam volela rečenicu kao jedinicu građe: početak preokupacije sintaksom. Oni koji manje vole sintaksu u njoj nalaze opori vazduh alhemije: ona je, ipak, jezik pravila, reda. Njena suprotnost je muzika, kvalitet jezika koji opstaje bez pravila. Ideja koja se možda krije iza tih preferencija je fantazija o pesniku kao izdajici, kao odmetničkom autsajderu. Čini mi se da je ideja bezakonja romansa, a najviše se borim da se oslobodim romanse.
Eksperimentisala sam sa drugim medijima. Neko vreme sam razmišljala o slikanju, za koje sam imala malo dara. To malo, kao i sa mojim drugim apetitima, bilo je nepopustljivo razvijano. U nekom momentu, tokom mojih kasnih tinejdžerskih godina, došla sam do kraja onoga što sam mogla da zamislim na platnu. Čak i da je moj dar bio veći ili ubedljiviji, još uvek bih mislila da su mi vizuelne umetnosti manje duhovno srodan jezik. Pisanje odgovora konzervativnom temperamentu. Ono što se revidira, može se sačuvati. Slikar koji prepoznaje da u interesu celine, deo mora biti žrtvovan, gubi taj delić zauvek: on prestaje da postoji, osim kao uspomena, ili fotografija kao njena reprodukcija. Nisam mogla da podnesem stalni gubitak koji slikanje podrazumeva; ili mi je možda nedostajalo samopouzdanje u mojim neposrednim
procenama.
Moje preferencije nisu se mnogo promenile. Kao čitalac, iskusila sam dve vrste pesničkog jezika. Jedan, za čitaoca, deluje kao samopouzdanje; drugi deluje kao uhvaćena meditacija. Od početka sam više volela poeziju koja zahteva ili žudi za slušaocem. To je Blejkov mali crni dečak, Kitsova živa ruka, Eliotov Prufrok, nasuprot, recimo, Stivensovih oduševljenja. Ne želim da postavljam na ovaj način nikakvu hijerarhiju, već hoću da kažem da čitam da bih osetila kako mi se neko obraća: to je, pretpostavljam, dopuna pričanju kao načinu da budemo primećeni. Postoje izuzeci, ali moja načelna preferencija ostaje netaknuta.
Zahtev za intimnošću, naravno, od jednog čitaoca stvara elitu. Praktična prednost te lične preferencije je manja briga o veličini publike. Možda je ovde poenta u tome da je publika pisca hronološka. Glumac i plesač izvode u sadašnjosti: ako njihovo delo postoji u budućnosti, onda je ono uspomena, legenda. Dok platno, bronza, a posebno pesma ili sonata jer se nalaze u više primeraka, postoje ne kao uspomena, već kao činjenica; umetnici koji koriste tu formu, prekoreni ili zanemareni u svojoj epohi, mogu još uvek naći publiku.
Među drugim dubokim podelama književnog ukusa postoji dosta priče o zaokruženoj i o otvorenoj formi, kao i ideja da su neki od tih stilova izrazito feminini. Meni je interesantnija veća razlika, kao na primer između simetrije i asimetrije, harmonije i asonance.
Sećam se rasprave sa nečijom majkom, kad sam imala osam ili devet godina: bio je njen red da nas pokupi kolima a mi smo u školi imali zadatak koji se ticao kompozicije. Napisala sam pesmu i tražili su da je recitujem, što sam rado uradila. Moj trijumf bio je u tome što je pesma imala metrički obrt u poslednjem stihu (nije kao da sam ga tada tako zvala), nedostajala joj je poslednja rima: mojim ušima je to bilo uzbudljivo, kao neka eksplozija forme. Forma je, naravno, bila komična. U svakom slučaju, dobila sam čestitke od našeg vozača: veoma dobra pesma, rekla je, sve do poslednjeg stiha, koji je onda ona nastavila naglas da sređuje po pravilu koje sam namerno htela da prekršim. Vidiš, rekla je, sve što je nedostajalo, bila je ta poslednja rima. Bila sam besna. Posebno besna zbog toga što sam znala da bi moj prigovor zvučao kao odbrana protiv očiglednog neuspeha.
Nekad mi se čini jako čudna ta slika deteta, usmerenog u potpunosti na svoj poziv. Tako ambiciozno. Priroda te ambicije, književne ambicije, suviše je velika tema za ovu priliku. Kao mnogi ljudi gladni hvale i postiđeni zbog nje, zbog bilo koje gladi, oscilirala sam između mržnje prema svetu koji mi je sudio i oštrice samoprezira. Napraviti malu grešku, za moj um značilo je biti u celosti pogrešan. Na površini sam delovala smireno, hladno, indiferentno, sklono lakonskim izlivima prekora. Pretpostavljam da se tako može opisati svaka adolescencija.
Nesklad između onoga što bih pokazala svetu i haosa koji sam osećala postao je intenzivniji. Pisala sam i slikala, ali te aktivnosti nisu bile slavno oslobođenje tog pritiska kao što su obećavale. Suviše sam brinula o kvalitetu mog rada, kontekst u kome sam mu sudila nije bio učionica, već istorija umetnosti. U srednjoj adolescenciji razvila sam simptom koji je bio u savršenom skladu sa mojim duhom. Imala sam sjajne resurse volje ali ne i sopstvo. Tada, kao i sada, moje misli su se definisale u suprotnostima, ono što je danas jedna njihova karakteristika, bilo je tada njihova jedina karakteristika. Nisam mogla da kažem ko sam, šta želim, na svakodnevan praktični način. Ono što sam mogla da kažem bilo je ne: način da sebe odvojim, da uspostavim sopstvo sa jasnim granicama, značilo je da se suprotstavim željama drugih, koristeći njihovu volju da bih uobličila sopstvenu. Taj konflikt se najžešće odigravao sa mojom majkom.
Ako mogu tako da kažem, moja majka je popustila tek kad sam počela da odbijam hranu, kad sam zahtevala, kroz implicitnu pretnju, vlasništvo nad svojim telom, koje je bilo njeno veliko postignuće.
Tragedija anoreksije, čini mi se, nije autodestrukcija, iako njen ishod to često jeste. Njena namera je da izgradi uverljivo sopstvo, na način jedino moguć kad su druga sredstva ograničena. Ali taj čin suzdržavanja, odbacivanja, služi tome da napravi razliku između sopstva i drugih, sopstva i tela. Zbog straha od nepotpunosti i neutoljivosti, anoreksija proračunato konstruiše fizičke znakove prezira prema potrebi, gladi, svakom obliku zavisnosti, da bi se prikazala kao potpuna, samodovoljna. Ali znak kome veruje je fizički, ne može se održati samo činom volje, i dirljivost te metafore je u ovome: anoreksija ne dokazuje superiornost duše u odnosu na telo, već njenu zavisnost.
Kad sam napunila šesnaest godina, mnoge stvari su mi bile jasne. Ono što sam mislila da je čin volje, nešto što mogu savršeno da kontrolišem, okončam, nije bilo to; shvatila sam da uopšte nemam kontrolu nad tim ponašanjem. I videla sam, logično, da imati 40, 38, pa 26 kilograma znači biti premršav; shvatila sam da ću u nekom momentu umreti. Ono što sam snažno osećala, instiktivno, jeste to da nisam želela da umrem. Čak i tada, umiranje mi je izgledalo kao patetična metafora za uspostavljanje separacije od moje majke. Tada sam znala veoma malo o psihoanalizi; bila je manje zastupljena nego danas, u eri umnožavanja terapija. Manje zastupljena čak i u bogatim predgrađima.
Tih meseci moji roditelji su bili dovoljno mudri da prepoznaju da ću odbiti svaki njihov predlog; i onda nisu ništa predlagali. I konačno, jednog dana, rekla sam majci da treba da posetim psihoanalitičara. To je bilo pre skoro trideset godina – ne znam odakle su došle ta ideja i reč. Tada nije bilo nikakve literature o anoreksiji – bar ne meni poznate. Postojanje literature bi me sputalo; imati tako čestu bolest, tako tipičnu, podstaklo bi me da preduzmem nešto drugo da bih pokazala svoju jedinstvenost.
Imala sam mnogo sreće sa psihoanalitičarem kog su moji roditelji našli. Počela sam sa terapijom na jesen, tokom višeg razreda srednje škole; par meseci kasnije, izvadili su me iz škole. Sledećih sedam godina, moje vreme i um bili su u službi psihoanalize; za mene bi bilo nemoguće da pričam o obrazovanju a da ne govorim o tom procesu.
Plašila sam se psihoanalize na uobičajeni način. Mislila sam da su moja ambicija i poziv ono što me održava živom i daje mi nadu; plašila sam se da menjam taj mehanizam. Ali rudimentarni pragmatizam mi je govorio da još uvek nisam napravila delo koje bi opstalo; tako da nisam mogla da priuštim da umrem. U svakom slučaju, osetila sam da nemam izbor, što je bila sreća. Jer sa 17 godina nisam bila divlja, niti eksplozivna, bila sam rigidna i štitila sam se; moja samozaštita uzela je oblik izolacije: ignorisala sam ono čega sam se plašila; centralna osećanja koja sam ignorisala, nisu bila prisutna u mojim pesmama. Pesme su mi bile uske, pune manirizma, statične; bile su kao iz drugog sveta, mistične. Ti kvaliteti su ih u potpunosti definisali. I što je još gore, kad sam počela sa psihoanalizom, prestala sam da pišem. Stvarno nije bilo šta da se zaštiti.
Ali periodično, tokom tih sedam godina, obraćala sam se mom doktoru sa starom optužbom: učiniće me toliko dobrom, toliko celom, da nikad više neću pisati. Konačno me je ućutkao; svet će ti dati dovoljno patnje, rekao je. Mislim da je čekao da to kaže jer, na početku terapije, ništa mi nije značila činjenica da svet postoji, kao svakom egoisti.
Analiza me je naučila da razmišljam. Naučila me je da prigovorim artikulisanim idejama o svojim idejama, da koristim sumnju, da ispitujem izbegavanja i omaške sopstvenog govora. Dala mi je intelektualni zadatak uz pomoć kog sam mogla da transformišem paralizu – ekstremnu formu samopodozrenja – u uvid. Učila sam da koristim odvajanje od drugog, da bih došla u kontakt sa sobom, što je bio smisao, pretpostavljam, analize snova: korišćenje objektivnih slika. Gajila sam sposobnost izučavanja slika i obrazaca govora, da bih objektivnije sagledala ideje koje su one otelotvorivale. Pošto sam ja, očigledno, bila izvor tih snova i slika, mogla sam da zaključim da su te ideje bile moje, moji otelotvoreni konflikti. Što sam duže odbijala zaključak, više sam videla. Mislim da sam takođe učila kako da pišem: da nemam sopstvo koje se pisanjem projektuje u slike. Da ne dozvolim jednostavnu proizvodnju slika lišenu uma, već da koristim um radi istraživanja rezonance tih slika, radi razdvajana plitkog od dubokog, i da izaberem duboko.
Sreća je što mi je ta disciplina dala prostor da koristim um, jer su moje emocionalno stanje, ekstremna rigidnost i frenetična zavisnost od rituala, učinili druge oblike obrazovanja nemogućim. Zapravo, tokom mnogo godina, svaki oblik društvene interakcije činio mi se nemogućim, toliko je bio akutan moj stid. Ali, posle prve godine, postojalo je nešto moćnije od srama. Sa 18 godina, umesto da idem na koledž, krenula sam na radionicu poezije koju je vodila Leoni Adams pri Opštim studijama na Univerzitetu Kolumbija.
Pisala sam na drugim mestima o godinama učenja sa dr Adams i o mnogim godinama sa Stenlijem Kjunicom. Evo pesme, napisane mnogo kasnije, koja jednostavno beleži neke od snova u kojima se Kjunic pojavljuje:
Četiri sna o učitelju
- Molilac
S. stoji u maloj sobi i čita.
Privilegija je videti S.
Samog, u tom ozbiljnom okruženju.
Samo mu se ruka pomera, pažljivo okreće stranice.
Zatim, ispod zatvorenih vrata, jedan lešnik
kotrlja se do sobe, dolazi da se konačno odmori
kod stopala S. Uzdišući, S. zatvara teški tom
i umorno gleda dole u okrugli orašasti plod. „Dakle,“ kaže,
„ šta sad hoćeš, Stivense?“
- Razgovor sa M.
„ Da li si ikad opazio,“ dodao je,
„ kada žene spavaju
one zaista gledaju u tebe?“
- Nojev san
Gde si bio u snu?
Severni pol.
Da li si bio sam?
Ne. Moj prijatelj je bio sa mnom.
Koji prijatelj?
Moj stari prijatelj. Moj prijatelj pesnik.
Šta ste radili?
Prelazili smo reku. Ali ledeni grumeni
bili su razdvojeni, morali smo da preskačemo.
Da li ste se plašili?
Samo hladnoće. Oči su nam bile pune snega.
Jeste li stigli preko?
Trebalo nam je dosta vremena. Onda smo stigli.
Šta ste onda radili, na drugoj strani?
Dugo smo hodali.
I da li je hodanje bilo kraj?
Ne. Jutro je bilo kraj.
- Razgovor sa X.
„ Ti,“ kaže, „ ti si baš kao Eliot.
Misliš da znaš sve na svetu
ali ničemu ne veruješ.“
Dosta je rečeno o tome šta učitelj kreativnog pisanja ne može da uradi. Šta god da mogu ili ne mogu da urade, celo to iskustvo šegrta za mene je neprocenjivo. Radila sam, naravno, sa izvanrednim umovima. I bila izložena prizorima posvećenosti, do tada nepoznatim, koje nisam u potpunosti bila spremna da shvatim. Čini se da je poziv pesnika viđen kao dramatičan, glamurozan; zato što je osvešćenje, koje je dinamično, često pogrešno shvaćeno kao posvećenje. Moje razumevanje upornosti bilo je ograničeno mladošću. Pokazano mi je kako izgleda stabilan uspon rada; bila sam u prisustvu te neophodne snage. I imala sam privilegiju da osetim stalno ispitivanje – spolja, od sveta, od drugog ljudskog bića. Redak dar šegrtskog rada je to ispitivanje; kasnije je retko ijedna pesma tretirana sa takvom ozbiljnošću. Mislim da smo mi, koji smo trenirani u takvom okruženju, bili snažno motivisani da jedni drugima ponudimo uporedno čitanje pesme, i ta potreba, formirana tako davno, pomaže u otklanjanju animoziteta, ljubomore, kojoj su mnogi od nas skloni.
Tih dana sam pisala inspiracijom mojih učitelja, čitalaca, i te pesme su se našle u mojoj prvoj knjizi.
Ali tada nisam znala koliko će mi strpljenja trebati u životu, iako sam već imala dosta iskustva sa takozvanom „kreativnom blokadom.“ Iako mrzim to stanje, osećaj da je svet postao siv, ravan i bezličan, prestala sam da verujem premisi tog izraza. Da budem precizna: mogu da razumem tu premisu samo na dva načina. Ima smisla očekivati tečnost pisanja kad je osnova rada neka intuicija o jeziku, dovoljno duboka da se istraži tokom životnog veka. Ili kad je rad zasnovan na životnim pričama. Čak i kada kreativni rad dolazi iz svedočenja – čak i tada tema i fokus moraju da se predstave piscu, ili da budu pronađeni. Umetnik-svedok počinje od suda, koji je ipak moralan, a ne estetski. Ali umetnik čiji je dar crtica, anegdota: takav umetnik ne sudi; ništa ga ne sputava u pružanju detalja, jer on ne investira u ideju od velike važnosti. Kada je cilj rada duhovni uvid, apsurdno je očekivati tečno pisanje. Metafora takvog rada je proročište, koje treba nahraniti pitanjima. To praktično znači da umetnik, koji želi nadživeti korisne besove i očajanja mladosti, mora naučiti da izdrži pustinju.
Od svojih tinejdžerskih dana želela sam da budem pesnikinja; tokom perioda od trideset godina, morala sam da prođem kroz periode produžene tišine. Pod tišinom podrazumevam periode, nekad od dve godine, u kojima ništa nisam napisala. Ne ništa dobro, već apsolutno ništa. Niti sam te periode osećala kao plodonosnu uspavanost.
Čini mi se da želja za stvaranjem umetnosti podrazumeva iskustvo čežnje, nekad puno nemira, ali ne nužno romantično ili seksualno. Uvek se čini da ima nešto ispred, sledeća pesma ili priča, vidljiva, ili bar razumljiva, ali nedostižna. Da bi se uopšte spoznala mora biti opsedajuća; neki zvuk, ton, postaju bolni – pesma koja sadrži taj zvuk čini se kao da negde već postoji napisana. Ona je kao svetionik, ali onaj koji se udaljava dok plivamo ka njemu.
Tako za mene počinje pesma. Zatim sledi period koncentracije, tako ga nazivam jer dok radim delo mi se čini pogrešno ili nezavršeno: kao neuspeh. Ipak, taj rad je apsorbujući kao ništa drugo što sam iskusila u životu. I onda je pesma završena, i u tom momentu, odmah odvojena: postaje ono što se na početku ukazalo, stvar koja je oduvek postojala. Ne postoji evidencija pesnikove intervencije. I pesnik od tog momenta nije više pesnik, već samo neko ko to želi da bude…
To je praktično zahtevalo da imam dosta neiskorišćenog vremena. Počela sam nerado da radim kao predavač, pre dvadeset i pet godina.
Studentsko iskustvo me je naučilo dubokoj zahvalnosti, osećanju zaduženosti. Uplašila sam se kada su poslovi predavača postali mogući za mene, dok sam, da bih se izdržavala, radila kao sekretarica u različitim firmama. Plašila sam se da će u susretu sa tuđom izuzetnom pesmom, moja kompetitivnost ugušiti izuzetno, umesto da ga iznedri. Ali videla sam tokom mojih najtežih tišina, u trenutku kad sam počela da predajem, da pitanje autorstva više nema značenje; shvatila sam da imam potrebu da služim tuđim pesmama, na isti način, sa istom snagom, sa kojom sam služila sopstvenim. Bilo je važno dobiti dobru pesmu, vrednu pamćenja, ukloniti sve na putu ka ostvarenju tog cilja. U tom postupku, sve sile moje prirode, koje najmanje odobravam, kompetitivnost, zavist, bivale bi privremeno otpisane. Kakvu god korist da su nečije pesme imale od te aktivnosti, pokazalo se da je za mene ta korist bila ogromna. Pronašla sam aktivnost u kojoj sam se osećala benigno, od očigledne pomoći drugima. Ali sam takođe shvatila da ne moram ja da pišem da bih osećala kako mi um radi. Predavanje je za mene postao recept napora. Nije uvek bilo tako, ali jeste često. U početku, to se dešavalo neobično brzo.
Preselila sam se u Vermont i prihvatila tromesečni posao na Goddard. Napisala sam jednu knjigu, i onda ništa tokom dve godine. Počela sam da predajem u septembru; u septembru sam počela ponovo da pišem, pisala sam pesme potpuno drugačije od onih iz zbirke Prvorođenče.
Nameravala sam da napravim nešto drugačije, ili sam se nadala tome. Ono što se nauči tokom organizacije knjige, kada od gomile pesama napravite luk, oblikovani govor, podjednako je uzbudljivo i deprimirajuće: dok razaznajete teme knjige, njene osnovne preokupacije, takođe uočavate uobičajeno ponašanje pesama, navike u pogledu sintakse i vokabulara, ritmičke osobenosti koje bi idealno trebalo da daju karakter određenoj zbirci, ali koje bi bilo opasno ponavljati.
Svaka knjiga koju sam napisala kulminirala je u činu svesne dijagnostike, zakletve. Posle knjige Prvorođenče, dala sam sebi zadatak da pišem suzdržane rečenice, kao na latinskom, i da vidim kako mogu da završim pesmu a da je čvrsto ne zatvorim. Pošto su poslednje pesme iz Kuće u ritu napisane istovremeno sa ranijim pesmama iz Figure silaska, bilo mi je teško da o njima pričam kao o nezavisnoj celini. Htela sam da savladam veći zamah. I da pišem bez imenica koje su bile okosnica druge knjige; to sam uradila, koliko sam mogla, sa mesecom i jezercetom. Posle Figure silaska želela sam manje savršenu pesmu, manje maestralnu; htela sam sadašnje vreme koje je tečnije od arhetipskog prezenta. Zadala sam sebi zadatak da napišem nešto manje herojsko, lišeno mitskih referenci.
Ovo izlaganje je suviše sažet sinopsis da bi bio precizan, ali nadam se da će objasniti nekakvu kompulsivnu potrebu za promenom, prinudu koja možda nije izabrana. U tom gestu vidim dete koje sam bila, nevoljno da govori, ako bi govoriti značilo ponavljati se.
Iz zbirke eseja Luiz Glik, Dokazi i teorije (Ecco Press, 1994).
Prevod sa engleskog: Lena Petrović