Ive Jakovljev Čačin, zbog predugog imena koristit ćemo samo Čačin, kako su ga zapravo i svi zvali, ime je glavnog junaka. Dok mu je otac Jakov bio živ, zvali su ga Ive, ili Ive Jakovljev, a oca su mu zvali Čačin. Kada je otac umro pred nešto godina, nitko ga više nije zvao imenom, postao je Čačin, gotovo reći preko noći; kao da ona dva imena nikada nije ni imao. Zapravo, nije to bilo neobično, njegov djed i pradjed zvani su tako, i drugi su zvani svojim prezimenima ili nadimcima. Uglavnom, bijaše Čačin lijep mladić, kao što su mu to bili i roditelji, tamnosmeđe kose i tamnih očiju, srednje visine, i takve građe. Prije dva mjeseca baš je napunio tridesetu godinu, i on bi svaku čestitku kao uvredu prihvatio; jer, njemu se činilo kao da je s tim godina izgubio mladost. Činilo mu se kao da je drugima drago što je ušao u tridesetu a nije ništa postigao, tako je on to doživljavao. Nekoliko dana prije ulaska u tridesetu slabo je spavao, gotovo nikako, a na svaki onaj „sretan rođendan!“ njemu bi se digla kosa na glavi, naježio se, zvučalo mu je to potpuno užasno. Ni sam nije mogao vjerovati da je prošlo punih deset godina otkako je ušao u dvadesetu.
Već je dugo vremena Čačin želio otići, ali nikako da ode. I često kada bi s nekim razgovarao, često bi odlutao, mislio: „Što ja uopće ovdje radim?“ A onda bi nakon nekog vremena mislio drugačije, razmislivši o onom što su mu drugi rekli.
Jutro izašlo pred maloprije, jasno najavilo svoj dolazak s onim protjerivanjem mraka noći. I sada, negdje oko sedam sati ujutro, dogodilo se nešto čudno, nekakav zastrašujući zvuk probudio je Čačina. Ustane sav preplašen, srce mu je brzo lupalo. „Kakav je to zvuk?!“ reče sebi još onako u jutarnjem bunilu, nejasnoći, kao i svaki čovjek kada tek ustane, tako i on, kao da polako dolazi sebi poslije udarca u glavu, ili poslije nesvjestice ne shvaća okolinu, eto takav pomisli da je možda bio potres. Pokušavao je razaznati kakav bi to zvuk mogao biti, i činilo mu se da je zvuk došao iz zida. Otišao je u kuhinju, još dalje pod napadnim dojmovima, da spremi sebi doručak. Malo zatim, pogleda prema kalendaru i nikako mu se ne svidi godina, niti onaj mjesec koji se već bliži svom kraju. Hladnoća mu prođe tijelom, zadrhti ružno prisjetivši se da je u tridesetoj i da se cijeli život nije pomaknuo s mjesta, a vremena više nema za gubljenje, mladost se neće vratiti, dolazi samo starost i godine u kojima ga više nitko neće smatrati mladim. Već polako osjeća da ga zahvaća ono što uhvati mnoge starije ljude koji propuste razne prilike, hvata ga žaljenje za uzaludno potrošenim vremenom. Zastrašujuća pomisao ga čitavog uznemiri. Kasnije je otišao do telefona i nazvao prijatelja Marijola Marijolovića, staroga Marčelina Marijolovića sin, koji je živio nekoliko kuća dalje, i zabrinuto počeo: „Jesi li ti osjetio potres?“ „Kakav potres, to si ti nešto sanjao“, uzvrati Marijolo čudeći se pitanju. „Ne znam… ne znam što se događa… Strah me je, možda bi bilo najbolje da odem…“ „Opet ti pričaš gluposti, opet neki odlasci, samo snovi, probudi se više iz tih snova. Uostalom, imaš trideset godina, i nikada se nisi maknuo iz sela, ne trebaš ni sada počinjati!“ reče Marijolo gotovo iznervirano, već od prije izmoren takvim istim pričama. „A možda sam mogao, znaš –“ „Ma nisi ti mogao ništa!“ prekine ga oštro Marijolo ne želeći ulaziti u daljnju raspravu. „Slušaj, imam posla i moram ići, čujemo se kasnije.“ Razgovor je tu završio, s dodanim na kraju da će doći za koji dan. Naslonjen laktom na stol, tužno razmišlja koliko je godina izgubio u obećavanju sebi da će jednom otići. I govori sebi ovo: „Još nije kasno, još bih mogao otići!“ I kad je dan završio, nakon ono nešto prošlih sati, zamišljen u mislima, tako je završio s ovim: „Ne trebam ići, bolje je da ostanem, dobro mi je rekao Marijolo, u pravu je!“
Sutradan ujutro, jedan gromoglasni zvuk odzvoni po čitavoj sobi; sruši se polica koja ga užasno prestraši. Kao da je zagrmilo. Pogleda brzo unaokolo i tamo na podu ugleda srušenu policu i sve one razbacane predmete što su stajali na njoj. „Što se događa?“ provuče usplahireno kroz misli. Ustane, i odmah spazi tamo gdje se spajaju zidovi kako je sloj boje ispucao. Polako je očima pratio ispucanu liniju: prvo od poda do plafona, zatim s desne na lijevu stranu preko čitava plafona, uto spusti pogled uz onaj lijevi kut, a onda se vrati odakle je krenuo. Jednostavno rečeno, čitav zid kao uokviren ispucanom linijom. Čudom se čudeći, oprezno i polako, ode do kuta i dolje na tlu ugleda izmrvljene komadiće. Sagne se, malčice pokupi i protrlja prstima, jasno zaključi: „Zid!“ I ostao je gledati taj kut iznenađeno, neshvatljivo, ovaj puta bijaše siguran da je bio potres. I dok je tako jedno vrijeme gledao, učinilo mu se nešto nevjerojatno, toliko nevjerojatno da je to morao provjeriti. „Kako je to moguće?“ upita se par puta, pa razmisli drugačije: „Ne, mislim gluposti, to nije moguće!“ ponovi par puta koračajući do špajze; međutim, tamo gdje bi trebalo biti ono što traži, tamo nije bilo. Malo kasnije, ponešto iznerviran bezuspješnom potragom, napokon pronađe metar u jednoj ladici, zatrpan drugim stvarima. Vrati se u sobu i razvuče metar od kraja do kraja. Izmjeri. Soba dugačka točno tri metra i devedeset devet centimetara. Nekoliko je puta mjerio, ali točno jednako mu je metar pokazivao. Zaključi sve s jednom sumnjom. Ponovno je nazvao prijatelja, ali onaj mu je rekao kako ništa nije osjetio. Naposljetku, ponovno je razmišljao o tome kako bi trebao otići, kako je predugo vremena izgubio ovdje u svom selu.
Jutro opet došlo, sve je teklo u tišini; kadli najednom, odjedanput onaj prodoran zvuk probudi ga iz onako krhkog sna. Prenuo se sav prestrašen, izbezumljen usklikne. Na noćnom ormariću stajao je onaj metar. Umah ga ugrabi, iskoči iz kreveta i ode do zida. Ugleda na podu mrvice. Odlučio je Čačin ponovno izmjeriti sobu. Razvuče metar s jednog kraja na drugi, te pročita: „Tri metra devedeset i…“ zastane u pola rečenice ne vjerujući očima, pa jedva završi iznenađeno: „…i pet!“ Nije mogao vjerovati da se zid pomakao četiri centimetra, nije mogao vjerovati. I ne želeći se s tim pomiriti, ponovno izmjeri, ali ponovno isto, soba je kraća za točno četiri centimetra. Obuzet strahom, srce mu skoči u grlo. Sav rastresen doživljenim sjedio je na krevetu i polako tražio smirenje. Misli su mu vrludale po glavi, nikako da dođe sebi.
„Trebao bih nekoga obavijestiti, ali koga? Policiju, možda?“ Ne gubeći trena, prebaci preko sebe nešto pristojno odjeće i izađe iz kuće. Zamišljenog izraza lica, vrteći u glavi sve ono proživljeno, umalo je promašio zgradu. Ušao je Čičin unutra, i nikome to nije predstavljalo nešto toliko bitno da bi se netko zaustavio i pitao njegovu svrhu na onom hodniku. I kako su prolazili pored njega nezainteresirano, tako je jednog zaustavio, objasnio mu svoj dolazak, i taj mu u žurbi odgovori da će prenijeti poruku glavnom detektivu.
Na klupi, među svim zvukovima koji odjekuju po raznim daljinama, sjedio je Čačin i čekao. Tek nakon predugo vremena, pred njega stane jedan visok, jak čovjek i reče mu da ga detektiv čeka u uredu na drugom katu. Prešavši nekoliko stepenica, odzdravivši usput simpatično slučajnog prolaznika na hodniku, uđe Čačin u ured; a unutra za stolom, glavni detektiv Igor Jandrin Vrmljenković, staroga Jandre Vrmljenkovića sin, onako u bijeloj košulji, s prva dva gumba otkopčana, i ono nešto dlaka što su se isprsile vanka. Imao je rijetku crnu kosu i vidi se, već dva dana neobrijan. Ozbiljna namrgođena lica, kao da su svi osumnjičeni, skupljenih, gustih obrva, kao da ne vjeruje drugima. Teško da se na njegovom licu ikada našlo smiješka. Na naslonu sjedalice bijaše prebačen njegov crni sako, na stolu nekakvi papiri i na njima jedna pepeljara prepuna opušaka. Cijeli je ured bio zatrpan papirima (neki toliko dugo na istom mjestu da su potpuno požutjeli od dima) i jednim niskim željeznim ormarom. Osjećao se u zraku jaki ćuh duhana. Razmaknuo je detektiv Igor Vrmljenković kažiprstom nekoliko cigareta u pepeljari i pokušao naći neku koja je najmanje popušena. „Vidi ti vraga!“ prošapće iznervirano; i zagleda se ozbiljno u pepeljaru prtljajući po cigaretama… „Pa ne bi čovjek poludio, baš kad tražim…“ promrsi tiho sebi u bradu i na licu mu se oslika grimasa; a zatim, donekle zadovoljan pronalaskom, uštipne vrh cigarete i protrlja jagodicama da izbaci ono zapaljeno, ubaci u usta i zapali, možemo reći slatko.
Razgovor je prolazio zajedno s minutama, a ponešto i onim trenutcima. Onaj nasuprot je slušao i pušio. Bilo je krajnje vrijeme da se i razgovor privede kraju, sve je rečeno naširoko, opisano tako. „Znači, ako sam ja dobro shvatio“, počne detektiv, „vama se zid pomaknuo za četiri centimetra?“ „Upravo tako, gospodine Vrmljenkoviću“, uzvrati Čačin gotovo glasno, „jučer sam izmjerio i soba je bila dugačka točno tri metra i devedeset devet centimetara, a danas devedeset i pet!“ „I taj se zid sam pomaknuo?“ hladno upita detektiv Vrmljenković ne gledajući Čačina, već je upro pogled u pepeljaru i tražio novu cigaretu; sve su bile gotove već nakon dva dima, što bi on nevoljko prihvatio. „Upravo tako“, ozbiljno uzvrati Čačin, „ako mi ne vjerujete, dođite i uvjerite se sami!“ Tu nastade kratkotrajna tišina, i nakon nje, nakon bezuspješnog pronalaska još koje cigarete, ustade detektiv Igor Vrmljenković, ugrabi sako za okovratnik i reče: „Idemo!“
Došli su pred kuću; bijaše negdje oko popodneva, sumrak još nije pao, ali uskoro. Kuća se ukopala temeljima u jednoj ulici, koja, ravno izdužena spaja se s onim sporednim. Kroz ulicu, među susjedima se pročula vijest, brzo se proširila, i tako su neki izvirili na prozore, neki izašli iz kuće; jer, budući da su im životi dosadni, jedva su čekali neki događaj da ga mogu prepričavati po jutarnjim kavama.
Uglavnom, došli su njih dvojica pred sobu. Čačin nestrpljivo ugrabi metar što je stajao na noćnom ormariću, i razvuče ga s jedne na drugu stranu. „Evo vidite, točno koliko sam i rekao“, reče i pokaže prstom na metar. Detektiv Igor Vrmljenković gledao je Čačina kao što se to gleda onoga za koga znate da je budala, ili za kojeg ste sigurni da nikada ništa pametno nije rekao. Gledao je jedno vrijeme u zid, a onda zaključio: „Hm, mi tu ne možemo ništa…“ Htjede ga detektiv osloviti imenom ali zaboravi kako se zove, pa samo pogleda po sobi, kao da je nešto važno razmišljao. Najzad, okrene se prema Čačinu, pa završi: „Ako se zid ponovno pomakne, mi ćemo se vratiti i onda ćemo naći neko rješenje.“ Čačin je ostao stajati razočarano, kao da je tražio nekakav odgovor za sve ovo. „Gospodine Vrmljenkoviću, ja mislim… Možda bi bilo najbolje da odem odavde; ako se ponovi, mislim, opasno je“, doda preplašeno. „Ma, gluposti…“ uzvrati detektiv i zakašlje se tolikom žestinom, umalo da se ne udavi. Promrsi tiho sebi u bradu najljuće psovke, opsuje sve bogove. „A kamo biste vi išli?“ reče i opet se ne uspje sjetiti njegova imena. „Ne znam, u svijet, mislim… Maknuti se odavde…“ „Hm, možete ići, ali mislim da se ne trebate bojati zidova. Ostanite tu gdje jeste, tu ste sigurni, ako se zidovi ponovno pomaknu mi ćemo se vratiti, nešto ćemo riješiti.“ „A koga bih mogao zvati da mi popravi zid?“ reče Čačin očajnički, molećivo. „Hm… Pišite ministarstvu da vam ovo obnovi, da vam se zidovi pomiču sami od sebe…“ Detektiv Igor Vrmljenković zatim ugura ruke u džepove, i na najveću svoju radost, opipa jednu cigaretu. Pažljivo izvuče savinutu cigaretu, pažljivo je ispravi, kao da u rukama drži nešto najvrjednije, a zatim slatko zapali. Ispuše oblak dima i ode. Ostavi Čačina među zidovima.
Jutro razvodnilo one oblake što su se jučer nešto razgrudili po nebu. Tek što je udario šesti sat jutra, prenuo se Čačin preplašen groznim zvukom. Skočio je iz kreveta kao mačka. „Bože dragi! Zid se opet pomaknuo!“ prvo i jedino što je pomislio, i već kao užasna navika, ugrabi metar. Razvuče ga i jedna kapljica znoja kapne mu s čela. I kada je došao do kraja zida, metar je pokazao jasno. „Nije moguće! Još pet centimetara! Dragi bože pomozi mi! Preopasno postaje!“ pomisli i istom ga obuzme užasan osjećaj. Neugodan, ljepljiv znoj ga oblije.
Čačin je sjedio za stolom, gledao u kalendar, nikako zadovoljan danima koji prolaze, srce mu nije usporavalo brzinu. I tako zanesen, i dalje ošamućen strahom, prene se neugodno čuvši kucanje na vratima, kao da ga je netko ošinuo po leđima. Otvori vrata, kad ono, njegov prijatelj Marijolo. „Moram ti nešto pokazati“, samo reče nestrpljivo Čačin na vratima. „Pogledaj što se dogodilo“, i pokaže prema zidu, „zid se ponovno pomaknuo…“ Marijolo ga je gledao kao da je ovaj potpuno skrenuo s pameti. „Ti znaš da ja već duže vremena želim otići… Mislim, mislim da je napokon vrijeme… Predugo sam ovdje, ovdje je preopasno!“ govorio je i vlastite riječi su ga uznemiravale. A Marijolo mu samo uzvrati: „Molim te, ostavi se snova, ti uvijek sanjaš neke velike stvari, uvijek nekakvi odlasci… Nije to tako kako ti misliš, svijet je prevelik i preopasan. Misliš da će te netko dočekati širokih ruku; neće nitko, gdje god da dođeš bit ćeš stranac, svugdje je tako. Puno je ljudi otišlo u svijet i jednako toliko nije uspjelo –“ „Ali tamo nema zidova, tamo nema zidova, nije ovako skučeno kao u ovom malom selu!“ reče Čačin malo glasnije; pokušao mu je objasniti. „Još jednom te molim, moraš početi drugačije razmišljati, realnije; tko je još otišao iz našeg malenog mjesta, nitko; i ti se ostavi gluposti. Ima zidova gdje god odeš, svugdje će te zidovi čekati, svugdje.“ Otišli su njih dvojica za stol i tamo nazdravili vinom što je ovaj donio, jer eto, bio je to običaj kada bi ovaj navratio, da nazdrave. I dok je Marijolo govorio o raznim, kojekakvim površnim temama, Čačin nije previše slušao, nakratko bi odlutao, mislio: „Što ja više radim ovdje?“ I iako se to pitao, mislio je i ono drugo, da ipak ne bi trebao otići.
Dva dana ništa se nije događalo. Najednom, sjedeći na krevetu, neprestano nervozno drmajući nogom kao da drži ritam, misleći samo o tome kako bi napokon trebao otići odavde, iz ove zagušljive, malene sredine koja ga toliko godina smeta, učini mu se da je nešto čuo. Pogleda brzo prema zidu, međutim, nije želio posegnuti za metrom. Kroz osjećaje su mu prolazili najružniji strahovi. A onda jedan jači zvuk zagrmi iz zida, nešto se zida odroni u kutovima. Izleti Čačin iz sobe kao muha bez glave, noge su mu same od sebe poletjele. Nije imao hrabrosti otići do zida. Zid ga može prikliještiti dok budem mjerio. Ali, što se ono veli, sam vrag mu nije dao mira, i ipak je otišao s onim metrom izmjeriti. Ruke su mu drhtale. „Još…“ zaustavi se u pola rečenice kada je ugledao, „…dvadeset centimetara se zid pomaknuo!“ reče i obriše znoj s čela. Što sada? Što poduzeti? Razmišljanja ga krenu uznemiravati. Brzo se obukao i hitro otišao na policiju.
U svom uredu, izvaljen na naslon stolice, slatko je uvlačio svoju cigaretu detektiv Igor Vrmljenković. „Vi kažete, gospodine… kako se zid ponovno pomaknuo?“ Čačin na to samo kimne glavom. „Hm, hm!“ uzvrati detektiv i počne prtljati po pepeljari, ona dva prsta bijahu mu potpuno siva od pepela. Ponovno nezadovoljan pronalaskom nešto progunđa. „Gledajte… ja mogu doći i provjeriti je li to istina, ali što ja mogu učiniti?“ Čačin ga pogleda ne znajući što bi rekao, pa nakon nastale tišine doda: „Ne znam, ali oni zidovi mene jako straše… Ja moram otići od tamo…“ „Kao što sam vam rekao, moje mišljenje je da vam nigdje neće biti bolje, selo R. i naša općina najsigurnija je na svijetu, to je istina…“ „Svejedno“, nastavi Čačin po svoje, „ja moram otići odavde, pretijesno –“ Tu ga prekine detektiv Vrmljenković s ovim: „Dobro, dobro… ali recite vi meni, što je to toliko loše ovdje kod nas?“ upita i pogleda ga mršteći se, zatim odgovori na vlastito pitanje: „Reći ću vam ja: Ništa! Ovdje kod nas sve je u redu, i ti vaši zidovi nisu samo kod vas, gdje god da dođete bit će zidova, tako da… Uostalom, nitko iz našeg sela nije otišao u svijet, ni vi ne trebate…“ I to posljednje što je čuo, urezalo se kao uvreda. „Što ja uopće ovog slušam, zašto sam još ovdje?“ Onaj nasuprot gledao ga je pokušavajući se sjetiti imena, ali ne ide… K vragu i to ime, pomisli, nikako da se sjeti. Ali, ne zadrži razmišljanje na tome, za oko mu zapne nešto jako važno, što ga u tren obraduje, jedna cigareta u pepeljari koja bi se mogla još iskoristiti. Ugrabi brzo, kao da će mu negdje pobjeći, slatko zapali i ispuše oblak dima.
Prođe tjedan dana, negdje oko podne začuje na vratima kucanje koje odzvoni čitavim hodnikom. Srce mu preskoči. Učas ustane, otvori vrata, kadli ono, pred očima mu se pojavi neka dobro sređena gospoda. Čačinu je došao, nitko drugi doli, glavom i bradom, načelnik općine Snikoleta Prljanović, starog Vlašinka Prljanovića sin, također nekadašnjeg načelnika općine. Došao je da vidi o čemu se radi, sav u odijelu, sređen. Uostalom, uvijek je bio u odijelu, mislio je da tako dobiva na važnosti; misleći da i drugi misle, kako je on jedna važna faca. Nazvao je detektiv Vrmljenković načelnika općine, i rekao mu kako „tamo jedan iz L-ske ulice“ ima problema sa zidovima. Dakle, uđoše ovi unutra i zapute se prema sobi. „Gospodine Čačin, pa vi ste čitavu općinu digli na noge… Vi morate znati da ja rijetko izlazim iz ureda, ali kada sam ja morao doći, onda uistinu…“ zaustavi se časkom želeći nešto dodati ali zaboravi što, pa nastavi: „Zamolio me detektiv Vrmljenković da vas dođem posjetiti i, evo me sada tu! – Pokažite mi, gospodine Čačin, zid koji se pomaknuo“, počeo je ovaj na jedan takav način, sam sebi udjeljujući važnost. „Eno onaj tamo“, reče on, sav se uzvrti na mjestu, čas gledajući načelnika općine, čas one pokraj njega što su na sve rečeno samo kimali glavama. „Nekidan se pomaknuo dvadeset centimetara, ne znam što da više radim…“ I ovaj je gledao zid, pa rekao: „Ne znam ja da li se zid pomaknuo samo gledajući u njega, gdje su vam nacrti kuće? Kako vi to mislite, da mi vama vjerujemo na riječ, hm?“ „Što… Kakvi?…“ uzvrati zabezeknuto Čačin. „Ne znam gdje su nacrti, kuća je građena davno, to se nije ni čuvalo.“ „E, bez nacrta ja vam ne mogu pomoći, nađite nacrte i s tim papirima dođite u moj ured; ako su se zidovi skratili, ja osobno odmah zovem župana! Istog časa!“ reče povišenim tonom i već se zaputi prema izlazu. „Ako mi ne možete pomoći, ne preostaje mi ništa nego da odem odavde; neću ostajati među ovakvim zidovima –“ „Koješta! Još nisam čuo takvo što!“ uzvrati načelnik iznenađeno, pogleda ga isto tako, pa nastavi: „Za boga miloga, a zašto biste vi išli odavde? Ovdje je super; ja ni od koga nikada nisam čuo da se žali, ne treba vam to u životu… Ja nisam u životu izašao iz općine, načelnik sam otkada znam za sebe, i što mi ovdje fali? Ništa!“ Načelnik općine uhvati se raznih nebitnih tema. Oni pored njega sve su potvrđivali; kimali glavama. Ni ovaj mu nije pomogao. Pozdravio ga je Čačin na izlazu i zalupio vratima.
Nije znao što poduzeti; odlazak odavde uvijek se vrti po glavi, ali opet bi tu pomisao poklopio nekom drugom. Tako razmišljajući padne mu na pamet ono što mu je savjetovao detektiv Vrmljenković. Odlučio je pisati ministarstvu. Brže-bolje, ne želeći ispustiti već nekoliko smišljenih rečenica, sjedne za stol i počne:
Poštovani ministre Bruškuliću,
pišem ovo pismo tražeći od vas pomoć. Naime, krajem prošlog mjeseca nešto se strašno dogodilo. Ovdje u malenom selu R., točnije u L-skoj ulici gdje se nalazi moja kuća, u mojoj sobi zid se počeo pomicati, i svako malo nastavlja s pomicanjem. Mislio sam u početku da je potres ali sam izmjerio sobu i jasno shvatio da se zid pomiče. Strah me je ostati u sobi, i sve više razmišljam o odlasku kao jedinom rješenju. Postaje pretijesno i preopasno. Molim vas da razmotrite moj slučaj i da mi pomognete!
U iščekivanju vašeg odgovora, stojim s poštovanjem
Ive Jakovljev Čačin
Prođe nešto dana, kad ono najednom, začuje telefon koji ga strašno prestraši, toliko da se malko isprolijeva ispijajući vodu. Podigne slušalicu, a na drugoj strani ministar. Ministar Šimeto Bruškulić, staroga Điđija Bruškulića sin, nekada davno jako važnog političara. „Morao sam vas nazvati da vam kažem kako ste me nasmijali, još se po hodnicima prepričava što ste napisali! Aha-ha-ha! Dobro ste me nasmijali, pravi ste šaljivdžija!“ I opet prasne u gromoglasan smijeh ministar kada mu Čačin reče da želi otići odavde. „Molim vas, nemojte lupetati gluposti! Nema, dragi moj gospodine, nema boljeg mjesta za život nego tu kod nas! Ja se nikad nisam maknuo iz države. Nikada!“ Tako ga je ministar Bruškulić uvjeravao kako se nama čega strašiti, a na ono pitanje u vezi zidova odgovori da će morati dugo čekati da netko dođe, jer su zatrpani poslom. Kaže mu na kraju da je najbolje da sve zaboravi, još jednom prasne u smijeh sjetivši se svega oko zidova, nazove ga šaljivdžijom te poklopi. Čačin sjedne za stol i upre pogled u kalendar, ružno ga je žuljala ona godina, i još više ona pomisao da je na ovom istom mjestu prije deset godina sjedio i jednako tako mislio o odlasku. Tek sada shvaća ono što su stariji znali reći, kako život prođe u tren oka. U mladosti se čovjeku ne čini da život brzo prolazi, nikako da one godine prođu, a onda kad se osvrne za sobom, shvati kako povratka više nema i ono što je prošlo, prošlo je zauvijek. Tada se javlja tuga i žal što se nije svaki trenutak cijenio. Ljudi, koliko god pokušavali, i dalje ne znaju gdje su im proletjele godine. Vrijeme nepošteno brzo prolazi. Jednako tako i sati, kojih je sada prošlo nekoliko. Noć pada neumoljivo. Za stolom, sjedio je pritisnut takvim razmišljanjima. „Što ja uopće nekog slušam? Idem odavde!“ pomisli odlučno. Međutim, razmisli potanko i odustane od toga.
Bilo je negdje oko deset sati ujutro, Čačin se nije odvajao od svojih pomisli o odlasku, kad ono opet, kucanje na vratima. Tko je sada, tko može biti? Rastegne nekoliko koraka do vrata, otvori, a pred vratima župan Predragija Ušesnović, starog Donka Ušesnovića sin. Uzgred budi rečeno, otac mu bijaše najveći lisac što se tiče poslovanja, posvuda je nešto posjedovao. Uglavnom, župan objasni kako je morao provjeriti ono što priča čitava županija. Iznenađen neočekivanim posjetom, Čačin u pet-šest rečenica podrobno objasni situaciju, usput pokazujući na zid. Župan Predragija Ušesnović sve ono u vezi zidova odmah odbaci, vidjevši da se ništa ne pomiče, zaključi da se radi o izmišljotini koju je Čačin izmislio da skrene pažnju na sebe, ali ne uspije shvatiti iz kojeg razloga mu je sav cirkus bio potreban. Nije ništa govorio, samo je tako mislio. A zatim, kada se onaj nasuprot uhvatio toga kako razmišlja o odlasku, o tome kako mu je pretijesno u selu, župan uzvrati kao uvrijeđeno: „Kakve su to budalaštine, kako to možete reći? Kakav vražji odlazak!“ Nadalje se razveže o tome da ne treba čovjek razmišljati o velikim stvarima, velikim snovima, treba se zadovoljiti s onim što ima; iskustva, novi vidici nisu potrebni. Objasni mu sve tako, preuzevši na sebe ulogu kakvog učitelja; govorio mu je kao da govori djetetu, kao da ovaj samo tako može razumjeti. Župan Predragija Ušesnović završi s tim rečenicama. Ode i ostavi Čačina da razmisli. I dugo je razmišljao za onim stolom u kuhinji, ponavljao sebi do kasno uvečer kako treba otići, a onda opet vrtio ono što mu je župan govorio. Na kraju, nije otišao.
Maleno selo polako se sve više ocrtavalo dolaskom jutarnje svjetlosti. Ljudi još spavaju, posvuda je jednako rasprostranjena tišina. Najednom svu tu mirnoću uznemiri toliko prodoran zvuk, srce mu umalo stane; stegne ga u grudima. Skoči na noge, i odleti iz sobe isprepadan strahom. Nije se mogao otarasiti straha. Nelagoda ne popušta. Svako malo je pogledavao unutra, bacao pogled pa se povlačio; pa opet gurnut znatiželjom provirivao. Odluči izmjeriti sobu. Zastane pred vratima, duboko udahne, pronađe hrabrosti u sebi i jurne unutra. Na brzinu izmjeri. „Nije moguće, gotovo jedan metar, gotovo jedan metar je soba kraća!“ usklikne u nevjerici. Što sada učiniti? Napokon otići odavde, ili naći nekakvo rješenje? Jedna zamisao stala ga je zanimljivo zaokupljati, i to dovoljno da je i ostvari. Smotavši sam sebe u žurbi, okrene se na hodniku umalo zaboravivši papirić ostavljen na stolu u kuhinji. Izleti najvećom brzinom iz kuće i ode kod onog koji je prodavao drva; ideja ga je pratila zajedno s koracima. Poslije nešto vremena ušao je u ulicu koja je bila prepuna zvukova piljenja i udaranja sjekira. U malenoj kućici, unutra naleti na vlasnika, baci na stol papirić s potrebnom dužinom; i vlasnik, razmislivši nakratko o upitu, odgovori da bi mogao pronaći ono što Čačin traži. A tražio je jednu gredu, točno koliko mu je soba dugačka. Onako još rastresen, čekao je na svoju gredu pored hrpe dasaka, nikako ne uspijevajući smiriti nervozu. Najzad, točno su gredu otpilili na zadanu dužinu, utovarili u kamion i otišli. S nekoliko radnika, unio je gredu u sobu; postavio je točno po dužini između ona dva zida, jedva su je nekako nabili, ali uspjeli su. Mislio je tako zaustaviti pomicanje zida, ta ideja mu se činila potpuno genijalnom, i jedan smiješak mu se pojavi na licu, bijaše to smiješak izazvan vlastitim divljenjem, snalažljivošću.
Ali, čitavu noć nije mogao spavati, čulo se neprestano krc-krckanje drveta, čulo se kako zid pritišće gredu. Taj zvuk pucketanja grebao mu je uši, zarobio mu osjećaje strahom. Kada su se umornom Čačinu sklopile teške vjeđe, kada je gotovo utonuo u san, najednom stravičan zvuk odzvoni sobom. Toliko prodorno glasno. Greda je pukla i tisuće komadića razletjelo se na sve strane. „Bože dragi!“ usklikne sav izvan sebe. „Ne! Ne! Nije moguće!!“ u strahu je ponavljao. Iskoči iz kreveta obuzet najsnažnijim, neizdržljivim strahom. Odmah se otišao umiti; gledao je svoje izmučeno lice u ogledalu, i hrabro rekao sebi: „Moram što prije otići odavde! Ovi zidovi postaju pretijesni, moram pokušati negdje izvan ovih zagušljivih zidova…“ Ponovio je to još nekoliko puta. Donio je odluku, odlučio je napokon nestati odavde. Stoga, brzo uleti u sobu, otiđe do onog ormara, i krene se oblačiti, ali jako smotano, ruke su mu luđački drhtale; mislio je da će poludjeti od straha, mislio je kako ga zid svakog časa može zgnječiti. Pobaca nešto odjeće u kofer i reče sebi kako se ovdje više nikada neće vratiti, te zalupi vratima. Nije se više htio igrati sa svojim životom.
Jutro vanka još nije izbilo, ali svako malo približava se. Odlazi kupiti kartu, i ubrzo se nađe ispred malene biljetarnice, jedva metar dugačka i jednako toliko široka; oblijepljena nekim starim, rasparanim plakatima. Drhtavim glasom, tihim šaptom zatraži kartu, zatim ponovi još jedanput jer gospođa nije prvi put čula što želi. Gospođa se malo zagleda pa mu se nasmije, čini joj se da ga prepoznaje kao „onog iz L-ske ulice kojem se pomiču zidovi“. Upita je li to on, i Čačin odmah odgovori da nije pogriješila, i da je upravo zbog toga ovdje, zbog tijesnih zidova.
Gospođa mu je počela objašnjavati kako u tuđem svijetu neće naći sreću, i zato mu je pametnije da ostane ovdje. Počela je nabrajati zašto je odlazak nepotreban. Na sve rečeno Čačin se dodatno prestraši, toliko da u sve posumnja, i tako, upravo tako, sva ona hrabrost koju je imao, podosta splasne. Gospođa doda i to kako ona nikada nije odavde otišla i da joj je odlično u selu, ali ako kartu baš želi, ako baš navaljuje, kartu će mu dati. I Čačin sada nije znao što odlučiti. Međutim, neodlučan ipak nekako odluči; promrmlja ono od maloprije.
Sjedio je na zidiću pored biljetarnice i čekao autobus. Ponavljao je sebi da mora otići, ali opet svoje misli nije odvajao od onoga što mu je gospođa govorila; pretjerano je razmišljao o rečenom. Naposljetku, zaključi da gospođa ima pravo, i da nije dovoljno dobro razmislio o odlasku. I sada potpuno, bez imalo zadrške odbaci ideju o odlasku, činila mu se u ovom trenutku glupom. U glavi mu se nakupi sve ono što su mu govorili oko odlaska, i sam potvrdi kako odlazak nije potreban. „Da, glup sam, baš sam budala, drugi su u pravu… Nisu snovi za mene; sve će biti u redu, nije ovdje loše…“ I onda još malo kasnije: „Ali opet, ostati ovdje, ovdje gdje umiru snovi, gdje je sve isto; zašto ostati ovdje, u ovom malenom mjestu bez budućnosti?“
Prošlo je točno mjesec dana od tog razmišljanja, i svaki dan je razmišljao tako, svaki dan se spremao pobjeći odavde. Ali nije otišao, sjedio je za stolom i samo gledao u kalendar. Tako bi mu prošao dan, završivši ga s mišlju da odlazak nije potreban i da je istina ono što drugi govore.
Otkucalo je točno tri sata ujutro, spava Čačin tvrdim snom; slabo je noćima spavao jer se zid nije prestao pomicati, i sada ga je onaj nakupljeni umor dotukao. Noć je jedno vrijeme mirno tekla, a onda odjednom, snažno podrhtavanje gotovo ga izbaci iz kreveta, krevet mu se zatrese. Još nikada takav zastrašujući zvuk ga nije probudio. Zid je počeo pritiskati krevet; i sve se više približavao Čačinu. Ispruži on panično ruku želeći ga zaustaviti. Prestravljen, gušeći se, hvatajući zraka, pokušao je pobjeći kroz vrata, ali nije uspio. Zid ga učas prikliješti, uhvati, i ne popušta. „Upomoć! Upomoć!!“ vikao je iz sveg glasa, urlao od bolova. Zid je sve više pritiskao i sve više gnječio, izbijao mu zrak onim pritiskanjem; kao da ga je netko snažnim rukama gušio, kao da mu je omča stezala vrat. „Aghhhh! Aaaaghhhh!“ zavijao je u neizdržljivim bolovima onako zaglavljen, ali pomoć nije dolazila, nitko ga nije čuo. Hrvao se, vrpoljio, iz petnih žila pokušavao se osloboditi zidova. Pokušavao se iščupati, pokušavao je rukama ugrabiti štokove, povući se vanka. Ali bezuspješno. Zid nemilosrdno steže kao škripac. Steže sve jače i jače. Nakon malo vremena nastane tišina. I on, u takvim neizdržljivim bolovima, pred zoru je izdahnuo.
Na onu zabrinutu dojavu, policija je odmah došla. Detektiv Igor Vrmljenković dođe do njegova beživotna tijela. Mogao se Čačin vidjeti kroz vrata sobe, pritisnut između ona dva zida. A na ono kako bi trebalo što prije započeti istragu, odgovori jasno detektiv Vrmljenković: „Kakva istraga, što se ovdje ima istražiti?“ Pogleda kolegu pored sebe koji ga je gledao ništa ne shvaćajući; čekao je objašnjenje. „Neće biti nikakve istrage, ovdje je sve jasno!“ „Jasno? Kako to mislite?“ uzvrati onaj iznenađeno, sada još manje razumjevši. „Jasno je, itekako je jasno; on je sam kriv za ovo! Rekao je da mu u sobi postaje pretijesno, da mu je pretijesno u našem selu… Rekao je da će otići odavde; dugo to ponavljao, ali nije, nije otišao… Eto, napišete tako u zapisnik: Njega su ubili tijesni zidovi!“ reče to hladno, zapali cigaretu i ispuše oblak dima.