Prve i poslednje redove najteže je napisati. Barem je to nekada bio slučaj, u vreme kada se podrazumevalo da bavljenje rečima za svrhu ima izražavanje sopstvenog mišljenja. Danas su, reči, međutim, postale suvišne. Svele su se na propratni sadržaj fotografija. Danas, kad se rečenice, umesto tačkom, završavaju sa jednim, a neretko i dva znaka uzvika, pisanje je jednako dosadno kao što je arhitektama postalo zamorno da projektuju tipske zgrade, ograničene, baš kao i reči, prostorom, vremenom i formom. Upravo sada Sergej je završavao još jedan u nizu tipskih tekstova s temom: korupcija opozicionih lidera. Budući da se već godinu dana bavi istim poslom, pisao je samo prve i poslednje redove. U kratkim, imperativnim rečenicama nije bilo prostora za lični izraz, pa je odlučio, krišom, ne rekavši nikom, da ih produži – akrostihom. Dvadeset devet slova dnevno (koliko je moglo da stane u tekst njegove kolumne), formiralo je u prethodnih pet dana prvu rečenicu ovog poglavlja:
Prve i poslednje redove najteže je napisati. Barem je to nekada bio slučaj, u vreme kada se podrazumevalo da bavljenje rečima ima za svrhu izražavanje sopstvenog mišljenja.
Svestan da mu je do penzije ostalo još deset godina, a imajući u vidu dosadašnju karijeru, shvatao je da je, u najboljem slučaju, osuđen da se do kraja radnog veka zlopati u redakciji opskurnog tabloida. Odlučio je da akrostih, za to vreme, preraste u roman, novelu, sonatu; odlučio je da preraste u njegovu labudovu pesmu.
I’ve got – inside me / In darkness entwined.
Telefon je najpre zavibrirao, da bi zatim zasvirala Sergejeva omiljena melodija: zavodljivi violinski ples u maniru tanga, praćen ritam-mašinom i senzualnim, erotikom nabujalim glasom velikog pop-art muzičara. Uprkos tome što se na ekranu, umesto imena, nalazilo desetak cifara, znao je o kome je reč. Bila je to Sena. Pustio je telefon da „otpeva“ nekoliko taktova.
„Zašto se ne javljaš?“
„Išao sam da pišam.“ Slagao je. „Imaš li neki problem s tim?“
„Dobro, nemoj da si nadrkan. Piši, imaš ekskluzivu.“
„Hvala na pitanju, dobro sam“, rekao je zajedljivo.
„Serž, nemam sada vremena stvarno. Slušaj, ovo još niste imali, biće to Tvin Piks na srpski način kad ti obradiš vest, veruj mi… Šta? Ne možeš da nemaš izveštaj! Alo bre, kokoško, jesam rekla ujutru da bude gotov?! Treba ti vreme? Okej, može – imaš vremena do juče!“ Mogao je da je vidi kako uliva strah u kosti zaposlenima u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Sena je žustra, samouverena i veoma sposobna žena. Ambicije joj nikad nije manjkalo, pa se etika neretko povlačila pred pragmatizmom.
„Izvini, ovi su stvarno nesposobni. Dakle, gde sam stala?“ „Tvin Piks…“ Nije stigao da završi rečenicu, a ona se već nadovezala:
„Javili su se iz Požarevca, iz bolnice. Načelnik patologije organizuje nekrofilske orgije za bogate klijente.“
Nekoliko trenutaka je ćutao. Pretpostavljao je, bio je štaviše siguran da taj načelnik mora biti jedan od uglednijih članova neke od opozicionih stranaka. Na kraju krajeva, ne bi ga ni zvala da proćaska s njim, jer je njegov jedini posao bio blaćenje opozicije. A do pre samo godinu dana proglašavali su ga doajenom novinarstva isti oni o čijim navodnim nepočinstvima i monstruoznostima sada piše. Kao ugledni kolumnista, neretko i komentator na javnom servisu, tokom čitave karijere se trudio da bude objektivan, odmeren; da govori šta misli, a da misli u skladu sa zaključcima donetim na osnovu jakih argumenata. Međutim, došlo je vreme kad je bavljenje rečima prestalo za svrhu da ima iznošenje sopstvenog mišljenja. I onda je nestao. Najpre iz kolumni, zatim s televizijskih kanala, i naposletku iz javnog života. Da mu je neko ponudio, a nije, on bi radije izabrao da se s njim obračunaju na način na koji su se novinarske karijere prekidale devedesetih godina prošlog veka. Čak je napisao i jedno otvoreno pismo, u kome moli čoveka odgovornog za njegovu smenu da se okani modernizacije i emancipacije, te da se vrati korenima i razračuna se s njim na isti način na koji je to činio u mladosti: metkom. Upravo ga je Sena ubedila da to ne objavi. Pojavila se niotkuda, posle nekoliko decenija: njen povratak u Srbiju gromoglasno je najavljen u medijima: predstavljali su je kao „jednog od najuglednijih eksperata za bezbednost“, zaduženu da reformiše policijske strukture u državi. Nije mu bilo jasno da ona, visprena i obrazovana žena, ne uviđa kako su policija i njene tajne strukture upravo jedina srpska institucija koja funkcioniše u kontinuitetu, i čiji se krvavi trag jasno može pratiti počev od 1903. godine. Kada su se prvi put sreli, postavio joj je to pitanje. Umesto odgovora, dobio je ponudu za posao. Insistirala je da želi samo sa njim da radi – tako je govorila. Rečeno je da će imati ulogu nezvaničnog portparola kriminalističke policije. Bio je polaskan, a nije ni imao izbora, pa je prihvatio. Vlast je to, naizgled paradoksalno, oberučke prihvatila. Verovao je Seni, pa je ugovor potpisao ne čitajući sadržaj. Rekli su mu da je tipski. Nedugo zatim, obreo se u redakciji u kojoj se nalazi i dan-danas. Nakon što je de facto otpušten jer je odbio da cenzuriše samoga sebe, sada je i ponižen – radiće u listu koji najviše prezire. Njegovo zaposlenje je objavljeno kao udarna vest, poput kakvog fudbalskog transfera. Perjanica žurnalistike, ugledni kolumnista, novinarska žaoka, bile su samo neke od sintagmi kojima su mu mediji bliski vlasti izvukli tepih pod nogama. Sad nije bilo nazad, bivša publika ga se odrekla, a vlast je njegovo zaposlenje prikazala kao jasan dokaz da su priče o cenzuri prljava kampanja opozicije. Uhvaćen je u zamku. Izneveren, prodan i iskorišćen. Svaki dan je žalio za metkom. Želeo je da mu neki krupan kalibar rascveta moždane sinapse. Ne bi ga bolelo, nastupilo bi samo večno, nepregledno crnilo. Vapio je za ubicom, jer nije imao snage da digne ruku na sebe. Bio je kukavica. Nije mogao sebi da dozvoli da prebira po kontejnerima, a ni da prosi na ulici, pa je radio najnečasniji posao na svetu samo da bi preživljavao. A kada se promeni vlast, ako do te smene ikada dođe, neće biti povratka na staro, jer sada je i sâm deo nje; koristi najprizemniji segment svoje kreativnosti da uobliči laži koje mu Sena saopštava.
„Vidi da odeš tamo, napravi nekoliko fotki. Šaljem ti u poruci broj našeg čoveka, on će te uvesti i biće anonimni izvor, pa ti to spakuj kako treba. Ljubim te.“ Prekinula je razgovor.
Obavestio je fotografa. Kola će biti spremna za sat vremena. Do tada, pokušaće da nastavi svoju labudovu sonatu. Prve i poslednje redove najteže je napisati. Osim ako nisi majstor. Nedavno mu je ruku dopao roman Dona DeLila. Svako bi voleo da bude vlasnik kraja sveta – glasi prva rečenica. On, Sergej, nikada neće imati privilegiju da bude vlasnik takve rečenice, ali je ipak vlasnik kraja sveta. Barem onog u koji je verovao, onog u kome je mislio da živi.
U srpskom jeziku se, za razliku od gotovo svih evropskih, najviši pravni akt ne naziva: constitution, constitución, verfassung, sýntagma, kонституция, konstitucija, već ustav. Država se ne uređuje, već se moć vladara ograničava. Sve je u jeziku. Ili je barem bilo, dok se podrazumevalo da se rečima bavi kako bi se iskazalo sopstveno mišljenje. A onda su pismenima oduzeli jezik i nametnuli im govor nepismenih. Kad je već tako, onda je, čini se, ovde i pismenost uzaludna.
Trista devedeset šest slova; podeljeno s dvadeset devet, daje trinaest koma šezdeset pet. Miran sam sledeće dve nedelje, pomislio je. Taman toliko da iscrpim temu o nekrofiliji; da zavijem u crno nekoga koga ne poznajem. Da mu uništim porodicu, karijeru; da ga otuđim od prijatelja. Da mu život učinim nepodnošljivim, barem u onoj meri u kojoj je mučan i meni samom. Postajem sve efikasniji u ovome.
Fotograf mu je poslao poruku da izađe ispred redakcije za deset minuta. Spakovao je diktafon, svesku, i dve poluispravne hemijske, za svaki slučaj.
Luka Tripković, Crna knjiga, Booka, 2019.
Knjigu možete kupiti na: Booka