Tjedan nakon toga, počeo sam raditi u bolnici. Usrano. Ništa nismo imali i sve je bilo hitno. Nisam znao gdje mi je glava. Po prijamu pacijenata najprije smo morali ocijeniti njihovo stanje: relativna smrtna opasnost, apsolutna smrtna opasnost ili nikakva šansa za preživljavanje. Bilo je ranjenih, bolesnih, ali i neuhranjenih i luđaka. Nismo imali mjesta da sve liječimo. Bedrettin bi za svako jutro planirao jednu operaciju. A poslijepodne je obavljao konzultacije. Ako je bio neki hitan slučaj, prekidao bi ih. Ubrzo mi je rekao da moram raditi i druge stvari osim njege bolesnika, naučiti davati početne dijagnoze i obavljati neke medicinske zahvate. To je bila moja domovina, zemlja u ratu, opći kaos, ali kod nas je sve bilo dobro organizirano. Da ne bi došlo do zabune, za svakog pacijenata imali smo karton povijesti bolesti.
Koliko sam samo puta gledao oca ili majku kako na rukama nose mrtvo dijete. Najmanje što smo mogli bilo je odgovoriti na njihov očaj odlaskom na pogreb. Najteže je bilo priznati da nam nedostaje medicinske opreme. Dolazili su muškarci sa srčanim problemima, znali smo to po njihovim hladnim dlanovima, prozirnim usnama i onome što sam čuo kroz stetoskop. Ali bez mogućnosti snimanja nismo mogli znati što nije u redu. Često su to bile benigne bolesti, ali bez točne dijagnoze nismo mogli djelovati. Bedrettin je govorio da je to sudbina. Da smo se i mi mogli roditi drugdje, u nekoj drugoj zemlji, nekoj drugoj obitelji, i nikad ne dospjeti ovdje. To je Božja volja. I onda je moj šef operirao meka tkiva, srce mu nije bilo nešto, kaže prekomplicirano, predugo. A ja sam za srca koja sam smatrao bolesnima prepisivao samo najnužnije. Kad je srčani ritam bio prebrz rekao bih pacijentu da svaki dan radi vježbe. Da miče nogama. To ih je nasmijavalo. Govorili su mi da nismo u Francuskoj.
Trudio sam se raditi kao da nije rat. Ionako je rat bio prisutan, cijelo vrijeme, posvuda, i svi su se navikli na njega. Ujutro kad bih došao, odlazio sam prije operacijske sale u sobe za odmor da čujem kako su rekonvalescenti. Imali smo jednak broj civila i boraca. Nekoliko teških slučajeva. Ljudi spašeni ispod ruševina ili izrešetani. Bilo je tipova koji ti sliče, ono, pravi dvojnici. Sjećat ću ga se cijeloga života. Vraćali smo se nakon susreta sa sirijskim Bijelim kacigama. Vozio sam pikap. Znao sam ponekad izaći na teren sa sanitetom da vidim i drugu stranu. Nekoliko sati prije kvart po kojemu smo se vozili bombardirale su Bašarove snage, još se osjećao miris sumpora. Stao sam pišati i dok sam praznio mjehur nad ruševinama zgrade, učinilo mi se da čujem glas. Poskočio sam i popišao si cipele. „Spasite me“, vapio je glas. Krv mi se sledila u žilama. Vratio sam se u auto i rekao kolegama da mislim da sam čuo glas u ruševinama. Izašli su iz pikapa i otišli pogledati. Isti glas dozivao je upomoć: „Milošću Božjom, dat ću vam sve što želite, zakopan sam do vrata, spasite me.“ Jedan je bolničar odgovorio: „Dolazimo“, i krenuli smo prema ostacima kuće. „Tu sam, ovdje iza“, govorio je glas. Raščistili smo šutu koja je prekrivala limenu ploču. Glava muškarca provirila je iz gomile kamenja i zemlje, kosa i lice bili su mi bijeli od prašine. Izgledao je kao skulptura. „Pomozite mi, milošću Božjom, ovdje sam satima, moja je obitelj ispod, budite brzi.“ Nismo imali ništa, ni lopatu. Zgrabili smo iz kamioneta što smo stigli za kopanje i nakon jednog sata ga izvukli. Kičma, mišići nogu, kukovi, ramena, trbuh, sve je bilo zdrobljeno, slomljeno. Stavili smo ga na nosila da ga odvedemo u Al-Bab. Molio nas je da ne odemo i da kopamo dalje prema njegovoj ženi i djeci. Nisam znao što da radim i što da mislim. Bio je u kritičnom stanju, mogao je svaki čas umrijeti od hemoragije. No nisam mu mogao reći ni to da su mu žena i djeca najvjerojatnije mrtvi. Nismo imali snage na kraju, položili smo ga u prtljažnik pikapa i krenuli nazad u Al-Bab. On je cijelim putem psovao i zazivao Boga. Jebote, kad se toga sjetim, želudac mi se stisne.
Povremeno smo putem interneta dobivali novosti od organizacije, o sakupljanju sredstava, donacijskim večerima, prikupljanju stvari. Kada je iz Turske došao kamionet s opremom, vozač je donio i meso i maslac. Malo smo jeli zbog racionalizacije. Žutobradi je uzeo dio da podijeli borcima. Ljudi su umirali od gladi i to me izluđivalo. Srećom, devetorica momaka s kojima sam živio dali su mi malo hrane što sam ja podijelio djeci iz bolnice. Znao sam sresti Francuze. Sve sami dečki kao kod nas, teški ološ. Neki su došli sami. Iz čista mira, da bi ratovali, a kako sam ja bio jedini Francuz a nitko od njih nije dobro govorio arapski, mene je snašlo da vodim brigu o njima i da ih usmjeravam. Svima su im usta bila puna Rake, Al-Bagdadija, Bašara, toga kako će umrijeti kao mučenici i postati zelena ptica koja kruži oko Alahova prijestolja. Žutobradi mi je ponavljao da ih pošaljem u Deir ez-Zor jer tamo trebaju ljudstvo za ratovanje. Ali to nije bio moj rat pa sam ih usmjeravao u Raku. Bedrettin mi je rekao da budem oprezan jer granica između naše organizacije i lokalne grupe postaje sve propusnija. Žutobradi je na nas vršio pritisak da najprije liječimo borce. Nismo imali puno izbora.
Na dan atentata na Charlie Hebdo slavilo se. Mudžahedini su izvukli svoje kamionete i kružili u njima gradom pucajući iz kalašnjikova. Na glavnome trgu plesali su kao na svadbi. Žutobradi je žrtvovao ovce i podijelio ih svima. Potpuno nestvarno. Čudna mi je bila pomisao da je usred Pariza sada kao i ovdje. A jedna stvar mi nije bila jasna. Dvojica terorista rekla su da rade za Al-Kaidu u Jemenu. A naši dečki ovdje govorili su kao da su naši počinili atentate. To nije bila moja vizija džihada. Rat treba voditi pošteno, i to činimo ovdje. No šutio sam. Nisam imao izbora. Mudžahedini s kojima sam živio ništa ne kuže, nisu studirali. Veterani Iraka i Afganistana. Trudio sam se dolaziti kući kasno da ih izbjegnem, a nakon večere odlazio sam u posjet bolesnima. Nakon sedam mjeseci sam zbog količine posla imao dojam da sam stekao doktorat iz medicine. Bedrettin mi je povjeravao operacije. On je i dalje postavljao dijagnoze. Često me tjerao da vježbam. To je nekako uvijek bilo isto. Metci, rane, rezovi. Očistiti, zašiti, provjeriti ozljede, šivanje kože. Jednoga dana došla je žena u burki, u bolovima. Žalila se na bol u ramenu. Šogorica Žutobradog. Nije se htjela skinuti. No morali smo je razodjenuti da je pregledamo. Ustrajao sam u tome rekavši joj da to nije zabranjeno ako je zbog liječenja. Nije htjela ni čuti i tražila je da je pregleda žena. Morali smo zvati Žutobradog koji je smjesta došao i naredio joj da se skine. Skinula je burku no lice je ostavila skriveno. Jebo me pas kako je bila dobra. Htio sam je povaliti na licu mjesta, digao mi se kao magarcu. Nisam mogao više. Navlačio sam ga dva, tri puta na dan, potajno, bilo je zabranjeno. Koža joj je bila poput pamuka, bijela, meka. A sise, baš kako treba, velike kao lubenice – nije čudo, čekala je dijete. E fakat, u tom bih je trenutku bez milosti, bila trudna ili ne, odvukao u ostavu s lijekovima.
Mahir Guven, Dva brata, Sandorf, Zagreb, 2021.
Knjigu možete nabaviti na: Knjigolov