KRAJEVI
Trebalo mi je dvadesetipet godina da shvatim
da me golicaju krajevi:
Rub kreveta preko kojeg prebacim ruku dok spavam
da bih brže ugasila alarm kada mi se (ne) budi.
Stjenovit kraj mora, oštar ili sklizak, svejedno.
I kada je obzor jedva vidljiv,
ali negdje tamo daleko znam da je to kraj neba
i kraj mora.
Ispucali vrhovi kose,
kraj radnoga vremena,
završetak dobroga filma,
šavovi što spajaju krajeve tkanine, podrapani ili čitavi posve, svaki na svoj način.
I rastanci ponajviše.
Kada osjećam kao da i nema novih početaka.
Odbijam zakoraknuti u futur jer je bilo lijepo
i donijelo mnogo dobroga.
Jer je bilo surovo i donijelo lekcija.
Trebalo mi je toliko godina da shvatim
koliko je potrebno prigrliti futur kada je vrijeme za to,
priviti ga uza se da ne postane II., sve dok može.
Naposljetku ga uvijek zavolim.
I uvidim da je tako bolje.
Da smo mi tako bolji.
Trebalo mi je toliko da shvatim
da su krajevi isuviše vrijedni da bismo ih zarobljavali,
iako nas iscijede i ostave poput istrošene spužve
usred slanih mora.
Iako se odriču sebe da bi se nama dali:
Rub plahte koji imam čast držati u ruci dok spavam.
(Lijepo je imati snove skupljene na sigurnom, ipak.)
Kraj mora koji svakim valom dopuže uvijek prvo tebi i poda ti svoju jedrost.
Oštro ili klizavo, svejedno. Tebi.
Ne kazuje li obzor najvećim kontrastima boja
mora i neba,
i kada su te njihove boje gotovo pa jednake,
i nema kontrasta pa teško možeš odrediti gdje završava nebo a gdje more,
ne kazuje li o čudu stapanja,
o čudu promjene,
o razumijevanju,
o ljubavi?
I ispucali vrhovi naposljetku, kada ih odrežeš, daruju vlasima zdravlje,
a o rastancima pak bolje prešutjeti
sve što bi se moglo reći.
LANTERNA
Bolje bi bilo za sve nas
da se izuješ i koračaš boso
kada ideš na more.
Pa ako i nagaziš na neko srce usput,
a ovdje ih na plažama ima
(ja sam nabasala na jedno
u obliku kamena
i ponijela ga sa sobom doma),
neka to bude onako smiono, prosto.
Kao da želiš izustiti:
Evo, stadoh ti na srce.
Nije da me nije briga,
samo sam stalno u žurbi.
I da dugo govoriš
o plavokrilim šojkama
što ih primijeti svaki živi stvor,
a tebi je dioptrija odavno otišla k vragu
pa se ispričavaš i šojkama
jer ih ne vidiš.
I da nezrelo kao gušteri bez repova
gmižeš naokolo sa suncem na tjemenu
i prikupljaš zakašnjele aplauze,
a moliš razumijevanje za rep koji će tek izrasti.
I da naporno proklinješ Lanternu koja zaista,
kada nije u kvaru,
ipak svijetli u mraku.
I da ti kažem:
Čuj,
bolje bi bilo za sve nas
da se izuješ i koračaš boso
kada ideš na more.
Stopala ipak zacjeljuju brže.
KOF(ER)I TU GOU
Nemoj buditi dijete dok sanja kako trči i pušta zmajeve
da lete po vjetru,
ili možda samo kako trči
nekamo
nasmijano.
Dok ga budiš
tvoj glas moglo bi čuti kao morske valove,
mjesto zvučne,
a tvoje ruke mogle bi biti sidrište
mjesto stanica.
Radije uzmi svoje kofere,
naruči kavu bez mlijeka
i idi kamo već moraš.
Ili mu promatraj snove idaleka.
Već će ono pronaći svoje igračke
kad se probudi.