Imali smo samo televizijske programe Nizozemska 1, 2 i 3. Kako je otac govorio, u tim programima nije bilo golotinje, riječ “golotinja” izgovarao je kao da mu je upravo vinska mušica uletjela u usta, s nešto pljuvačke. Kod te riječi na prvom sam mjestu mislila na zvuk pljuštanja, kao kod krompira koji je majka svake večeri ljuštila i bacala u lonac, pa je voda pljuštala. Mogla sam zamisliti da, ako predugo misliš na gole ljude, iz tebe izrastaju mladice kao na krompirima, koje onda vrhom noža treba odstraniti iz mekog mesa. Te zelene mladice davali smo kokošima, one su bile lude za njima. Ležala sam na trbuhu pred ormarom od hrastovine u kojem je bio skriven televizor. Jedna od kopči mojih klizaljki otkotrljala se pod njega, kad sam je ljutito bacila u ugao sobe. Bila sam premalena za drugu stranu i prevelika za klizanje na odvodnom jarku gnojišta iza staje. To se ionako nije moglo nazivati klizanjem, to je više bila neka vrsta vučenja nogu, onako kako to čine guske kad se tamo spuštaju u potrazi za nečim jestivim; kod svakog grebanja po ledu isparavao je vonj gnojovke, a željezo klizaljki postajalo je svijetlosmeđe. Sigurno smo izgledali munjeni kad smo poput para glupih gusaka stajali na jarku, dok su nam dobro umotana tijela glavinjala s jedne strane na drugu, umjesto da se u klizačkoj turi po polderu kližemo po velikom jezeru oko kojeg se okupilo cijelo selo.
„Ne možemo ići gledati Matthiesa“, rekao je otac, „jedno od teladi ima proljev.“
„Ali obećali ste“, viknula sam. Čak sam već uvukla stopala u vrećice za duboko zamrzavanje.
„Ovo je iznimna situacija“, rekao je otac i crnu beretku navukao na glavu do preko obrva. Nekoliko puta sam kimnula. Protiv iznimne situacije ništa se ne može učiniti, niko ionako ne može izaći nakraj s kravama, njima se uvijek daje prednost, čak i onda kad ne zahtijevaju pažnju, kad, prežderane, sa svojim debelim, nezgrapnim tijelima leže u boksovima, još uvijek uspijevaju stvoriti iznimnu situaciju. Gunđajući sam prekrstila ruke. Sve to vježbanje na klizaljkama bilo je uzaludno, moji listovi su bili još tvrđi od listova Isusa od porculana koji je stajao u hodniku i bio velik koliko i otac. Namjerno sam bacila vrećice za duboko zamrzavanje u kantu za smeće i duboko ih gurnula između taloga kafe i kora kruha da ih majka ne bi mogla ponovo upotrijebiti, kao što je to činila sa salvetama.
Ispod ormara bilo je prašnjavo. Našla sam ukosnicu, osušenu grožđicu, lego‑kockicu. Kad su članovi porodice ili crkvene starješine dolazile u posjetu, majka je zatvarala vrata ormara; nisu smjeli vidjeti da dozvoljavamo da nam se navečer skreće pozornost s Božijeg puta – majka je naprimjer svakog ponedjeljka gledala Lingo, onda smo morali biti mrtvački tihi da bi ona za svojom daskom za peglanje mogla pogoditi riječi, kod svakog pravog odgovora čuli smo kako pegla pišti od pare. To su uglavnom bile riječi koje se nisu pojavljivale u Bibliji, ali izgledalo je da ih majka ipak zna, a nazivala ih je riječima za crvenjenje, jer su se od nekih crvenjeli obrazi. Obbe mi je jednom rekao, kad je ekran bio crn, da je televizor Božije oko, i kad majka zatvori vrata, ne želi da nas On vidi. Sigurno se sramila zato što smo ponekad, i onda kad se nije prikazivao Lingo, dovikivali riječi za crvenjenje koje nam je majka onda pokušavala isprati iz usta komadom zelenog sapuna, kako je to činila s masnim mrljama i tragovima blata na našoj finoj školskoj odjeći.
Rukom sam opipavala pod u potrazi za kopčom. S mjesta na kojem sam ležala imala sam pogled na kuhinju i odjednom sam ugledala kako se očeve zelene stajske čizme pojavljuju ispred frižidera, na stranama im zalijepljene slamke i balega. Sigurno je došao da uzme svežanj lišća mrkve iz ladice za povrće, uvijek ga je odsijecao zakrivljenim nožićem za papke koji je držao u džepu svog kombinezona. Već je danima hodao tamo‑amo između frižidera i kunićnjaka. Čak je ponio sa sobom kolačiće od lisnatog tijesta koji su ostali od Hanninog sedmog rođendana, i od kojih su mi, svaki put kad bih otvorila frižider, rasle zazubice. Nisam mogla odoljeti, a da potajno noktom ne otkinem ugao ružičaste glazure i stavim ga u usta, i da onda izdubim prolaz u kremi koja se u frižideru stisnula i zadržala mi se na prstu poput žute kape. Otac to nije vidio. „Kad on sebi nešto uvrti u glavu, ništa ga ne može odvratiti od toga“, ponekad je govorila pobožna baka, i zato sam sumnjala da mog kunića, kojeg sam dobila od susjede Lien, tovi za božićnu večeru koja će se održati u glavnoj zgradi nakon što odspavamo još dvije noći. On se inače nikad nije bavio kunićima, smatrao je da je „sitnim životinjama“ mjesto na tanjiru; volio je samo životinje koje su ispunjavale cijelo njegovo vidno polje; a moj kunić nije ispunjavao ni pola. Jednom je rekao da su vratni kralješci najlomljiviji dio tijela – u duhu sam čula kako pucketaju kao kad majka prelama šaku sirove tjestenine iznad lonca – a u potkrovlju odnedavno na gredi visi konopac s omčom. „Za ljuljačku“, rekao je otac, ali ljuljačke još uvijek nije bilo. Nisam razumjela zašto konopac visi u potkrovlju a ne jednostavno u alatnici, između šarafcigera i njegove zbirke vijaka. Možda, razmišljala sam, otac želi da mi posmatramo, možda će se to dogoditi kad zgriješimo. U duhu sam pred sobom načas vidjela kako moj kunić slomljene šije visi na konopcu u potkrovlju, iza Matthiesova kreveta, tako da mu otac lako može oderati kožu. To će sigurno biti kao kad majka ujutro nožićem za guljenje krompira oguli kožicu s kobasice. Samo što će Dieuwertjea s malo maslaca u velikom loncu za dinstanje staviti na plinski šporet, tako da će cijela kuća mirisati po pečenom kuniću, a porodica Mulder će već izdaleka moći namirisati da se božićna večera već može servirati i da trebaju sačuvati glad za kasnije. Primijetila sam da sam, iako sam inače morala biti štedljiva s hranom za životinje, sad Diewertjeu smjela davati cijelu lopaticu hrane, pored sveg tog lišća od mrkve koje je dobijao. Uprkos tome što je bio mužjak, nazvala sam ga prema gospođi s uvojcima iz emisije Vijesti svetog Nikole, zato što je bila tako lijepa. Najradije bih je stavila na sam vrh svoje liste želja, ali još sam pričekala s time, a osim toga još nisam vidjela katalog trgovine igračkama Intertoys.
Što se tiče mog kunića, sigurna sam da nije bila samo plemenitost u pitanju. Zato sam predložila druge životinje kad sam prije doručka otišla s ocem po krave na pašnjak da bismo ih preko zime smjestili u staju. U ruci sam imala štap za gonjenje. Najbolje im je bilo njime dodirnuti slabine, onda su same nastavljale hodati.
„Djeca iz mog razreda jedu patke, fazane ili ćurke koje preko stražnjice pune krompirima, češnjakom, porilukom, crvenim lukom i repama dok se gotovo rasprsnu.“
Sa strane sam gledala oca. Kimnuo je. U selu je postojalo više načina kimanja. Samim tim si se mogao razlikovati. Već sam ih sve poznavala. Ovo kimanje bilo je onakvo kakvo je otac također prakticirao kod trgovaca stokom kad bi mu ponudili prenisku cijenu, ali on se morao zadovoljiti njome jer nešto nije bilo u redu s jadnom životinjom, i inače je se ne bi mogao riješiti.
„Ovdje sve vrvi od fazana, posebno ovdje između vrba“, rekla sam i pogledala obraslo područje lijevo od imanja. Ponekad sam ih viđala kako sjede na stablu ili na zemlji. Kad bi me ugledali, odjednom bi se puštali da padnu na zemlju kao kamen i ostajali ležati tiho kao u grobu dok ne bih otišla – tek tad su podizali glave.
Otac je opet kimnuo, udario štapom o zemlju i doviknuo kravama „ššššš, hajde“ da bi krenule. Nakon razgovora pogledala sam u zamrzivač: između paketića mljevenog mesa pola‑pola i povrća za supu nije bilo ni patke, ni fazana, ni ćurke.
Očeve čizme su ponovo nestale iz vida. Na kuhinjskom podu ostalo je samo nekoliko slamki. Stavila sam kopču u džep hlača i u čarapama se stepenicama popela u svoju spavaću sobu koja je gledala na dvorište, zgurila se kraj ruba kreveta i mislila na očevu ruku na mojoj glavi kad smo uveli krave u staju i vratili se na pašnjak da provjerimo zamke za krtice. Kad ne bismo uhvatili ni jednu, otac je držao šake ukočene u džepovima hlača, onda nije bilo ničeg što bi tražilo nagradu, za razliku od situacija kad bismo nešto uhvatili i zahrđalim šarafcigerom vadili presavijena krvava tjelešca iz zamke, što sam činila prignuta, tako da otac ne vidi da mi prizor malog života koji je, ništa ne sluteći, upao u zamku, tjera suze niz obraze. Zamislila sam kako će otac tom rukom mom kuniću zavrnuti šiju, isto onako kako se otvara zatvarač boce dušika osiguran da ga djeca ne mogu otvoriti: ima samo jedan dobar način kako se to može učiniti. I kako će majka mog beživotnog Dieuwertjea staviti na srebrni pladanj na kojem inače nedjeljom nakon mise stavlja francusku salatu. Položit će ga na podlogu od matilovca i garnirati ga kiselim krastavcima, četvrtinama paradajza i naribanim mrkvama, s malo timijana. Pogledala sam svoje vlastite ruke, bizarne linije. Bile su još premalene da bi se mogle koristiti za bilo šta drugo osim držanja. Sad su još pasale u očeve i majčine ruke, ali očeve i majčine više nisu pasale u moje, to jebila razlika između njih i mene: oni su ih mogli oviti kuniću oko vrata, ili oko sira koji je upravo bio okrenut u rasolu. Njihove su ruke tražile, a kad niti jednog čovjeka i niti jednu životinju više ne možeš dodirnuti s ljubavlju, onda je bolje pustiti i okrenuti se drugim stvarima.
Sve jače sam gurala čelo o rub svog kreveta, osjećala sam kako mi hladno drvo pritišće kožu i sklopila oči. Ponekad sam smatrala da je ludo da za molitvu treba biti mračno, iako je to možda bilo isto kao kod mog pokrivača koji je svijetlio u mraku: samo kad je bilo dovoljno mračno, zvijezde i planete su svijetlile i nudile zaštitu od noći, tako to zacijelo funkcioniše i kod Boga. Položila sam svoje sklopljene ruke na koljena. Srdito sam mislila na Matthiesa koji sad sigurno pije toplu čokoladu na nekom od štandova za pića na ledu, i na to kako će se dalje klizati, zarumenjenih obraza, i na zatopljenje koje će sutra nastupiti: gospođa s uvojcima upozorila je na krovove koji bi mogli biti previše skliski za Svetog Nikolu da se spusti niz dimnjak, i maglu zbog koje bi mogao zalutati, a možda i Matthies, iako bi to onda bila njegova vlastita krivnja. Na trenutak sam pred sobom također vidjela svoje klizaljke koje su ponovno namašćene, i sad mogu u kutiju i na tavan. Mislila sam na to da sam za toliko mnogo stvari još premalena, ali da ti niko ne kaže kad si dovoljno visok, koliko je to centimetara na dovratku, i molila sam Boga ne bi li, molim te, uzeo ne mog kunića, nego mog brata Matthiesa: „Amen.“
Marieke Lucas Rijneveld, “Nelagoda večeri”, Buybook, 2020.
Knjigu možete nabaviti na: Buybook