U inat tami multimedijalni je klavirski performans u formi monodrame, a istodobno je i poziv na zajedničko promišljanje i direktno suočavanje s prošlošću. Izvedba spaja različite umjetničke forme, pri čemu je najjači naglasak na glazbi koja neminovno zauzima središnje mjesto. Kombinacijom klavirskih kompozicija, vizualnih prikaza, audio snimaka i recitacije temeljene na mjestima stradanja, ovaj multimedijalni performans donosi priču upravo o (ne)kulturi sjećanja na rat u Bosni i Hercegovini. Povodom premijere koja će biti izvedena 7. rujna u Travniku razgovarala sam s Marijom Bajo, autoricom projekta. Nastavak je ovo naših brojnih razgovora, dijeljenja ideja, sažimanja i prerađivanja.
PETRA AMALIA BACHMANN
Kada razgovaramo o tvome projektu, jasno je da si na njemu radila pozamašno vrijeme, naime, doista je riječ o sveobuhvatnome projektu s mnogo raznovrsnih elemenata. No, proces promišljanja je započeo mnogo ranije. Kada su se u tebi počele razvijati želja i potreba da nešto promijeniš i koji su to bili trenutci koje bi izdvojila kao ključne?
MARIJA BAJO
Prije selidbe u Sarajevo doista nisam imala svijest o dešavanjima u ratu što u jednu ruku i jest blagodat. Odrasla sam u srednjoj Bosni, u Novoj Biloj. Išla sam u školu, masu se vremena igrala i paralelno pohađala muzičku školu – posve normalno djetinjstvo. Razdoblje srednje škole je bilo obilježeno radom, druženjima i MTV-om. Muzička linija pojačana na maksimum, izlasci u park i na koncerte, sve što normalno tinejdžerstvo podrazumijeva. Danas, kada se osvrnem, jedna od igara u postratnom razdoblju je bila da na kapiji obiteljske kuće mašem UNPROFOR-u kako bih skupila slatkiše. Odlazila sam u školu gdje su u jednoj zgradi dvije „različite“ pod istim krovom i nisam to ni propitivala, bila sam zaokupljena radom i zamaštavanjima. Upisala sam klavir na muzičkoj akademiji i ubrzo sam saznala da je profesoričin otac značajan bosanskohercegovački pisac, o čemu nisam imala pojma jer sam učila po drugom planu i programu. Tu su se počele kotrljati misli i počela sam shvaćati u kakvoj sam maglurini dotad živjela. 2014. godine su bile velike poplave u BiH i tada smo na akademiji sve preostale koncerte u koncertnoj sezoni najavili kao humanitarne. To je bio rezultat automatizma, a ne želje i potrebe. To je bila reakcija djelovanja bez ikakvih kalkulacija, a taj osjećaj i ta motiviranost su bili pokazatelji da se nešto možda i može poduzeti. Nakon toga je ostalo iskustvo koje mi je dalo energiju da više i dublje istražujem svoj umjetnički izraz – od pisanja poezije, konceptualnih performansa pa do drugih pokušaja različitih umjetničkih formi. Naravno, većina toga je bila samo za moje uši ili eventualno bliske prijatelje.
PETRA AMALIA BACHMANN
Govorila si mi da si prvotno planirala klavirski recital, ali si se zatim odlučila za multimedijalni performans. Što je bio ključan faktor u toj odluci? Što ti je ovaj format omogućio da izraziš, a što možda klasični recital ne bi mogao?
MARIJA BAJO
Ključni je faktor bio John Cage i njegova kompozicija za pripremljeni klavir. U jednom trenutku koncepta muzičkog programa kojeg bih izvodila, trebala sam izvaditi šarafe između klavirskih žica. Pauza u konceptu programske muzike koja se referira na rat nije bila dobra ideja i zbog toga sam pomislila da bih možda u trenutku vađenja šarafa mogla u pozadini pustiti video ili intervju, svakako nešto vezano uz kulturu sjećanja. Istražujući pomalo što bi taj element konkretno mogao biti, otvorio mi se potpuno novi svijet mogućnosti i shvatila sam da ovaj programski muzički repertoar dobro funkcionira s drugim elemenata. Ovaj format mi je omogućio da s publikom detaljnije podijelim svoj doživljaj i priču ovih djela, što obično radim samo sviranjem, zvukom klavira.
PETRA AMALIA BACHMANN
Kako si doživjela proces prevođenja tih svih sjećanja, naknadnih spoznaja i emocija u glazbeni i vizualni medij? Postoje li specifični trenutci u performansu koji su ti posebno teški ili izazovni zbog tvoje snažne osobne povezanosti s temom?
MARIJA BAJO
Taj se proces razvijao svojim tempom i trebalo mi je vremena da shvatim da trebam pratiti znakove na putu. U ulozi sam promatrača i medija, nisam mogla forsirati da se neki dio završi. Putovanja i boravci u raznim su gradovima bili poput mosta koji bi povezivao ideju s izvedbom. Najjednostavniji primjer toga jest da sviram Magdićevu razglednicu koja nosi naziv po ulici, a pritom je važno da sam tamo dva mjeseca boravila u susjednom neboderu. Te sam nijanse naučena tražiti u izvedbi. Ima nekoliko vrlo izazovnih trenutaka u perfomansu. Na izvoru s kojeg sam preuzela podatke za recitaciju trenutno postoji ukupno 140 mjesta stradanja, tako da je svođenje recitacije na 13 mjesta bio dug proces. Trenutak recitiranja, izgovaranja mjesta stradanja koje sam s dramaturginjom odabrala kao predstavnike svih dosad obilježenih mjesta je za mene jedan od težih. Također, muzika koja je nastala u studiju je dosta teška s obzirom na to da sam, između ostalog, snimala i dijete od nepune 3 godine na diktafon, koje je samo od sebe dok je pjevalo pjesmicu počelo repetitivno izgovarati „ovo nije fer“.
PETRA AMALIA BACHMANN
Uspjela si spojiti klasičnu glazbu s ratnim temama. Koje su kompozicije ili glazbeni motivi bili ključni u stvaranju atmosfere performansa?
MARIJA BAJO
Izabrala sam programsku muziku pri kojoj je iz naziva djela jasno o kakvom je sadržaju riječ. U ime holokausta Johna Cagea vrlo jasno i samim naslovom, a pogotovo zvukom stvara izrazito tmurnu atmosferu. Sarajevske ratne razglednice Josipa Magdića također već samim naslovom otkrivaju narativ. Riječ je o deset lokacija i simbola u Sarajevu koje je kompozitor komponovao tijekom opsade grada. Najklasičnije je to što sam izabrala Beethovena, odnosno dijelove njegovih sonata, vođena opet jedinom programskom od 32 koje je napisao, a to je sonata op.81a Das Lebewohl, poznatija kao Les Adieux. Sviram samo dio te sonate, prvi stav koji služi poput korica knjige koncertnoj parafrazi tri izabrane sonate, prve stavove: op. 13, op. 81a i op. 111. Ova klavirska djela, uz ostalu muziku koja se pušta tijekom predstave, imaju sama svojevrsnu dramaturgiju tako da vrlo snažno stvaraju atmosferu u performansu kojem jedna od ideja jest da se muzikom opiše strahota rata.
PETRA AMALIA BACHMANN
Jednom smo za vrijeme pandemije sjedile na kavi i razmijenjivale ideje. Tada sam ti spomenula Ernsta Jandla i njegov schtzngrmm. Kako su ti se u tome trenutku slagale kockice i koje si još raznovrsne elemente uklopila u izvedbu?
MARIJA BAJO
Ernst Jandl je bio fenomenalno otkriće. Dotad sam imala U ime holokausta, rečenicu na njemačkom „laku noć, brige“ i tada sam saznala za zvučnu poemu u kojoj pjesnik izbacivanjem samoglasnika opisuje ratne zvukove i to se jednostavno posložilo. Imala sam pred sobom razne izazove, da ne kažem prepreke. Studijski rad na recitaciji poeme schtzngrmm je bio neizvediv jer je snimka koja mi se dopala bila stara i snimljena diktafonom. Inače, cijelu sam studijsku produkciju imala sreću raditi kod profesora Omera Blentića i njemu se nikada neću moći dovoljno zahvaliti. Kada smo shvatili da ne možemo „očistiti“ snimku poeme, profesor me upitao: „Znaš li ti ovo recitovati?“ Sljedeća scena: ja uvježbavam recitovanje, a on spaja mikrofone da snimimo novu verziju poeme. Uz muziku, u predstavi će gledaoci imati priliku vidjeti i tri video animacije, fotografije uz recitaciju, a ja mijenjam i različite uloge na sceni što dočaravam kostimografijom i scenografijom.
PETRA AMALIA BACHMANN
Tvoja izvedba uključuje i animaciju grafita iz Srebrenice. Kako je ovaj vizualni element integriran u cjelokupni performans? Koja je njegova simbolika i kako se povezuje s glazbom koju izvodiš?
MARIJA BAJO
Da, koristim tri simbola iz Srebrenice. Jedan je plavi leptir, a druga dva su grafiti koje su ostavili holandski vojnici mirovnog bataljona pri UN-u. Genocid u Srebrenici je prepoznat na međunarodnoj razini, ali ga nisam mogla izostaviti u konceptu ove tematike. Odlučila sam ga suptilno uvesti u predstavu, video animacijama grafita. Grafit „Gute Nacht Ihr Liebe Sorgen“ (Laku noć, drage brige) i frakturno pismo koje podsjeća na službeno pismo Hitlerove Njemačke, što u predstavi prethodi Cageovoj spomenutoj kompoziciji. Drugi grafit je „UN United Nothing“ koji se pojavljuje u posljednjoj razglednici Magdićeva ciklusa koja nosi naziv UNPROFOR. Glede simbolike, dovoljno je napomenuti da je Magdić ostavio uputu za sviranje tempa/karaktera, grotesco.
PETRA AMALIA BACHMANN
U inat tami je naslov koji nosi snažnu simboliku. Što za tebe znači taj naslov i kako se taj prkos manifestira u tvojemu radu?
MARIJA BAJO
Prvo je osmišljen naziv na engleskom jeziku Spite the Shadows, a onda je započeo period promišljanja o prijevodu. U engleskom jeziku shadows upućuje na nešto zlokobno, dok se u našem jeziku za tako nešto češće koristi riječ tama, jer sjena je ipak nešto blaže. Kada govorimo o ratu, uz njega se vežu izrazi poput pomračenja uma, on se naziva tamnim razdobljem nacije. Kod nas upravo ta tama upućuje na nešto zlokobno. Sjene u našem jeziku pak upućuju na postojanje svjetlosti, a u ovom se projektu i ovoj izvedbi ja borim s tamom, igrajući u neku ruku svjetlo. Taj inat me gura, vodi prema tome da na tešku temu rata i na tamu bacam neko novo svjetlo, osvjetljavam eventualne nove puteve ka pomirenju.
PETRA AMALIA BACHMANN
Kako reagiraš na eventualne kritike ili možebitne nesporazume koji mogu proizaći iz ovako osjetljivoga projekta? Jesi li se dosad već susrela s okolišanjem, otporom ili nerazumijevanjem?
MARIJA BAJO
Sklona sam tome da svako ima pravo na svoje mišljenje i izražavanje istog sve dok smo u mogućnosti voditi razgovor. Povesti zdravu diskusiju pa doći do zajedničke konkluzije ili na kraju krajeva, složiti se da se ne slažemo. Važne se teme moraju potkrijepiti premisama, treba se izdignuti od pukog čuvanja svog mišljenja. U predstavi čiji je jedini tekst recitacija činjenično utemeljenih mjesta stradanja, svjesna sam da vrlo lako doći može do nerazumijevanja. Sama sam imala otpor na početku, razmišljala „a zašto sad, zar nije prošlo previše vremena od rata“. Imala sam sreću da sam u Amsterdamu izvela koncept ideje i tamo sam shvatila da je vrijeme sada, a to je bila 2021., godina, razdoblje prije još jačeg zahuktavanja ratova. Bilo je već nerazumijevanja, ali te reakcije su zasad bile samo vjetar u leđa. Ako dobijete snažnu negodujuću reakciju na jedno umjetničko djelo u nastanku koje govori o ratu u BiH, predstavu koja se bavi kulturom sjećanja, zar ta reakcija nije potvrda potrebe postojanja takvog djela?
PETRA AMALIA BACHMANN
Tvoj rad ima izrazitu emotivnu snagu. Kako uspijevaš balansirati između osobne emotivne uključenosti u projekt i profesionalnoga pristupa izvedbi?
MARIJA BAJO
Dobra stvar ovog projekta je da ima mnogo elemenata. Kada vidim da me jedan od njih emocionalno ili profesionalno iscrpi, ostavim ga i prijeđem raditi neki drugi dio. S obzirom na to da sam spominjala Sarajevske ratne razglednice, neka ostanu primjer i dalje. Ne prepuštam se potpuno emocijama i promišljanjima koja imam za Vječnu vatru i Vijećnicu dok sviram, ali su oni nit vodilja nakon što tehnički i profesionalni aspekt izvedbe klavirskog djela dođe na svoje.
PETRA AMALIA BACHMAN
Što te motivira da nastavljaš raditi na ovakvim projektima unatoč težini tema kojima se baviš? Vidiš li svoj rad kao oblik osobne katarze ili kao doprinos društvenoj promjeni i prijeko potrebnu nužnost u Bosni i Hercegovini?
MARIJA BAJO
Trenutno smo svjedoci genocida u Palestini i s tom sviješću doista ne bih rekla da je bavljenje kulturom sjećanja teško kada se naglašava istina o ratu koji se desio prije tri desetljeća. Motivirana sam, jer smatram da smo zaboravili koliko je umjetnost važna te koliko gledanje i sudjelovanje u nečemu mimo društvenih mreža, pukog guglanja po internetu i prebiranja po portalima može donijeti razbistravanju maglovitih misli i ličnoj motivaciji da se iskreno u sebi zapitamo o istini koju govorimo ili češće, šutimo. Ovo zasigurno jest svojevrsni oblik osobne katarze, a odjek nakon premijere ne mogu predvidjeti. Predstava jest nastala i iz inata jer politika i obrazovanje ništa ili vrlo malo poduzimaju otkad se rat završio. Možda ona postane doprinos za BiH, možda nekoliko osoba u publici promijeni svoje mišljenje, a možda se neko i naljuti, možda se potakne društvena promjena? Očito je da odgovor nemam, ali ako predstava izazove reakcije, meni je to dovoljno. Od nečega se mora početi da bi se išlo dalje.
Više na: https://marijabajo.com/
