• O nama
  • Kontakt
  • Impressum
  • Indeks autora
Strane - portal za književnost i kulturu portal za književnost i kulturu
  • poezija
  • proza
  • esej/kritika
  • razgovori
  • itd
poezija

Marija Kostić, tri pjesme

Autor/ica: Marija Kostić
marija kostićpoezijazvonko karanovic
Objavljeno: 08.12.2021

 

Tokio

nebo nad njim je
vrhovima nebodera
poderano u froncle

grad
koji je nemoguće sustići
kao očev korak
u detinjstvu

u njemu sam se
tražila lupom
među mravima

na njegovom čistom
pravilnom licu
borale su se moje misli

grad
u kome su jedino bilbordi
nasrtljivi i bezobzirni

niko me nikad
nije tako umarao

spavala sam

u metrou
na brodu
na klupi

na raskrsnici Šibuja
sa hiljadama ljudi
strpljivo sam čekala
da pređem na drugu stranu

u žutom notesu zapisala sam

čovek je najusamljenije
mesto na planeti

 

u gradu koji pulsira

govorila sam jezikom
koji reči lomi kao orahe

sakupljala komadiće pločica
od njih pravila mozaik

razbijala kolena
o stepenice Alfame

slušala fado
osećala kako Težo izvire u meni

kroz naprsla stakla kafea
gledala dugo u Trafiku

dala poslednje novce na porcelanski tanjir
sa pukotinom po sredini

sva lepota
nalazi se u procepu

 

osvajanje Antarktika

haskiji upregnuti u sanke
napeto čekaju znak

iza mene reči
pod teškim crnim uniformama

komandant sam bez strategije
moja vojska nikada dovoljno spremna

ipak
iznova krećem u pohod

opustim ruku

zaškripi sneg pod šapama
što mahnito traže komad plodnog tla

zamišljam
iz njega niče moja zastava

rožnjače pamte
minula snežna slepila

 

 

Pjesme su nastale u okviru pjesničke radionice Zvonka Karanovića

 

 

podijeli ovaj tekst

od istog autora/ice:

© strane.ba, 2018.

design:  mela    coding:  Haris Hadžić