Tokio
nebo nad njim je
vrhovima nebodera
poderano u froncle
grad
koji je nemoguće sustići
kao očev korak
u detinjstvu
u njemu sam se
tražila lupom
među mravima
na njegovom čistom
pravilnom licu
borale su se moje misli
grad
u kome su jedino bilbordi
nasrtljivi i bezobzirni
niko me nikad
nije tako umarao
spavala sam
u metrou
na brodu
na klupi
na raskrsnici Šibuja
sa hiljadama ljudi
strpljivo sam čekala
da pređem na drugu stranu
u žutom notesu zapisala sam
čovek je najusamljenije
mesto na planeti
u gradu koji pulsira
govorila sam jezikom
koji reči lomi kao orahe
sakupljala komadiće pločica
od njih pravila mozaik
razbijala kolena
o stepenice Alfame
slušala fado
osećala kako Težo izvire u meni
kroz naprsla stakla kafea
gledala dugo u Trafiku
dala poslednje novce na porcelanski tanjir
sa pukotinom po sredini
sva lepota
nalazi se u procepu
osvajanje Antarktika
haskiji upregnuti u sanke
napeto čekaju znak
iza mene reči
pod teškim crnim uniformama
komandant sam bez strategije
moja vojska nikada dovoljno spremna
ipak
iznova krećem u pohod
opustim ruku
zaškripi sneg pod šapama
što mahnito traže komad plodnog tla
zamišljam
iz njega niče moja zastava
rožnjače pamte
minula snežna slepila
Pjesme su nastale u okviru pjesničke radionice Zvonka Karanovića