16
21. 12. 2014. Diario de Vida
24% sniženja? Kakva je to cifra? Šta to znači? Raspomamljenost decembarskih rasprodaja se otela kontroli. Okrenuo se oko sebe u ulici Zaragoza tražeći Renfe. Prokleta sijesta. Kako ovi ljudi opstaju kada imaju ovo sumanuto dvokratno vreme?
Ne rade i sada mora da čeka do četiri da bi kupio kartu za Kadiz. Da li će stići na sahranu? Šta ako ne nađe kartu za jutarnji voz, prošao je pola Evrope da bi stigao na sahranu svog prijatelja koga nije video deset godina. Felipe, mogao si da smisliš bolje okolnosti da se ponovo vidimo. Prokleti turisti, prokleta božićna sezona, prokleta sijesta. Prokleti nemar koji vam se uvuče pod kožu, pa viđanje s prijateljem odlažete do njegove smrti.
Šesnaesti dan na putu. Ostao je duže u krevetu da sabere misli, složi šta je sve saznao do sada i razmisli šta da radi do Božića. Ne može da čeka. Čekanje je najgore, mora bar nešto da istraži do susreta sa svedokom. Vida je 25. otišla za Kadiz, ujutru, to znači da će odmah nakon razgovora morati dalje. Koliko dugo nije jebao? Ne seća se tačno. Više ne stižem ni da jebem, kako je moguće da sam se navikao na to? 30% baterije, u pičku materinu, što ga sinoć nisam stavio da se puni? Zakotrljao se u krevetu kako bi uz minimalnu fizičku aktivnost dohvatio kabl punjača, pomalo razvaljen oko ulaza za USB kabl. Bio je konstantno uključen u struju, uvek spreman da puni, puni, puni nadom, spasom i obećanjem pouzdanosti. Punjač – izvor sreće i užasa. Sakralni predmet savremenog čoveka. Krajnje je vreme da sagradimo hramove internetu i koristimo ove stvarčice u ritualnim obredima. Hostija bi onda bila stiker koji klinci lepe na svojim telefonima i telefonima popustljivih roditelja. Da li bi onda korisnici „Androida” bili pravoslavci, a „Epla” katolici i protestanti? Pa svi bi onda bili konvertovani, čak i muslimani. Kinezi bi verovatno bili tvrd orah i valjali svoje verzije i kopije. Mogao bi da izdrka pre izlaska iz kuće, taman dok mu se puni telefon. Nekad mu se dizao kurac kad se unervozi od telefona. Pa ga je onda dodatno drndao, sto puta otvarao iste aplikacije i mehanički prelazio iz interfejsa u interfejs, bez ikakvog pravog primanja informacija koje obrađuje. To bi ga seksualno uzbuđivalo. Šta je jebena „Zlatna ruka”? Razmišljao je dok se postepeno uspaljivao. U međuvremenu bi mogao da kupi kartu za Kadiz. I da prošvrlja po gradu. Trebalo bi i da se ošiša, ovi repovi na vratu postaju nepodnošljivi. Vremenska prognoza – sunčano, i dalje. Barem vreme svima ovde ide naruku. Za razliku od vremena, onog drugog. Šesnaest dana. Proleteli su, ima utisak kao da je prekasno postao svestan smrtnosti, pa sad juri da obavi sve pre kraja. Za osam dana Vidin dnevnik neće biti više ni od kakve pomoći. Osam dana. Prošlo je šesnaest, šta je saznao do sada? Budalaštine. Maglu. Teorije o tajnom društvu i dobra mesta za tapas. Ne, ne sme sada da gubi volju, mora da nastavi. Eto, svakako mora da se ošiša. Može usput da ispituje ljude i o toj Zlatnoj ruci. Da li ga ovi ljudi zajebavaju, ili tu stvarno ima nečega? Mada mu je bilo čudno što mu je i Danijel spomenuo da je Vida planirala da ide na Tenerife da se ošiša. To je ipak prevelika slučajnost, oni to nisu mogli da znaju ako je nisu upoznali. Sve je toliko suludo da ne zna kome da veruje. Ne veruje ni sebi, ni Vidi, ni svojim ušima i očima, ni ljudima koje upoznaje, ni svedocima. Kako možeš verovati bilo čemu? Šta ako je naša percepcija banalni impuls u sinapsama armadila koji sve ovo sanja? Ne može da drka ipak, sad ne može da usmeri pažnju na to. Nema veze, kad se vrati. Uskoro će početi i božićna groznica, pozatvaraće se radnje, bolje da kupi kartu na vreme. Idemo, ustani iz kreveta. Dobro, ajde da pošaljem poruku šefu i krećem.
Trag se razvio u neočekivanom pravcu. Zakazan sastanka s potencijalnim svedokom 25. Preko noći. *sastanak
Nastavljam za Kadiz, ako bude bilo potrebe. Obavstiću te o daljem napretku.
Na polomljenom ekranu se pojavio palac odobrenja.
Nešto kasnije pronašao je kancelariju španske železnice, poznatije kao Renfe, s namerom da sazna nešto o odlasku u Kadiz na dan katoličkog Božića. Da li će vozovi saobraćati normalno? Ulazi u kancelariju retroturističkog izgleda i ugleda službenicu nalakirane crvene kose kako maže nokte jarkožutom bojom.
Razgleda po kancelariji, čekajući da ga ona primeti, i spazi poster koji reklamira Kadiz. Na njemu je stajala pompezna poruka u Comic Sans fontu: IZLETI DO TENERIFA, POSETITE JEDINSTVENE PLAŽE I NABACITE NOVU FRIZURU!
Frizuru?
„Da vas pitam? Zanima me kako će saobraćati vozovi za Božić, pošto bih tada da putujem do Kadiza. Da li možete da mi kažete nešto o tome, kao i o ovom izletu koji se reklamira, je l’ to nešto vredno obilaska?”
Bez podizanja pogleda, službenica mu odgovori:
„When your hair is wrong, your entire life is wrong, senjor.”
„Molim?”
„When your hair is wrong, your entire life is wrong.”
Okrenuo se, a iz susedne prostorije je kroz vrata izašao Morisi, sveden na submissive odeću, konačno seksualan, i počeo da peva na španskom: „Đorando, por tu amor”, s nacrtanom suzom na obrazu kod oka. Disko-kugla se stvorila u prostoru i lagano okretala. Službenica je i dalje mazala nokte. „Đorandooo, por tu amor.” Na ekranu u pozadini su se smenjivali memes LOLcats, kolaži nuklearnih bombi s nasmejanim američkim porodicama na godišnjem odmoru i reptilima, seks-lutke na naduvavanje poređane u stanu japanskog airdoll hordera, sladoled koji se topi i pretvara u govno.
Hteo je da mu pođe u susret, da proveri da li je halucinacija ili ne, da ga pita šta zna o svemu ovome, da razbije disko-kuglu, bilo šta, ali nije mogao. Samo je plakao. Najtužnije na svetu, plakao, a da nije bio posve siguran zašto. Đorando. Đorando. Đorando. Por tu amor.
Kada je Morisi prestao da peva, dodao je u mikrofon, uz zvuk pojačala koje zuji: „I do maintain that if your hair is wrong, your entire life is wrong”. Zatim je pao na pod, da bi ga radnice u ozbiljnim kostimima, na niskim tetkastim petama i s punđama u maniru Jovanke Broz, odvukle iza vrata.
Viktor se stropoštao pored pulta i ostao tako da čuči, poput uznemirenog deteta koje želi da opet bude fetus.
Gospođa za pultom se nagnula da vidi šta se desilo. Viktor se molio bogu da ne krene neka pesma od Morisija, ne bi još i to mogao da podnese. Mislio je da bi prosvirao sebi mozak ako bi sada čuo How soon is now.
„Senjore, šta ste rešili, Tenerife ili Kadiz?”
„Molim?”
„Tenerife ili Kadiz, morate mi reći pre nego što namažem drugi sloj laka za nokte, pošto posle toga neću moći da kucam neko vreme.”
„Kadiz, ipak Kadiz.”
„Nema problema, senjor, voz za Kadiz rezervisan. Aaa, dopašće vam se taj put. Obratite pažnju na prelaz s kopna na ostrvo, predivna deonica. A, čekajte, pa vi putujete za Božić? Zar niste s porodicom za Božić, nije valjda da morate da radite?”
„Ja sam iz Srbije, naš Božić je 7. januara. Mi smo pravoslavci.”
„Aj, dios, prvi put čujem za to, Božić u januaru. Eto, nešto sam naučila danas.”
„Da, da, hvala vam. Doviđenja.”
Viktor je uzeo kartu s pulta, dok je gospođa nanosila prvi sloj laka. Oznojen je izašao na svež vazduh. Svetla su žmirkala kao da je dan benigni tumor. Sijesta je bila u toku. Sve i da može i hoće, neće sada pronaći ništa otvoreno, a kamoli tajno udruženje. Da li mu je umesto frizera potreban lekar? Ili je vreme da posluša Prijatelja. Sve je previše nadrealno da bi sledio procedure. Treba da se prepusti Fragmentoru. Gutao je vodu iz flašice koju je izvukao iz torbe. Dobro da ju je poneo, sada ništa ne bi našao. Vreme je za rekapitulaciju. Za restart. Reset na fabrička podešavanja. I will lie again. I will live again.
Kada je došao u stan, uzeo je 24 kontraceptivne pilule.
“24”, Partizanska knjiga, 2018.