Dok stojim ovdje s konopom obješenim oko vrata, sa sigurnošću vam mogu potvrditi da pamćenje ima svoju cijenu.
Rekla mi je onako usputno, „Pričaj mi o svom djetinjstvu“. Kao da sam ga imao. Kao da je to nešto što se sporazumijeva. Opsovao sam joj mrtvu majku – u sebi naravno. Možda sam lud, ali barem nisam hrabar. Smrt je najmanje traumatična od svih predloženih iskustava. Tko preživi pričat će, ali će se i previjati u grčevitoj agoniji sjećanja. Osim ako ne iskoristi blagodat zaborava.
Konavle pulsiraju u ritmu kojim Ljuta žubori.
Rekao mi je da se vremena u Kaknju baš i ne sjeća.
Njega su izbrisali kroz aplikaciju, ali kaže mi da se sjeća kuće u Ilijašu i rijeke Bosne i kanjona Misoče. Sjeća se i stare babe Marije.
Taj dio su ostavili kao „integralan“ i „neškodljiv“, ali tvrdi mi koščati Ivo da ne možeš cijeniti lijepe uspomene ako se ne sjećaš onih ružnih.
Ivo je bio dio pilot programa jer ga je preporučio njegov liječnik. Snažan i zdrav i još uvijek dovoljno mlad da kvalitetno zaboravi. Dovoljno očajan da prihvati. Kroz pilot program su ugrađivali mikročipove koji bi uspješno sterilizirali traumatična iskustva i sjećanja povezana uz njih. Ivin prednji moždani režanj je na snimkama izgledao poput apokaliptičnog potresa. Pacijenti se prvo skeniraju senzorima, a zatim prolaze rigoroznu psihoterapiju s ciljem utvrđivanja najkritičnijih točaka. Ivin hipokampus i hipotalamus divljali su poput nabujale Bosne. Danas je Ivo miran i veseo. Rekao mi je da bolje jebe, ali i u povjerenju šapnuo da ne osjeća kurca.
Metoda je sada bitno civiliziranija i uz to neinvazivna. Skeniraju ti mozak i bežično ga povežu na aplikaciju.
Administrator ti putem padajućeg izbornika izabere optimalni program i drag and drop tehnikom kockaste elemente ubaci u šuplju glavu.
Kliznim potezom prsta se pojačava i smanjuje intenzitet.
Na vizualno-analognoj skali se od bolesnika traži da na deset centimetara dugoj crti označi mjesto koje odgovara jačini njegove boli, nakon čega se s druge strane milimetarske ljestvice očita VAS zbroj.
Rat je tek nešto što se dogodilo drugim ljudima. Čitat ćeš o njemu iz elektroničkih udžbenika.
Progone me jer odbijam zaboraviti. Aplikacija više nije stvar izbora. Društvo, kažu, može napredovati isključivo ukoliko se oslobodi tereta krvave prošlosti. Bili smo djeca kada su nas našli pored rijeke i panično ubacili u auta.
Ljuta je prestala žuboriti. Konavle su već gorjele i vidio sam tenkove na ulici i tuđe ljude po našim kućama.
Vidio sam krov kako se urušava i dom kako mi nestaje.
„Hoćeš da ti o tome pričam?“, pitao sam je zajedljivo.
Imala je predivnu dugačku kosu i guste trepavice koje su joj kitile duboke oči. Zapisala je što sam govorio i nagnula se prema meni. Rekla mi je, „Sve to može nestati“. Ustala se i približila fotelji gdje sam sjedio zavezan. Šapnula mi je da je djetinjstvo svetinja i zašto da ga ostavimo oskvrnutog.
Pljunuo sam je pa je pozvala stražare.
Ivu sam upoznao jer mi je kurvin sin zauzeo mjesto uz izvor rijeke gdje sam uobičajeno boravio. Idući dan sam došao i koščato govno je ponovno svoje prljave stvari ostavilo na mojem mjestu. Sjeo bi na uzvisinu iza njega i promatrao ga. Treći dan isto. Ljuta je jačala zajedno s kišom. Četvrti dan kad sam došao, mjesto je bilo prazno. Potrčao sam i stvari ostavio upravo tu. Napokon je izbjeglica otišao, promislim. Dok sam se raspakiravao ugledam ga kako čisti trstiku i promatra me smješkajući se s istog onog mjesta odakle sam i ja njega špijunirao proteklih dana. Nasmiješim mu se i on mi mahne.
„Znaš li kako je ova rijeka dobila ime?“, viknem dok sam mu se približavao. Primijetim da je sigurno deset godina stariji od mene.
„Ne znam momčino. Reci mi.“
„Kažu da se majci utopila kćer u njoj pa je bijesna otišla u Hercegovinu gdje je tada izvirala i prosila je vunu da s njom može začepiti izvor rijeke. Kad je skupila dovoljno krenula je trpati vunu u izvor. Rijeka se morala uvući pod zemlju i potražiti novi izvor. Spustila se do Konavala i kažu da su se brda tresla od podzemne grmljavine i buke dok se rijeka probijala pa su je nazvali Ljuta“, ispričam mu i ispružim ruku.
„Ivo, drago mi je“, reče i stisne mi je čvrsto. „Zamisli, da su majku jednostavno spojili na aplikaciju nas dvojica se nikad ne bi ni upoznali“, kaže mi i obojica prasnemo u smijeh.
McGillov upitnik boli traži da bol opišeš koristeći neke od 78 riječi podijeljenih u 20 kategorija. Označite znakom x osjećate li lupajuću bol ili probadajuću. Molim vas recite mi je li bol prskajuća ili kažnjavajuća.
Može još i: žareća
Može još i: zastrašujuća
Lovili smo pastrvu i ložili vatru pa bi mi uz ribu i vino govorio o uspomenama koje je sačuvao i onima koje tek želi napraviti. Obitelj su mu poslali na dubrovačko područje, ali on je tada već bio dovoljno velik za rat. Ostao je i borio se po srednjoj Bosni. Nije znao ni za koga ni za što pa je šutke kimao glavom i slušao upute. Popije gutljaj i kaže mi kako je nakon rata i sam došao u Hrvatsku i pridružio se onome što mu je ostalo od obitelji. Nije spavao godinama pa je iskoristio prvu priliku da se priključi eksperimentalnoj metodi liječenja. Države su izbjegavale riječ „zaborav“ pa je propaganda spominjala „holistički pristup ozdravljenju duha i tijela“. U biti je to tek palijativno pamćenje. U biti je to tek amputacija sjećanja. Ivo mi govori da se ne sjeća, ali da osjeća. „Znam da je rat bio grozan“, priča mi polumrtav, „ali najstrašnije stvari su se dogodile nakon što smo spustili oružje.“
Ako zaboravimo sve brižljivo odabrane traume, životi će nam blistati poput luksuznih magazina. „Ako mi dozvoliš da ti pomognem“, govori mi doktorica s gustim trepavicama, „gledat ćeš na svijet očima djeteta“. Uzima injekciju i govori mi, „Tko to ne bi želio?“ Trepne zavodljivo i istisne zrak iz šprice. Kaže mi, „Možda će boljeti.“
Može li: iscrpljujuća?
Odbijemo li odrasti, tko će nam odgajati djecu? Pokušavam joj to objasniti, ali usta su mi sad već začepljena krpom. Grčevito se otimam u fotelji i pokušavam joj reći da su uspomene reljefni pejzaž sjećanja. Kompas identiteta. Kako oprostiti grijehe kojih se ni ne sjećamo? Kako prepoznati zlo koje smo izbrisali iz kolektivnog pamćenja?
Ugrabili su me jedan dan kad sam se s Ivom spuštao iz Vodovađe prema granici s Crnom Gorom. Prošli bi neopaženo kao i uvijek da nismo vidjeli kako šačica bijesnih ljudi napada mladi par s pogrešnim prezimenom i putovnicom. Zaboravili su golupčići da se granice ne bi trebale prelaziti. Zaletio sam se da im pomognem, a Ivo se zaletio da mi čuva leđa. Uskočila je i granična policija da nas razdvoji, ali kad su mi skenirali dokumente vidjeli su da nisam prošao kroz program holističkog ozdravljenja. Odvukli su me od Ive i sad već tjednima pripremaju teren kako bi primijenili najsofisticiranije metode suvremene psihoterapije.
Kliznim potezom prsta će smanjiti traumatična sjećanja i pojačati neškodljiva. Sve što trebam je prepustiti se.
Doktorica dubokih očiju je zadnje što ću vidjeti prije nego što zaronim u simulaciju.
Okružen sam nosorozima poput Bérengera i poput Bérengera odbijam kapitulirati. Svoj otpor smještam negdje između instinkta i izbora. Moji vršnjaci danas šeću trgovima i plažama neopečeni i neopterećeni. Ne piju lijekove i ne bude se okupani hladnim znojem. Rata gotovo da se ni ne sjećaju. Rezigniranost vodi k blagostanju. Vladin program je proglašen neupitnim uspjehom. Vidio sam veterane kako u klinike odlaze rastrgani, a vraćaju se cjeloviti. Vidio sam razorene obitelji kako zacjeljuju. Pitao sam ih zar neće njihova djeca ponavljati naše pogreške kada se ni mi ne znamo s njima suočiti? Sliježu mi ramenima umjesto odgovora. Ne prelaze granice umjesto razgovora.
Otvaram oči koje su već dovoljno vidjele i tupu glavu mi probija tvrdoglava bol koja odbija odustati. Kroz maglu vidim visokog Ivu u stražarskoj uniformi. Mršav je i ima pištolj. Hladan zrak mi bistri pogled i oštri misao. Čujem je kako teče i odmah shvatim gdje sam. Ivo se saginje i kaže mi, „Hrana i stvari su ti na starom mjestu, ali ne zadržavaj se predugo ovdje. Brzo će te pronaći.“ Lagano me ošamari po obrazu da se priberem i reče mi, „Doktorica te pozdravlja i kaže da mora ostati netko tko će i pamtiti.“ Pomogne mi da sjednem i oslonim se o stablo. Kaže da mora otići jer će primijetiti da je napustio kliniku. Kad sam idući put otvorio oči padao je mrak i više ga nije bilo.
Spirala tišine je fenomen koji nagrađuje poslušnost. Slavi šutnju. Nemam snage i ne vidim smisao odupirati se sustavu koji je spreman zakopati i zaboraviti okrutnost i apsurdnost rata i poraća. Samo je pitanje vremena kada će se ponoviti. Sve tehnologije ovog svijeta ne mogu izmijeniti ljudsku prirodu. Moramo se s njom uhvatiti u koštac radi generacija koje dolaze.
Čujem sirene i glasove kako se približavaju. Nemam još puno vremena. Umoran sam i dok stojim ovdje uz Ljutu s ovim konopom oko vrata, siguran sam da pamćenje ima svoju cijenu. Jesam li je spreman platiti?