Avgust mjesec poezije
Tokom pet sedmica mjeseca avgusta i koji dan septembra, portal Strane vam predstavlja poeziju po izboru književnika-selektora, za pet država regiona. Selektori su napravili izbor od sedam savremenih pjesnika čija im je poetika u ovom trenutku najbliža.
Selektor za Hrvatsku je književnica Darija Žilić.
DRUGA STRANA
Proći ćeš ti kroz ovo, kazala je.
Zurio sam u zid i pokušavao
dokučiti što bi moglo biti iza njega –
neki drugi zid, grad, široki prostor,
neka druga žena koja bi također rekla,
opazivši kako u zid gledam,
da ću biti kadar proći kroz.
Ne mislim kroza zid, dodala je,
trudeći se zadržati miran izraz.
Ovu situaciju, no dobro, ne ovu sada.
Oh, znaš što hoću kazati, zar ne?
Ne. Mislim, nisam znao.
Il možebit jesam. Trebao znati.
Sunce mi je bockalo kožu, ali sam
Uspio razaznati lik svoj u zidu,
kao da se uobličio u zamućenu zrcalu.
Malena ptica sletjela je na nj, krila
naćas nepomična, i nešto kljunula.
Strahovit bol sunuo je kroz moje oko,
krv počela niza zid curiti
kao da je netko htio vratiti
izblijedjelim opekama prvobitnu boju.
Ptica je odskakutala nalijevo
i ja izgubio vid u desnom oku.
Posrćući prema opekama konačno dotaknuh
svoje zrnato lice, spoznavši nenadano
na drugoj sam strani, u potpunoj bezvjetrini.
Pravi si iluzionist, čuo sam kako viče
s one strane zida. Što vidiš tamo?
KAMO IDEMO
koliko bi daleko morao natrag otići
da budeš onkraj početka ničega
i koliko bi ti dugo trebalo da se vratiš
s grudom zemlje i šakom sjemena
da ga posadiš i život nanovo nikne:
Sjedim pored tvojeg kreveta dok spavaš,
pričam ti priče što niotkud dolaze
i nikamo ne idu, premda mi pomažu
da razbor ne izgubim kad nikoga nema
blizu da me budnim održava kad večer dođe.
Ne mogu vidjeti kamo si večeras
otišao, a sutra neću biti voljan pitati,
znadući kako ne volim da me se podsjeća
na grobove koje treba posjetiti
kad u humke samo bez riječi zurim.
Prsti se tvoji trzaju kao da hoće pokazati
u nekom smjeru i ja dodirujem vršak
tvojeg kažiprsta svojim priječim mu
uvis se dići, u strahu cijelo će se tvoje biće
uzdići i s praznim me prostorom ostaviti.
Pokrov su ti dahu dva teška popluna,
što me tjera zrcalo pred tebe staviti,
hoteći biti siguran još tu si, i kad pogledam
napuknuto staklo lik mi se tvoj smiješi,
premda su tvoje šake sad čvrsto stisnute.
MOST
gdje sam ja doista bio u tom času
kad je kazala kako ne trebam pustiti
da me prošlost prođe jer ću iza nje ići
vjerujući kako od nje sve dalje odmičem.
jesu li te riječi, izgovorene neočekivano,
gotovo kao neka primisao, učinile
da stanem, stišćući još uvijek putnu torbu,
il nešto što sam u gustoj šumici nazrijeo
dok sam gledao kako ide preko mosta,
dvije vrećice oblika kruške u rukama,
cijela budućnost njezine prošlosti u njima,
njihale se u savršenom skladu s koracima.
Stala je na sredini i bacila pogled
natrag prema meni, izraz joj bio zbunjen
i preplašen, budući ju nisam slijedio:
Što čekaš? viknula je, tijelo joj se nenadano
zavrtjelo u grotesknoj pirueti, kosa
zatalasala poput zlaćane pšenice
u naletu vjetra, dok sam ja pokušavao
uvjeriti se kako nisam ništa čuo,
kako je sve što trebam učiniti
okrenuti se, ispustiti iz ruke putnu torbu
poput balasta i potrčati natrag
cik-cak prema svojoj budućnosti
PJESNIK U PROLAZU
neki muškarac jurnuo je nenadano preko ulice,
stisnuta mu šaka prijeteći prema meni usmjerena,
i kod mojih se nogu srušio na pločnik.
svi su prolaznici počeli zuriti u mene
dok sam se naginjao nad zgrčeno tijelo,
preveć zapanjen da išta pokušam učiniti.
ini ljudi počeli su se okupljati oko nas,
pokazivati prstom prema meni, a ja oćutjeh
straga me dvije ruke u snažan zagrljaj grabe.
s dobrano neprijateljskim licima posvuda
oko mene, odustao sam od odupiranja; ja sam
pjesnik, dospio sam promrmljati, stranac ovdje,
nikad ovoga nisam vidio; upravo sam,
izgovorih nešto glasnije, razmišljao
o sljedećem stihu u svojoj novoj pjesmi.
no odlučni promukli glas dahtao mi je u uho,
a zahvat postajao sve čvršći: da nisi
ovdje bio, ovo se nikad ne bi dogodilo,
i ovaj čovjek ne bi nikad na ovakav način
umro, upravo tu, tu kod tvojih nogu,
što me je nagnalo na grozničavo razmišljanje,
što li sam mogao tom čovjeku učiniti,
u prošlosti, možebit u onoj drugoj zemlji,
pa me on nekako prepoznao i.., ali što?
je li on mogao neprijatelj nekoć biti,
držati me u križu končanice i ja mu umaknuo
pa je sad, vidjevši me, htio dovršiti posao?
lice mu je bilo u grču, otkrivajući, možebit,
staru mržnju, možebit čak zapanjenost
da sam jos živ i stoga potencijalni svjedok;
ili, jesam li ga spomenuo, premda neizravno,
u pjesmi i on zaključio kako sam na nj ciljao,
bijesan sad na ono što sam kazao i obznanio?
…………….
kad su moje izbjegličke isprave bile pregledane,
obećanje dano kako neću pokušati iz grada
smuknuti ako me se još bude trebalo,
izišao sam iz policijske postaje dvije ure
kasnije i otišao natrag do istog mjesta
na pločniku, hoteći vidjeti mogu li nešto
otkriti, rekonstruirati zbiljsku njegovu nakanu
u času smrti, premda sam se pokušavao uvjeriti
on je samo mogao imati nešto protiv moje poezije.
ZEMLJACI I NEPRIJATELJI
stružući srdito nogama prolazom u samoposluzi
jedne subotnje večeri, budući sam se morao
vratiti i uzeti nešto što sam zaboravio,
okliznuo sam se na vlažnoj plohi i skoro zabušio
u nekog mršavog muškarca s krpom i kablicom
koji se nenadano utjelovio preda mnom;
promrmljao sam psovku na svojem jeziku i čuo
kako ju ponavlja i podrugljivo se nasmjehuje.
trgnuo sam se, ćutio kočenje u vratu, i
naši su se pogledi susreli, nijemi čas prepoznavanja
iza kojeg je vječnost nagrizajuće sumnje slijedila,
jesam li mu trebao prići, pitati ga
otkuda je, kako je uopće svršio tu, da radi
u ovakvom okružju, ili naprosto prihvatiti
kako je dobar oponašatelj, vjerojatno netko
tko nije znao što te riječi doista znače.
kad sam ponovno dosao, pretražujući pogledom
prostor, opazio sam ga u odjelu za poljske plodine
kako razvrstava jagode, organske ili, kako vele,
kultivirane/neorganske, i on odvratio pogled
kad me je ugledao, dok sam ja pokušavao ustvrditi
može li mi njegova odjeća, crte lica, pokreti otkriti
je li jedan od onih što su me donedavna htjeli ubiti.
na koncu, jednoga kisnog poslijepodneva
prišao sam mu: Ja sam pjesnik, rekoh,
Ne morate brinuti, budalasta obznana oblila
mi je lice rumenilom; I ja sam, šapnuo je,
dodajući glasnije: Čitao sam vašu poeziju,
Davno, nisam baš mario za nju. i to je bilo
posljednji put da smo nas dvojica, dva zemljaka
prognana iz života, nešto rekli jedan drugome.
kupio sam nešto šunke i sira budući nisam
htio otići praznih ruku, cijelo se vrijeme
uvjeravajući kako je mislio to što je kazao,
i kad sam se našao van i magla i mrak
progutali moj trag, nacerio sam se u odlanuću
da on nije bio ona druga vrst neprijatelja.