(Sinopsis za pantomimu)
Waits: Ok…Ok…
Skipi: Ruke u džepove i polako.
Ja: Horizontalni mir je istinski mir.
Waits: Ok…Ok…
Handke: Još niko nije ispjevao ep miru. Zašto mir ne može da nas ispuni trajnim oduševljenjem?
Krleža: Da li me netko može spriječiti da ne gledam zvijezde nad svojom glavom mirno i uzvišeno, i da isto tako mirno i uzvišeno razmišljam o moru, o ribama, o ljudskim sudbinama i o svom vlastitom životnom iskustvu?
Kiš: Tako je moja sebičnost samo sebičnost ljudskog bića, sebičnost života, protivteža sebičnosti smrti, i moja se svest, uprkos prividu, protivi ništavilu sa sebičnošću kojoj nema ravne, protivi se skandalu smrti kroz ovu strasnu metaforu koja želi da sakupi na gomilu ono malo ljudi i ljubavi koji činjahu taj život.
Ja: Unutarnji osmjeh je moguć.
Handke: Povezanost trenutaka je moguća.
Ja: Kad krene loše, treba samo da se usporiš.
Waits: Ok…Ok…
Skipi: Lagano, s rukama u džepovima.
Ljubav, stolice
Kao da je vlati zrelog klasja uplela u kosu. Ruke obavija oko pješčanog sata. Ja tanku krišku sira jedem. I ljuljam se na stolici. (Ona nikad neće naučiti pravilno sjediti na stolici.) Mislim: Ko može zaustaviti nabujali Tigris, nabujali Eufrat? Mislim: Ko može u jednoj noći sakupiti tri komete? Tanku krišku sira jedem. Ona propušta pijesak kroz ruke. I trojicu muškaraca priziva. Prvi je anarhista crni bio. (Zaista je bio crn; ili je pocrnio od bdijenja, od grozničavosti, od tuge?) Drugoga je brod odnio u Bombay. Tamo danas prodaje novine, na ulici. Treći se od supruge ne odvaja. (Kažu da mu sićušna ženica noću razgovara sa Vasco de Gamom i da rastjeruje po sobi bijele golubice. I još kažu da je nedavno kupila osam ogledala veličine manjeg prozora.) Tanku krišku sira jedem. Uz to, ljuljam se na stolici i posmatram nebo – sluti na kišu. Možda će me onda nazvati. Da joj pričam o Jaco Pastoriusu; o tome kako je kupio pun kamionet cvijeća Zawinulovim roditeljima koji žive u nekom selu u Austriji gdje vječito pada kiša. Kroz nekoliko dana bio je mrtav. Pastorius. Jaco. A ona da sluša. I da ne pomjera ruke – volim da gledam njene ruke kad miruju.
Na trenutak posmatra gomilicu iscurjelog pijeska. Ja ustajem sa stolice.
Naše kamene kuće
Danju stavljamo kamen do kamena. Na dva mjesta ostavljamo prazno za svjetlost, na jednom da se može ući i izaći. Odozgo stavimo hrastove grede (tesali smo ih dan ranije), po njima hrastove daske (njih zimi spremamo), po daskama redamo stabljike kukuruza. Težak znoj lipti sa nas i iz ogrebotina na našim mišicma kaplje krv, ali posao ne staje.
U sumrak sjedamo pred naše kamene kuće i pušimo, ogrnuti gunjevima od ovčije kože. Ne razgovaramo, neko gleda u planinu, neko pred sebe. Naša djeca prestaju da skaču i naglo se spuštaju na zemlju – tamo gdje se koje zateklo. Žene ih onda pronalaze, odnose unutra i polažu jedno do drugoga. Rade to širom otvorenih očiju i uz povremeni šapat. Kad padne noć, ulazimo u kuće i jedemo čorbu. Znamo, sutradan ćemo prevrtati zemlju. Tokom noći, naše žene.
To be or not to be
Svako jutro ima svoj miris, svoju rasvjetu, svoju tišinu. Prepoznati to znači biti budan.
Svako jutro ima svoj razlog. Dopustiti to znači htjeti biti budan.
Svako jutro ima svoj način postojanja. Ući u to znači moći postojati zajedno sa njim, u njemu.
Svako jutro ima svoj mir. Odgovoriti na to znači biti prisutan.
Svako jutro ima svoje kretnje, svoju brzinu. Prihvatiti to znači moći raspolagati vlastitim kretnjama i brzinom.
Svako jutro ima svoj prostor. Osjetiti to znači moći uraditi ono zbog čega se budi živ, a ne mrtav.
Svako jutro ima svoj ritam, svoju sporost. Omogućiti to znači biti u pravom trenutku na pravom mjestu.
Svako jutro ima svoju visinu neba. Dosegnuti to (i potom se vratiti natrag) znači moći biti slobodan.
Svako jutro ima iza sebe svoju noć. Znati to znači ne biti pohlepan, ne biti naivan.
Svako jutro ima svoj pogled. Kojim nas gleda.