Dok je još uvijek nisko sunce nastavljamo pješačiti prema uzvišenju na kojem su zemljanice okružene osunčanom zemljom, travom i drvećem na čijim zelenim krošnjama su gnijezda mnogih ptica. Obitelj odakle je Thomas doveo sebi prvu ženu stanuje usred prostranstva sa svake strane. Prepreke su jedino visoke planine, ali one ujedno štite ljude od nekih drugih osvajača. Nijedan čovjek na svijetu nije stvorio ljepši park u kojem su raznolika niska stabla, svih mogućih oblika krošnji. Sva ta stable tako odgovaraju čovjeku i ne bi ih trebao nitko krčiti radi poljoprivrede. Na otvorenom smo sunčanom polju, a uvijek pod nekom krošnjom možemo naći hlada da sjednemo i popijemo vode. Slike su uvijek nove. Nema ni jednog kutka koji nije jedinstven. Podjednako je šuma u planinama i trave u dolinama. Sumrak je lijep. Divno je žut. Po osunčanoj niskoj travi je netko posuo samotne grmove ili skupine niskih stabala. Samotna biljka većih okruglih listova učinila mi se kao zvijer koja bi se mogla zaletjeti. Skupine onižih stabala kao da su koze što su se stisle pod krošnjom. Sve je odvojeno, zasebno, ali i usklađeno na širokom polju. Slobodan prostor je na svakoj strani. Ni s jedne strane nema ograde, osim kod boma. Trnovita akacija za čovjeka ne predstavlja ogradu jer su dva ulaza otvorena prema prostranom dvorištu. Ožednjeli, na ulazu u bomu nas dočekuju brojna djeca i dvije šalice toplog mlijeka.
Za još koju šalicu, govore djeca, moramo sami musti krave. Lako se Masai djeci pojavi osmijeh na licu i lako trče, igraju se, plešu. Sve je prirodno da nije moguće opisati. Treba živjeti s njima gdje čovjek otkrije da je zapravo poput njih. Gdje god su Masai ljudi, tu su mnoge koze, ovce i krave. Njihova stoka nije debela. Jarići se poput gazela guraju glavom o glavu da bi im rogovi narasli. Podižu se na stražnje noge pokazujući da su odrasliji, zreliji i napredniji. Skok i glava o glavu – izvode upravo pravi trening u parovima. Majušno tele žestoko grabi sisu majci da bi me preduhitrilo I majci pokazalo da ne ustupa nikome drugom mlijeko. Zgrabilo je sisu silovito, bez molbe ili plača. Sad ga je teško odvojiti makar mu Thomas glavu poteže s dvije ruke. Trči tele oko repa kako bi nas s druge strane preduhitrilo. Taj lov za mlijeko podsjeća me na dječju igru na bazenu Kolovare kad smo zaobilazili ljestve na skakaonici s koje se skače i pravi gusta pjena u moru. Krave i koze su niže nego u Bosni. Veoma su čiste i blage. Putovi su travnati, pjeskoviti i zemljani. Trava i zemlja tako su mekani da se može hodati bos. Posvuda su prekrasne boje. Svijetle među smeđom zemljom. Guste šume na planinama izgledaju kao vuna ovaca ili gusta zelena pjena vodopada. Zemlje u ovoj dolini je jako puno i odlična je za Masai kućice. Boma je udaljena od bome, stablo od stabla, planina od planine. Tu je čovjek slobodniji. Treba prolaziti velike udaljenosti i on ih sve vidi. Promatra slobodu. Pripada joj. Nema iznad ništa osim neba.
Stoka pruža otpor kad je treba uvesti u središte bome, ograđen obor bez krova. Unutra se međusobno stišću djelujući poput nekog sabora, tajnovito se dogovaraju kako da se riješe trnovite ograde. Prkose nam, a ne znaju za lavove ni leoparde. “Možemo bez tebe pastiru”, kao da poručuju. Ako bi pastir umro ili bi svi iz bome odjednom nestali, preskočili bi ogradu ili je probili. Vjerujem da bi uspjeli. Pouzdaju se u one s dugim rogovima.
Nebo je posuto zvijezdama, sjajnim kao usred oceana. Cijela obitelj prije spavanja i ovdje pije toplo mlijeko ugrijano na vatri. Sve su to žene pripremile, svaka za svog muža i djecu. Jedan prehlađeni muškarac pomiješao je mlijeko s krvlju koju je prethodno pustio kravi s vratne žile. Dobro i kravi dođe da je pustila malo krvi jer ispada da se borila u divljini.
Mirni smo kao kad smo sami. Osamljen čovjek ovdje može biti jednak. Kamo god da dođem u savanu, onakav sam kakav sam bio. Užitak je biti među ljudima koji se odbijaju fotografirati i ne pogledavaju se u ogledalo. Mora se voljeti ovo podneblje jer je Bog još uvijek tu. Onako je kako treba biti, htio to čovjek ili ne. Nema velegradske samoživosti ni zatvorenosti gdje se s veseljem i strahovitom hladnoćom ostavi drugog. Ovdje još uvijek ima ljudi koji su spremni besplatno davati i besplatno primati. Kad se smiju, uvijek je iz srca. Crnci općenito još uvijek ne znaju za drugačije. Bitno je da je spontano, pa neka sam napravio ne znam kakvo sranje. Neće se zgroziti, glumatati ni moralizirati. Ako živim oslobođen sebe, ovi ljudi tako osvježavaju. Njihov osmijeh prija i podiže me kao na krilima. Kao i u Thomasovoj bomi, i ovdje djeca spavaju s majkama u zemljanicama, odvojeno od muževa. Jedna je prostrla shuku ispred zemljanice da joj dijete ovu noć prespava na otvorenom.
U blizini bome su nove jutarnje paše za stoku. Raznoliko bilje, divlja zelena polja. To su zeleni oceani sa svojim dubinama mira i tišine. Tu je čar što ljepota ide uz tišinu. Bolje mi je ujutro voditi krave, koze i ovce nego boraviti u gradu. Bolje je živjeti u savani na način kako tradicionalni Masai žive. Sve sami proizvedu od stoke i okoliša. Udarili su pravac s kojeg ne skreću, a taj život ima svoju ispunjenu cjelinu. Čuju se zvona, vjetar miluje lice. Čim se probudi, sunce miluje ovaj kraj i kao da ga pozdravlja. Smije mu se poput djece što se skupljaju iz susjednih boma. U svojim kolibama spavaju, a ostatak vremena su na livadama gdje se igraju u pokretu. Svi su po travi ili goloj zemlji u tišini: kokoši, koze, krave, ovce, divlji golubovi, prepelice i neke plave ptice. Sve teče poput vjetra koji je umjereno zapuhao. Djeca gotovo nemaju želja, a kad je pokažu uopće nije intenzivna ili razuzdana. To ih razlikuje od europske gradske djece, upravo što žive bez mnoštva predmeta i ne hrane se s mnogim vrstama hrane. Ono čime se hrane je uvijek toplo, svježe i jednostavno. Upravo ih je to učinilo mirnijima, tišima i skromnijima – to što nemaju puno prohtjeva i strpljivo čekaju na sljedeći obrok. Ne žude za stvarima niti hranom, restoranima, dućanima, tržnicama, slastičarnicama, tabletima. Mirno sjede, a kad treba netko od njih uhvatiti kozu za nogu, onda je brži i agilniji od nje makar imao tri godine. Ta hrabrost je nevjerojatna kod tako male djece. Puna su ljubavi i povjerenja prema bližnjima. Voljena su i dobivaju slobodu. Ova djeca ništa ne izvolijevaju. Ona su se potpuno uklopila u okoliš i nemaju ni jednu igračku koju sama nisu napravila. Ništa nije kupljeno novcem, ali su više djeca. Kad se pojavi odrasli tuđinac, bježe iza grmova ili stabala, a s druge strane puna su povjerenja i poštovanja prema pripadnicima svog sela. Odmah trče donijeti što im se kaže. Ako se začuje dječji plač, on traje kratko i utihne. Više se čuje meketanje koza, cvrkut ptica, mukanje krava ili odrasli razgovor.