POEZIJA
Pjesma jedna,
U stihu svom lijenom,
Hartiju bijelu prlja i gliba:
Sa slikom u glavi,
Na snu ili na javi,
Prošara carstvo zvučnoga vida:
Nestalno more blaženstva i mira,
Il’ bura vječnoga htenja,
Kad cikom suza u stihu zasvira
I mrak i sunce i obala nijema –
– bora, tužna ko sreća,
Pretekom se sudara ćežnji,
K’o u sred rasplamsalog vijeća,
Smrću diče. A zvuci – blagi, nježni,
Latice gorke časti,
Presjecaju opijum snova.
I tek stihove te lirske vlasti
Presret će ljudska vasiona
Iza kulisa skrivenog bola.
KRUPNA KIŠA
Krupna se kiša sa prozora sliva,
I vijugavši nestaje meandrima mraka,
Tajnom joj krake sad crnilo skriva,
A nova se javlja s’ visova zraka.
Ropće to tako, kroz besanu noć,
Mračnog dola svevišnji svod,
Te ulicom jošte neće ga proć’
Uzdaha mis’o i živoga hod.