tri vjetrovite godine
sanjala sam jednom kako je smrt
sinonim za pretvorbu u životinju
tako se u jedno suho nedjeljno popodne
moja baka počela pretvarati u papigu
najprije joj je nestala kosa
potom joj se jezik sužavao
sve dok nije postao kljun
sjedila je na svom stolcu
a mi smo obujmili prostor oko nje
baka ptica je potom u kljun gurala velike limune
i naranče
ja sam unezvjereno obilazila kuću
obuzela me misao
da svim anđelima propucam glave
pa da gledam kako polaku postaju
zmije, jazavci, vranci
poslije kad ju je raspuhana veljača
izvukla iz uležana kreveta
ja ju nisam imala snage vidjeti
željela sam da ju zakucaju u drvo i skriju gomilom cvijeća
potom sam joj se mjesecima dugo ispričavala u mislima
ja ju nisam imala snage vidjeti
zamišljala sam kljunato stvorenje
okruženo korama naranči
kako čeka da joj izrastu krila
ne plači, baka sad postaje ptica,
tješila sam se
obrazi mi nisu bili više od kriški limuna
mokri i kiseli
„baka je umrla“
tako su me jednog jutra probudili
moja baka
baka s loncem punim griza
baka što mi mekim naboranim dlanovima pere stopala
od proljetne igre
baka što me nježnim rukama čupala
iz bunara mog roditeljskog doma
kad sam se trudna beznađem
prepuštala dubini
„kako misliš umrla“
„eeej“
„kako misliš umrla“
poslije sam kupila narančaste gerbere
dobro ih usolila za put
vjetrom kraj mora
i višesatnim isplakavanjem sjećanja
„kako misliš umrla“
zabila sam oči u naličje osmrtnice
i prstima opipavala datum
umrla je moja pramajka
poželjela sam joj grob ukrasiti voćem
da joj dugo miriše
kasnije sam noćima u moskvi sanjala njezin zagrljaj
ona mi se smijala začuđeno pitajući
„otkud ti, dušo, da sam umrla“
rekla sam joj da ju volim
nosim njezin šal
čuvam njezin ruž
kroz silinu zagrljaja čula sam
kako mi šapće
ona je sad vjetar
pa joj ni krila ne trebaju
da uvijek
oblijeće oko mene
Sva sam ti, dide, od uspomena
Večer je sva od snijega,
i sva od Cavea,
decembarska,
i Cohenova.
Mutna k’o prozori pod kapcima.
Kazaljke k’o uvenulo L – pet je.
U zraku napeto k’o kad Kromer zviždi
(sjetiš se sorti finih jabuka i znoje ti se obrazi).
Upali svijeću, kaže mama,
pet je,
opet je
uplakana.
Kovčeg je sav od robe i pretinaca,
volim se igrati privida.
Kao, puniš praznine pa više nisi prazan.
Kao, karta je povratna pa se imaš gdje vratiti.
I ne misliš na didu,
na snijeg koji je pao prije sedam godina,
kad je i on pao u neki ponor, praveći se da odlazi,
o ja ga, kunem se, vidim i kad spavam, i k’o za vraga,
uvijek se nešta smije,
šešir mu na glavi,
čujem zelenu kapijicu da lupka,
i onda radosno –
“Ooo omladino…!”
Stare godine, nove godine,
silvestrova stara, silvestrova nova,
trideset i prvi dani prosinaca koji kradu dide iz toplih postelja,
trideset I prvi dani prosinaca koji ga vode u nekim smiješnim paradama!
A ma pustite me na miru!
I ova će biti stara čim krenemo čekat’ novu,
a moj dida nije bio star i svejedno nikad nije postao nov,
a ja sam čekala.
Dobro je, kad je prigoda za čašu na stalku
(onu što se ne vadi često),
i kad miriše pire od brokule i kad,
kad ne kupuješ lampione nego šampanjac.
Prsti su mi svi od slova,
kapci su mi od tjeskobe,
usta su mi sva od čaja,
o bar da nema kraja.
božićna
usnula sam grmlje mente i nas kako se valjamo u tamnozelenoj svježini
u mirisnom pješčaniku razbacivali smo lopate cimeta,
praveći se da su za božićno jutro dovoljni narančasti mirisi,
nadali smo se da će prosinac na odlasku zijevnuti dovoljno da i nas povuče u blagdansku groznicu zajedništva,
tako nagutani blagdanskim raspoloženjem, igrat ćemo se ljepote, izdaleka nalik na projekciju rasmijane obitelji
mirisat ćemo kao trpeza, u strahu da se netko ne primakne i vidi kako smo rasuti u sitne i neskladne piksele
božić je utapanje obiteljskih tajni u jezgrama naranči
božić je posipanje tuge cejlonskim cimetom
shvatimo tada već jednom
ostavimo nazivlja prazna kao i mi
ugasimo u prosincu tv, radio
i jebene lampice
da si na rane i rupe
ne sipamo sol