• O nama
  • Kontakt
  • Impressum
  • Indeks autora
Strane - portal za književnost i kulturu portal za književnost i kulturu
  • poezija
  • proza
  • esej/kritika
  • razgovori
  • itd
poezija

Marta Džaja, tri pjesme

Autor/ica: Marta Džaja
marta dzajapoezijatri pjesme
Objavljeno: 03.07.2020

 

 

 

tri vjetrovite godine

sanjala sam jednom kako je smrt

sinonim za pretvorbu u životinju

tako se u jedno suho nedjeljno popodne

moja baka počela pretvarati u papigu

najprije joj je nestala kosa

potom joj se jezik sužavao

 sve dok nije postao kljun

sjedila je na svom stolcu

a mi smo obujmili prostor oko nje

baka ptica je potom u kljun gurala velike limune

i naranče

ja sam unezvjereno obilazila kuću

obuzela me misao

da svim anđelima propucam glave

pa da gledam kako polaku postaju

zmije, jazavci, vranci

poslije kad ju je raspuhana veljača

izvukla iz uležana kreveta

ja ju nisam imala snage vidjeti

željela sam da ju zakucaju u drvo i skriju gomilom cvijeća

potom sam joj se mjesecima dugo ispričavala u mislima

ja ju nisam imala snage vidjeti

zamišljala sam kljunato stvorenje

okruženo korama naranči

kako čeka da joj izrastu krila

ne plači, baka sad postaje ptica,

tješila sam se

obrazi mi nisu bili više od kriški limuna

mokri i kiseli

„baka je umrla“

tako su me jednog jutra probudili

moja baka

baka s loncem punim griza

baka što mi mekim naboranim dlanovima pere stopala

od proljetne igre

baka što me nježnim rukama čupala

iz bunara mog roditeljskog doma

kad sam se trudna beznađem

prepuštala dubini

„kako misliš umrla“

„eeej“

„kako misliš umrla“

poslije sam kupila narančaste gerbere

dobro ih usolila za put

vjetrom kraj mora

i višesatnim isplakavanjem sjećanja

„kako misliš umrla“

zabila sam oči u naličje osmrtnice

i prstima opipavala datum

umrla je moja pramajka

poželjela sam joj grob ukrasiti voćem

da joj dugo miriše

kasnije sam noćima u moskvi sanjala njezin zagrljaj

ona mi se smijala začuđeno pitajući

„otkud ti, dušo, da sam umrla“

rekla sam joj da ju volim

nosim njezin šal

čuvam njezin ruž

kroz silinu zagrljaja čula sam

kako mi šapće

ona je sad vjetar

pa joj ni krila ne trebaju

da uvijek

oblijeće oko mene

 

Sva sam ti, dide, od uspomena

Večer je sva od snijega,

i sva od Cavea,

decembarska,
i Cohenova.

Mutna k’o prozori pod kapcima.

Kazaljke k’o uvenulo L – pet je.

U zraku napeto k’o kad Kromer zviždi

(sjetiš se sorti finih jabuka i znoje ti se obrazi).

Upali svijeću, kaže mama,

pet je,

opet je

uplakana.

Kovčeg je sav od robe i pretinaca,

volim se igrati privida.

Kao, puniš praznine pa više nisi prazan.

Kao, karta je povratna pa se imaš gdje vratiti.

I ne misliš na didu,

na snijeg koji je pao prije sedam godina,

kad je i on pao u neki ponor,  praveći se da odlazi,

o ja ga, kunem se, vidim i kad spavam, i k’o za vraga,

uvijek se nešta smije,

šešir mu na glavi,

 čujem zelenu kapijicu da lupka,

 i onda radosno –

“Ooo omladino…!”

Stare godine, nove godine,

silvestrova stara, silvestrova nova,

trideset i prvi dani prosinaca koji kradu dide iz toplih postelja,

trideset I prvi dani prosinaca koji ga vode u nekim smiješnim paradama!

A ma pustite me na miru!

 I ova će biti stara čim krenemo čekat’ novu,

a moj dida nije bio star i svejedno nikad nije postao nov,

a ja sam čekala.

Dobro je, kad je prigoda za čašu na stalku

(onu što se ne vadi često),

i kad miriše pire od brokule i kad,

kad ne kupuješ lampione nego šampanjac.

Prsti su mi svi od slova,

kapci su mi od tjeskobe,

usta su mi sva od čaja,

o bar da nema kraja.

 

božićna

usnula sam grmlje mente i nas kako se valjamo u tamnozelenoj svježini

u mirisnom pješčaniku razbacivali smo lopate cimeta,

praveći se da su za božićno jutro dovoljni narančasti mirisi,

nadali smo se da će prosinac na odlasku zijevnuti dovoljno da i nas povuče u blagdansku groznicu zajedništva,

tako nagutani blagdanskim raspoloženjem, igrat ćemo se ljepote, izdaleka nalik na projekciju rasmijane obitelji

mirisat ćemo kao trpeza, u strahu da se netko ne primakne i vidi kako smo rasuti u sitne i neskladne piksele

božić je utapanje obiteljskih tajni u jezgrama naranči

božić je posipanje tuge cejlonskim cimetom

shvatimo tada već jednom

ostavimo nazivlja prazna kao i mi

ugasimo u prosincu tv, radio

i jebene lampice

da si na rane i rupe

ne sipamo sol

 

 

 

podijeli ovaj tekst

od istog autora/ice:

© strane.ba, 2018.

design:  mela    coding:  Haris Hadžić