I. NA SIKI
(ona): začahurila san se ispo kamika. našla su me dica kua su iskala škuoljke
(ona): ka san uspila ispraviti kičmu njega više ni bilo. a zaburavila san kako se je zvua i nisan znala di da ga išćin. na plaži nikoga. nebo previsoko, muore predumboko, brda predaleko. samo galebi
(ona): unda su me noge suame ponile od jednoga kantuna pa do drugoga pa do
(ona): iza tretoga kantuna stan pa auto pa kredit pa
(un): kolut, vodene kozice, bicikla
(ona): propadalo se godinami
(un): ŽENA. DICA. POSO.
(ona): a živuot traje samo koliko tren traje broji se po koliko si put stvarno moga
(ona): udahnuti zruak da ti se pootvaraju pluća ko cviće u pramaliće
(un): a ka sa je pito
(un): a ka sa je pito oće li s manun pojti unda je mučala
(un): ni mi dola da pojden a ni me zvola da se vrnen. i ča san jo mogo
(ona): i ča je un moga nego
(un)
dvor pocimenton
tikule metnute
zidi pituroni
kuća zaziđona
(ona) bitice naručene
(un) obed spremjen
kumpiri iskoponi
masline počešone
frite pojidene
inbutide podijene
(un): ka su doli drugu ruku piture
ka su sini naresli
ka su pijanstva počela
ka je vino pošlo na kvasinu unda. unda je to bilo. unda je unda je to bilo
(un): jo san u ustima galeba raspolovjen
(ona): spuštiće te raspolušenoga kraj mene
(ona): na izgorenu siku
(un): na nasukano smeće
(ona): na naplavine i na bielu škaljivicu
(un): ispo osušenoga bora zelene punte
(ona): a galebi lešinari će
(ona): kričati kričati kričati
(un): kružiti kružiti kružiti ozgor nos
JA, MAČE
Izranjam iz oceana zgužvanih plahti
I plovim na tebi kao na valovima
Koji nose bez cilja
Burnim plavetnilom
S naporom se dižeš i točiš nam kavu
Uvlačiš se natrag i stišćeš uz mene
Što će biti kad odeš?
Prekrivam nas plahtom i zabijam čavle
Moraš ostati ovdje, ne smiješ ići
Čim odeš, smrt me odmah počinje loviti
Sjene hodaju za mnom
Grane se suše
Znam, ne možemo ostati ovdje zauvijek
Ali ti ne smiješ otići odavde nikad
Zavezat ću se za tebe lancima
Tebi je lako
Ti možeš ići u svijet, smijati se i razgovarati
A mene je svijet ispljunuo
Dok me ti nisi našao sklupčanu
I odnio kući kao kakvo mače
Hranio me mlijekom iz bočice
I znam da ćeš otići.
Takvi kao ti moraju ići, ići, ići
Ne možeš me zauvijek čuvati od drugih.
Samo, mene nitko drugi ne vidi.
Znam da ćeš otići, zovu te
Čak i da te zavežem za krevet
Ti ćeš se nekako osloboditi
Al kad te nema, nema ni mene.
Kažeš: moraš moći živjeti bez mene!
A ja ti odgovaram molećivim pogledom.
Mrziš kad molim.
Onda se pretvaraš u zvijer.
Skačeš na mene i grizeš me bjesomučno
Čupaš si kosu
A ja samo gledam, molećivo
Samo da ostaneš, da budeš tu.
To je sve.
Radi što hoćeš.
Pitaš me: Zar ti nemaš srama?
Onda me prislanjaš uz svoje tijelo i pjevušiš mi na uho
Ne znaš što bi sa mnom.
Pa oblačiš kaput i odlaziš
A ja sjedam za stol i pišem ti pismo za pismom
9.10.2015.
Prsnuće
jednog dana
sve iz mene
i prolićese na tvoja leđa
ti ćeš pustiti da se lije
sav taj nagomilani život
će pulsirati na tvojim leđima
niz tvoje duboko disanje
ti možda nećeš znati što s njim
samo ćeš nastaviti disati duboko
niz tvoja leđa
iscijeđeni sokovi
razdivljalog proljeća
lastavice će poletjeti
pčele zujati
sve u istom smjeru
će se nagnuti
trava će zaplesati u navali mladog vjetra
koji se po prvi put upušta u igru s nama
starenje je bilo odrastanje
a sada nastupa mladost
pijmo sada ono što je dozrijevalo godinama
dugo smo čekali
sve proizlazi jedno iz drugog
i ja iz tebe proizlazim
i ti iz mene
ulazim ti kroz uši
a ti meni kroz nos
ne moram te pitati jel me čuješ
ne moraš se pitati kako mirišem
teško je upoznati drugog
a opet, tako je lako.
slobodno se prepuštamo jedno drugom
ulazeći i izlazeći na sva vrata
i sve struji
i sve je prozračno
a mi lutamo jedno po drugome
istražujući nove predjele
pronalazeći nove zemlje
nova proljeća.
IL DUOMO
Pišem ti po ko zna koji put.
Uzimam tvoje žuljevite ruke u svoje
Napipavam godine
Rijetko se dogodi da se dvije duše čuju
A nama se to dogodilo.
I onda smo smijehom odbacili odgovornost.
Kad bi me samo pogledao ovih dana
Možda bih se namjestila negdje
U ovom velikom svijetu?
Svaki put kad me riječi ostave
Vrate se tebi.
I onda, jedino onda, stjerane u kut
Iscijedim iz njih još malo, malo istine.
Jurim za njom, zato ti se obraćam.
Nešto stvarno se dogodilo tada.
Znaš li ti koliko se rijetko nešto stvarno dogodi?
Sjedni tu kraj mene.
Slušaj moje gluparije.
Više nitko ne želi, moram stalno biti ozbiljna
Samoća je jutros rastvorila svoju čeljust na stropu moje sobe spremna da me poždere.
Dugi sati, prazan krevet, prazan ormar i prazna kuća.
Samoća zjapi nada mnom kao okamenjena usta mrtvih skulptura.
Zaustavljen pokret u vremenu.
Pokrivam se preko glave, ali plahta se mrvi u prah.
Obitelji idu svojim kućama, a ključevi sa olinjalim privjescima pronalaze svoje brave
Obitelji odlaze u trgovine, pripremaju večere, navijaju budilice.
Jel tako I ti svake večeri odes u trgovinu, spremaš večeru I navijaš budilicu?
Jel tako I ti?
Prođe li te ikad osjećaj samoće u sobi punoj ljudi ili na nekoj večeri s prijateljima ili dok ležiš kraj žene u krevetu ili dok ljubiš svoje dijete za laku noć?
E taj
Odgurni ga od sebe ako možeš.
Ja ne mogu
Doduše nemam ni muža ni večeru ni djecu
Ali znam što je osamljenost
I ne mogu ništa, mogu samo pisati o njoj
I znam da ako pišem o njoj – ništa se neće promijeniti.
Ali svejedno moram.
Jer se inače pravi da ne postoji
A kopa rupu u meni,
duboku, dublju od najcrnje tame.
Treviso, 29.9.2015.
Fotografija: Tinka Kalajžić