U toj kružnoj ćeliji čovek koji liči na mene ispisuje slovima koja
ne razumem veliki spev o čoveku koji u drugoj kružnoj ćeliji piše
spev o čoveku koji u drugoj kružnoj ćeliji… Taj proces nema kraja
i niko neće moći da pročita ono što sužnji zapisuju.
Borhes, Jedan san
On i dalje piše, iako ga niko ne primećuje. Zato je za njega utešna svest o tome da to čini na jeziku koji izumire. Uveren je da su i drugi pisci podjednako sebični, i da bi sa svojom smrću najradije povukli ceo svet za sobom, kada već ne mogu da ga nadžive. On prekucava reči: bareljef, sumporna kiša, jama obrasla kupinom; žudi za jezikom oslobođenim sintakse. Negde je pročitao da nema nikakve sumnje da će u 21. veku izumreti i do 90% jezika sveta. On koristi baskerville old face: požar, ubistvo primadone, ogranak u senci. Ne primećuje da na ulici neko već satima doziva Kler. Maramicom briše sekret iz nosa pre nego što se još jednom prepusti nasumičnom odabiru reči: krupije, razgolićene grudi, zenice koje više ne reaguju na svetlo iz bašte. Krajem 18. veka u Australiji se govorilo barem 200 jezika, sve dok Britanci nisu osnovali prve kažnjeničke kolonije. Cunami koji je pogodio južnu Aziju zbrisao je najverovatnije i poslednje govornike andamanskih jezika. Pisac zamišlja svet koji je 1974. godine nestao sa poslednjim govornikom jezika manks: ostrvo i vodu uzburkanu na površini; kapetana kojeg ni kada je prvi put isplovio na more nije uplašio pad barometra. Nijedna reč ne ostaje nema pred piscem koji ne polazi od slike. On pamti ispumpanu loptu, i dete u krošnji. Izlazi na terasu i drži palčeve o tregere. Magenta je reč koja ga progoni kao šifra iz podsvesti; baš kao i platan, vosak, ili lopovsko gnezdo. On sprejem ubija pauka i pušta psa u sobu. Ponovo naslućuje trg u magli. Nadahnut je saznanjem da jezik Hopi indijanaca ne pravi razliku između prošlog i sadašnjeg vremena. Vraća se za pisaći sto sa kojeg se ogulio furnir. Ima tupe makaze. Sriče naglas reči kao i svaki pisac opsednut zvukom: kiparis, sanjivo lice, krov koji prokišnjava; zvukom koji čini podjednako važnim Mariju Kanales[1] i reku koja krivuda. On se iskrada noću da bi iz parka vadio cveće za rasad. Potpisuje se kao Varvarin. Slagao bi svaki put kada bi drugima govorio da bi zauvek želeo da ostane tajni pisac. Danima već sanja kuću u polju: tamno prženu kafu i Orkanske visove. Sumrak na petlji je naslov priče koju je po ko zna koji put odbacio. On prezire najveće jezike sveta. Zamišlja uklete svetionike, i naplavljena drva; asteroid koji bi uništio život na zemlji, ukoliko taj posao ne bi obavili neodgovorni stanovnici planete. Pribaltik, barut na košulji, posmatračka kula u centru. On odbacuje pomisao na to da je privilegovan kao i svaki obrazovani Evropljanin, pa pisao i na jeziku koji pripada graničnoj grupi indoevropske porodice. On je uveren da na taj način društvo nastoji da ga pripitomi. Pa ipak, sa ganutošću misli na jezike u kojima ne postoje reči za asteroid. Gunđa i briše prazne foldere. Kao i obično, piše o sebi u trećem licu. Izmišlja junaka koji ulazi u zdanje s kupolom, ali samo zato da bi mogao da piški sa galerije. Divi se rečniku sladoledara: badem, punomasno mleko, čokolada sa drobljenim keksom. Misli na asteroid koji je pre 66 miliona godina pao na Jukatan. Skida sa glave masku zeca. Kažiprstom prati rečenice o istrebljenim fitoplanktonima koji su osnova lanca ishrane u vodi. Briše reči: rogozina, revolucionarni klub, posed kupljen u bescenje. Njegova ruka je u zavoju. Neko mu je rekao da je Kler devojčica koja voli da crta zmije. Uvredljiv je, i pati od psihogenog kašlja. Ponekad se potpisuje ispod stihova Veldona Kiza: ogledalo iz Meksika prikačeno na zid ne reflektuje ništa. Staklo je crno. Sam Robinson čini da slika bude robinsonovska. Pisac ne misli na zemlju na kojoj bi ljudski život bio obnovljen, i na kojoj bi jednog dana neko ispitivao kvarc na udarnom krateru. Isteruje psa iz sobe, i od tog trenutka on za njega više ne postoji. Prevrće haljinu. Zamišlja prostor u kojem je Vampir iz Dizeldorfa[2] dokazao spoljašnji svet; ding an sich za sadiste koji ne znaju da su možda na zemlji predstavljali i dobrotvore za koje taj isti svet još uvek nije bio oslobođen svrhe pa im je i dalje značila 11. teza o Fojerbahu. Šljunak, kreol, glava iznad vode; stanar koji opisuje uznemirene životinje. Sada pravi razmak, ne shvatajući da se razmere uništenja mogu izmeriti i njegovom samodopadljivošću. Izgovara reč: blato – piskavim glasom. Ako su Grci nazivali varvarima sve one koji nisu govorili njihovim jezikom, nema razloga da o njemu misli drugačije neko ko danas govori na “jeziku pobednika”, jer pisac u najboljem slučaju samo brblja, brunda, brsla, barbari… Zamišlja planetu “skitnicu” koja slobodno pluta svemirom sve dok joj se zemlja ne nađe na putu. Pronalazi joj imena: Gazela, Kler, Zamka za tetrebe. O svemu što mu se do sada dogodilo razmišlja kao o nizu slučajnosti. Pa ipak, najradije bi ga predstavio drugima kao mistični obred. On zna da je u mnogim jezicima i dalje očuvana lingvistička veza između izraza “pevati” i “začarati”. On glasno brunda: kripta, uzani prolaz; prozor kroz koji je susedu s prizemlja ubacio slepo štene. Zamišlja rulju koja odlučuje o njemu aklamacijom. Pije crveni sok. Pamti da mu je jednom u snu Kler rekla da je izbačena iz školskog hora, i da je to razlog zbog kojeg ne sme da se vrati kući; da bi ga na kraju uplašio način na koji mu se nasmejala. Zapisuje: umlaut, vosak, priobalna svetla; zid koji se iznenada obrušio na gradilištu. Negde je pročitao da ni pripadnici plemena Nuer u Sudanu ne mogu da razmišljaju o vremenu kao o nečemu što prolazi. Prepušta se asocijacijama po kontrastu: tamo gde pustinja proizvodi život sunce otkriva put na kojem iskrsava kitnjasti demon. Pesak, oticanje sluzokože, senka koju “skitnica” baca na zemlju. Pisac izlazi iz stana s namerom da kupi kuglu sladoleda. Usnama vadi cigaretu iz kutije. Prošlo je već nekoliko nedelja od kada ga je ispred trafike oborio biciklista. On isto tako zna da nijedan araukanski jezik nije preživeo na karipskim ostrvima. Silazi stepenicama, upijajući mehaničke šumove u zgradi: zujanje i štektanje lifta; buku koju proizvode radnici ispumpavajući vodu iz podruma. Ukucava u beležnicu: nota bene: crevo, mušica između palca i kažiprsta. Misli na kamenje koje je u međuvremenu sagorelo u atmosferi. Na uglu se sasvim slučajno sudara sa Kler.
[1] Junakinja iz romana Čile noću Roberta Bolanja u čijoj kući se okuplja umetnička elita dok u podrumu tajna policija muči pobunjenike.
[2] Peter Kurten je bio nemački serijski ubica koji je neposredno pre nego što je giljotiniran upitao psihijatra koji je bio prisutan za vreme pogubljenja: „kada mi bude bila otkinuta glava, da li ću još uvek moći da čujem, makar na trenutak, zvuk sopstvene krvi kako mi šiklja iz vrata? To bi bilo najbolje zadovoljstvo da završim sva zadovoljstva.“