FIBONAČIJEV NIZ
Naše je srce bongos
Afrička ptica na nosu
Renesansne statue
Ali ono nije nikada ljupko
Ili bijesno, nije trudno, niti lijeno
Ono je kaša viceva i sjete
Ono je derle uprljane kose i musavih očiju
Koje zna podrignuti s ukusom i mjerom.
Naše je srce radoznalo poput uma
I htijelo bi znati svakakve stvari;
Da li se ikada ijedna ptica zadržala na krovu vlaka koji je tutnjio prema tunelu?
Bave li se mravi sportom?
Postoji li čestica vremena u kojoj se prostor
Ponaša kao titravi odraz putnika na tramvajskim prozorima?
I hoće li se uskoro otvoriti muzej intelektualaca
Čije su tlapnje urasle u kičmene stupove društva
Kao stvar zdravog razuma
Zlatni rez čovječnosti, razina snošljivosti
Koju dobivamo kad podjelimo
Dužinu naših sjećanja od rođenja do
Neke prijelomne točke života
Sa dužinom naše liste samoprijekora.
TEHNIKA SAVLADAVANJA GRLA
Privijati ugarak uz dlan
Znači smeće iznositi
Na vrijeme,
Naučiti da su nam bliske
Samo osobe koje nemamo
Potrebe nasmijavati do suza
I uopće kome ne moramo
Biti nenadomjestivi jer to
Ni ne možemo biti.
U vlastitom disanju
Prepoznati gdje zrak
Nailazi na skliske grebene
Nesigurnosti
I…
I kad ležimo držati ruku na pupku
Dok god nam se kroz nosnice
Kotrlja talas za talasom
Zadah zemlje pa uzduh vatre
Jer strast nije samo požar
U grudima
Jer ona može biti i
Kišna kap na ženskom vratu
Kada ona želi da
U njoj vidiš samo sasušeno meso i ožiljke
Na tabanima.
Privijati ugarak uz dlan
Nije mazohizam,
Niti disciplina duha
Već prestajati
Da od izgrizenih noktiju
I izlizanih koljena
Praviš kosture u ormaru
I još toliko toga
Što stane u jedan udah
A zaprema teritorij prosječne
Prašume
Nije li to poziv
Da otkrijemo jezik
Po kojem bi misli isdisali
A ne bacali i preturali
U sitima pokorne ćudi
Tako da ono što se izgovori
Ne bude ni glazura svijesti
Ni uzvik pobjednika
Već tiho savladavanje
Grla.