L. W. – kratka biografija
“Recite im da sam proživio čudesan život”
Vitgenštajn, na samrti, dr Bevanu
Brižno je prošao taj put,
od nerecivog, svakog nekog,
do u nerecivo samo.
Put najduži, put najkraći.
Sav je životopis ubilježen već tu,
u tim alla prima zapisanim mislima,
a ipak indukcijama i dedukcijama,
u tim napomenama, enklitičkim ispovjedima,
u tim stavovima, stavnim znacima,
u nizovima tih rečenica lišenih svake priče,
u njihovoj kristalnoj sintaksi;
u smrtnoj ozbiljnosti sa kojom je
bez ostatka mislio svoje misli,
u smrtnoj ozbiljnosti sa kojom ih je
bez ostatka živio, zapisivao i ispaštao.
Živio je po misli, a ne samo mislio po životu;
bio je takorekuć egzistencijalist,
neškolski primjer, obrnut u kameri opskuri.
Naoko, njegovo bavljenje filozofijom
činilo se kao tek jedna od darovitosti
među njegovim višestrukim darovitostima,
među tolikim izvrsnostima: u aeronautici,
u matematici, u pedagogiji, muzici, vrtlarstvu,
u arhitekturi, u medicini; svjetovima
kojima se ćudljivo i nepredvidljivo prepuštao,
koje je ćudljivo i nepredvidljivo napuštao.
Spolja gledano, činilo se da živio je
život bez unutrašnjeg jedinstva,
ekstravagantno izdijeljen i rastrzan
tolikim njegovim vrsnim sklonostima.
Zaokupljen mislima, zaokupiran izražavanjem
misli, nije se obazirao na spoljašnja govorkanja.
Nije mario za žene, nisu išle skupa
s matematičkim tokovima njegovih misli;
nesklone su graničnim, metafizičkim
pitanjima one kao što neskloni su ljudi i zvjeri
istopolnoj ljubavi. Uzalud je odasvud mjerkao Rasl
mučaljivog sagovornika što šetao je, gore-dolje,
po njegovom stanu kao tigar u kavezu,
kad zapao bi ovaj u napeti muk.
Nije se moglo odgonetnuti tada
da li je bio zamišnjen nad logičkim pitanjima,
nad neiskazivošću forme odslikavanja
ili nad vlastitim grijesima.
Zbrka i jalovost psihologije
ne mogu objasniti to,
to da mislio je oboje istovremeno,
kao što sve i može se misliti
samo odjednom.
Bio je jedan od rijetkih i poslednjih
kojima filozofija nije bila teorija
nego aktivnost, usud i filija,
aktivnost pokazivanja nerecivog,
bez čvrste forme i trajnih rezultata.
Pišući jednom Normanu Malkolmu,
žalio mu se da zbog spoljašnjih
i unutrašnjih razloga, ne može
da se bavi filozofijom, a da to je jedini trud
koji mu pruža istinsko zadovoljstvo.
Žalio se da ga nikakav drugi rad
stvarno ne veseli.
Sada, pisao je, kada imam
izvanredno mnogo posla
i kada je moj duh neprestano nečim zauzet,
na kraju dana osjećam se
samo umoran i žalostan.
Pisao je malo, al predan tome uvijek i sav.
Publicirao još manje: tri spisa za života –
jedan traktat, jedan članak
i odmah zatim pismo uredniku
časopisa “Mind”, u kome se tog članka odriče;
stotinjak stranica svega,
koje se jednako od onoga što je rečeno
sastojaše i od onoga što nije rečeno,
i na kojima je upravo to, što nije rečeno
bilo ono što je bitno.
On sam, pozivao je na odbacivanje
onoga što je na tim stranicama napisano:
“Moji stavovi rasvjetljavaju time
što ih onaj ko me razumije,
na kraju priznaje kao besmislene,
kada se kroz njih, po njima,
preko njih popeo napolje.
On mora, takoreći, odbaciti ljestve
pošto se po njima popeo.
On mora te stavove prevladati,
tada će ispravno vidjeti svijet.
O čemu se ne može govoriti
o tome se mora šutjeti.”
Ono što je rečeno na tim stranicama
doživljava se kao ono što nije mišljeno.
Postizao je to ironijom koja u njega nije bila
neko pragmatičko – sintaksičko,
nego stilsko sredstvo.
Umio je prožeti svoj govor
nekom fiziognomijskom crtom
i s one strane semantike
dovesti govor do lebdenja, do treperenja.
To treperenje govora
demantovalo je njegov manifestni smisao.
Iskušao je i pokušao iskazati
ono prvo i poslednje svakog govorenja:
istovremenu nemogućnost i nužnost
potpunog saopštavanja.
Težina tih iskazivanja
ispunjavala ga je i razarala iznutra,
nekom nerješivom, unutarnjom antitetikom.
Uvjeren da konačno je riješio probleme,
otklonio zamke što postavljaju se mišljenju,
rasteretio se svega što proizilazi
iz pogrešne upotrebe jezika,
ograničio nemišljivo iznutra pomoću mišljivog,
jasno pokazujući izrecivo
da naveo je neizrecivo da se pokazuje,
niti radostan niti tužan nije bio zbog tog.
Jedinu vrijednost svoga rada vidio je u tome
što on pokazuje kako je malo učinjeno
time što bi ovi problemi bili riješeni.
Znao je da time što su povučene granice mišljenju,
tačnije izražavanju misli,
time što bi bio dat odgovor
na sva pitanja nauka,
naši životni problemi
još uopšte ne bi bili niti dodirnuti.
Tada više, ne bi ostalo nikakvo pitanje.
I upravo to je odgovor.
U naporu da što bolje izrazi misli,
da, kako kaže, što tačnije čavao pogodi u glavu,
bezbroj je puta riješen bio sasvim da odustane,
i bezbroj puta riješen bio sasvim da nastavi.
Njegove rečenice, spolja gledano,
a ponajviše njemu samom,
nalikovale su na paradoksalan trud
da negira se metafizika pomoću metafizike,
da pomoću govora odbrani se šutnja
o onom o čemu se ne može govoriti.
Napadalo ga je to paroksizmom sumnje.
Jednom je, tako, sasma ozbiljno zapitao Rasla:
“Molim Vas, hoćete li mi reći
da li sam ja ili nisam totalni idiot?
… Ako sam totalni idiot, postat ću aeronaut,
ali ako nisam, postat ću filozof”.
Slaman kontradikcijama, spoljašnjim granicama
stavova, koje nisu istinite ni pod kojim uslovima,
i koje ne dopuštaju nijedno stanje stvari,
iscrpljen tautologijama, besupstancijalnim
središtima stavova, smoren njihovom
bezuslovnom istinitošću,
dopuštanjem svakog stanja stvari,
od kontradikcija i tautologija
na samu granicu mišljenja se sklanjao.
Na samu granicu stjeran je bio,
na samu granicu skoro,
da zamijeni krila i rep,
on, zaneseni konstruktor jedrilica,
da baca novac niz vjetar
anonimni dobrotvor Rilkeu i Traklu,
darežljiv i nesebičan više po habitusu
nego po ranom i velikom nasljedstvu,
da odvoji klarinet od usana,
i nastavi da piri kao opeknut
između plešućih prstiju,
klarinetist nagnut i predan kao u poljupcu,
da brizne u plač krijući pravi razlog,
sluga zatrunjen pljevom
ili da krikne razlog taj
usamljenik u kolibi, u Norveškoj,
da dezertira dobrovoljac, više avanturi
i preslobodi sklon nego austrijskoj kruni
i bolničarskoj brizi za vojnicima mladim,
da umjesto prostoga računa, odsutan,
kao vjetrom doneseni učitelj
u selima Donje Austrije, izvodi zabezeknutoj djeci,
da matematički su stavovi, da su jednadžbe,
pseudostavovi, ništa da ne govore o svijetu,
pa da zakikoću se njemu, dječijom surovošću,
rumenih obraza, blijede pameti, đaci iz Trattenbacha,
da zamiješa ko karte bočice i epruvete
laborant u Newearthu,
da sočnu stabljiku u Huttelsdorfu,
umjesto suvih grančica posiječe,
vrtlarski pomoćnik ili da zaredi se,
da zaputi se na istok,
za onom metaboličkom vizijom
o jednakosti među ljudima,
ili pred sami kraj, u Irskoj,
da otrgne se od svojih spisa
i jurne u mutni okean,
usamljeni igrač govornih igara,
i oslobodi se tako
svakog jezičkog meteža.
Na samoj granici je bio.
Njegovi napori oko tih rečenica
na granicama jezika, uporedivi su samo
s nastojanjem tijela da se liši bola,
s tim, što pri svakom radu
tijelo nastoji da odahne,
a pri ispisivanju tih rečenica,
uvijek iznova mora se misliti
protiv te potrebe, potrebe za predahom.
Otuda taj rad toliko je naporan,
otuda na samu granicu ga je dovodio.
Na samoj granici je bio, skoro da kaže
to što govoru posljednjim se čini:
Da svijet je pad u slučaj, u slučajan jezik,
da svi stavovi jednako su vrijedni.
Da nikakvo je ništa i nikakvo je nešto,
da nikakav je bitak bivstvujućeg:
kakvoće pitanje da iluzira jezik,
da preodijeva misao,
da uvijek kaže nešto drugo
od onoga što misao je htjela reći,
utvara govoru uporišne tačke,
pričinja čovjeku njegovu istoriju,
sudbini ukotvljenoj lutajući tok.
Skoro da rekao bi to
to što govoru posljednjim se čini,
kad i to ne bi tek pričinjale njegove riječi,
i same tek pričinjene.
Još jedne bi to bio kontradikcije udar,
još jedne tautologije teg.
Zato radije o tome je ćutao,
o tome što posljednjim se čini,
al’ ni u govoru, mada naprezao se skroz
nije se micao mnogo podalje od tog.
Na samoj granici je bio,
na samoj granici toj
između govora i ćutanja,
gdje od olakšice svake
valja odvratiti misao,
gdje još samo jedan pomak
moguć je misli,
niti naprijed niti natrag,
od same granice mišljenja
ka samom mišljenju granice,
gdje pokazuje mišljenje
svoju paklenu stranu.
Gdje pokazuje mišljenje
svoju paklenu stranu,
tu svaki pakao prestaje:
između svijeta i njegove slike
razlika tad se otkriva.
Između svijeta i njegove slike
razlika kad se otkriva
i kad iskazuje se to tako što se pokazuje
da nije mistično kako je svijet,
nego da on jest.
Između svijeta i njegove slike
razlika kad se otkriva,
sve je veća sloboda
i sve je veća obdarenost
u onog koja odslikava.
Sve je veća sloboda
i sve je veća obdarenost.
Kad najveća je sloboda
i kad najveća je obdarenost,
kad između svijeta i njegove slike
razlika kao da nestaje,
baš tada, između svijeta i njegove slike,
razliku treba čuvati.
Razliku treba čuvati
kao između ležišta i čunja,
da bi se slobodno,
da bi se obdareno,
još uopšte kretalo.
Na to valja dati se sav.
Niti govoriti niti ćutati.
Biti živi alat onome
što se iskazuje tako što se pokazuje.
Tek ponešto još zapisati,
samo bez dugog kompozicijskog postupka,
samo bez suponiranja, bez pritiskanja
papučice na klaviru da bi tonovi
prelazili jedan u drugog.
Tek poneku još izraziti misao;
zapisivati ih kao fragmente,
ali tako da onaj koja ih razumije,
dakle onaj koji ih je prevladao,
preuzima odatle zatvorenu sliku svijeta.
Misli čudne su te, misli istinske,
što dube anksioznost,
onu najveću, kad ništa nam
promaći ne može, i kad mi
ničemu promaći ne možemo.
Ako vječnost nije, mislio je,
beskonačno trajanje vremena,
nego nevremenosti,
tada vječno živi onaj
koji živi u sadašnjosti.
Naš život je isto tako beskrajan
kao što je naše vidno polje bezgranično.
Kako je svijet, potpuno je indiferentno
za ono više. Bog se ne objavljuje u svijetu.
Rješenje zagonetke života
u prostoru i vremenu
leži izvan prostora i vremena.
Zar bi se, uostalom riješile neke zagonetke
time što živim vječno.
Nije li taj vječni život,
isto tako zagonetan kao i sadašnji.
Granice moga jezika, mislio je,
ako su granice moga svijeta,
onda je svjetova onoliko
koliko je i ljudi.
Svijet sretnoga drugi je
nego svijet nesretnoga.
Osjećaj svijeta kao ograničene cjeline
mističan je osjećaj.
Stavovi etike se ne daju izreći,
etika je transcendentalna.
Etika i estetika su jedno.
Činjenice pripadaju sve samo u zadatak,
ne u rješenje.
Za odgovor koji se ne može izreći
ne može se izreći ni pitanje.
Zagonetke nema.
Ako se jedno pitanje uopšte može postaviti
onda se na njega može i odgovoriti.
Sumnja može postojati
samo tamo gdje postoji pitanje,
pitanje tamo gdje postoji odgovor,
a ovaj samo tamo gdje se nešto može reći.
Rješenje problema života,
vidi se u nestajanju ovog problema.
Misli čudne su te,
od svijeta što kao da nas odvode,
baš one, svijetu nas snažno vraćaju.
Kušao je i iskušavao je slobodu
najveću, ono muževno čuvstvo
slobode unutar čvrstih granica
i na sigurnoj podlozi, slobode
kao saznate i življene nužnosti.
Još urednije i pouzdanije su bile
aeronautske skice,
još duži i viši jemčile su let,
još melodioznije su na tipkama klarineta
prsti milovali dah,
još uredniji je bio vrt,
još nehajniji vrtlar
za monaške tihe razgovore.
Bilo mu je jasno zašto ljudi
koji nakon dugih kušnji i sumnji
otkriju konačni smisao,
više ne mogu reći u čemu se on sastoji.
Sve što napisao je potom,
a što nazvano je kasnije
filozofijom običnog jezika,
sve to nije objavljivao.
Svo to dovođenje u pitanje bazičnih vjerovanja,
ako je i poboljšavalo njegov trenutni
epistemički položaj, bilo je tek odjek,
tek jeka Tractatusa, koji se zapravo
i nije mogao prevladati, i koji je
spekulativno, dakle stvarno, bio neranjiv.
Znao je da i kada bi lav
mogao govoriti,
mi ga ne bismo mogli razumjeti,
šta više, da njegov glas bi možda bio
nježan kao glas golubice.
Dockan je priznao sebi
to što slutio je dugo:
da problem nerecivog
pjesnički se rješava,
da pod kapom nebeskom
pjesma je jedini način
da riječ o nerecivom
ne bude bezizgledna.
On kao da je već odavno,
reklo bi se čak strateški,
koncipirao tu konsekvencu,
da se na kraju, dovede u teškoće
koje samo pjesnički se raspliću.
Pjesmom samo izriče se nerecivo,
a ne nekom beskrajnom hijerarhijom jezika
kako je mislio Rasl, taj strastveni skeptik,
profano i u nedogled proširujući metaforu
koja mu se toliko dopadala,
onu o ljestvama, penjanju i odbacivanju.
Pjesmom, a ne nekakvim
skelama logičkog pozitivizma,
ne sagorijevanjem u paklu logike.
To što se o nerecivom ne može
ni pitati ni odgovarati,
to ne znači da je ono puka uobrazilja.
Svakako ima nešto nerecivo
Ono se pokazuje, ono je mistično.
Ono se pjesnički izriče.
Bilo je već kasno, prekasno za pjesmu,
al’ žala ne bijaše u njega zbog tog;
ničega sem tona spasonosnog poja
pjesme čije vrijeme prođe nepovratno.
Održavao je još nekakvu korespondenciju.
Kako je znao i umio
popunjavao je to preostalo vrijeme,
ispražnjeno nemogućnošću pjesme,
ispunjeno neizlječivom bolešću.
Pozabavio se recimo Murovim
“defence of comon sense”.
Baveći se na prvi pogled stavovima o izvjesnosti,
zapravo je preko dva glasa,
ja – govornika i ti – govornika,
raspodjeljivao njihove uloge tako
da jedan drugog odvrate od onog,
kako bi rekao Frojd,
otpora prema iznalaženju istine,
skrivajući tako da on sam
zapravo je jedva,
na jedvite jade govorio.
Tek poneku još uspio bi
sklopiti rečenicu,
malim potezom pera
načiniti veliki pokret duše;
sklopiti rečenicu kao kuću za sestru,
ukrasnu kutijicu, ljusku,
oskudnu izvana, raskošnu iznutra.
Zatim potpuno je zaćutao.
Ali to više i nije bilo ćutanje, već odolijevanje
na vratima jezika, kosmolike riznice.
Istina, ćutanje bi ponekad ubrzavalo ritam,
a njemu bi se naglo, između svijeta i njegove
slike, pokazivao neki blagi, sveprisutni
znak. I bio mu bliži od njega samoga.
Znak što mirno na vratima jezika se širi,
razdvaja ono što bi se još uvijek
moglo reći od onoga što jest.
Strah od izvjesnosti
Sjedim s Vitgenštajnom
iza niske kamene ograde,
u dvorištu naše stare kuće.
Pitam ga nešto o slučaju
i logici, o stvaranju reda
i nereda u jeziku, i, onako,
usput, o porijeklu i sudbini
metafore. Krijem da mislim
o poeziji koja nastaje i nestaje
tako što širi opseg svoga
pojma; da ne znam da li bi me
(polj)ubio ako bih mu rekao
da sanjam i znam je pjesnik,
i da će jednom sav taj njegov
uzaludni napor da govori
što smislenije a da se pritom
oslobađa i igra, biti kršten
kao još uzaludniji – kao poezija.
On jednako ponavlja:
“Ja znam da je ovo drvo“.
Kao da nešto po-kazuje, nešto
što mu je bogzna kako važno,
što mu je o glavu – naglašava
jednu, pa drugu riječ; traži
da ga pratim kao da se kladimo
i igramo šah na sve ili ništa,
a ne hvatamo i ne prodajemo
zjale, u hladu, pod orahom.
Trotoarom pored nas
pojavi se neko treći,
za glavu od susjedove
crvotočne tarabe, za oko
od samoga sebe viši,
i ja mu mahnem, i kažem:
“Ovaj čovjek nije lud.
Mi samo filozofiramo”.
Samo da ne naiđe
neko od mojih najmilijih.
