Pecam trenutke
Živim u ulici na pet minuta
od pijace, autobuske stanice,
bakalnice, škole, opštinske zgrade
u blizine dve crkve i kafane.
U njoj sam provodio dane
sa bratom, sestrom i roditeljima.
Mala je to ulica, dvadesetak kuća
sa drvoredima i travnjacima sa obe strane
u kojoj su deca nekada crtala figure po cesti
a sada igraju video igre na telefonu.
Tu je i Kišov kanal
U kome cvetaju beli lokvanji
na obali ambrozija i kopriva.
Dok iznad vode preleću vilini konjici
opkoljava me blagost
povijaju se grane
na bučnom vetru.
Rame uz rame sa trskama
na pecaroškom mestu
pecam trenutke.
Posmatram zalutali list u vodi.
Tamu visokog drveća.
Zgužvane paklice cigareta,
stare novine, ram od bicikla.
Iz vode viri grlo pivske flaše.
Sve je na svom mestu.
Sklopim oči.
Osećam sunčeve zrake na licu.
Vidim uskovitlane užarene boje.
Pomišljam na van Goga.
Iznenadi me skok šarana
preko oblačnog neba.
Imam 37 godina.
Volim da slušam odjek svojih koraka
i kucam po tastaturi.
Planiram da objavim zbirku pesama
o ulici iz koje sam odlazio
da proverim da li sam živ.
U ulici mog detinjstva
U ulici mog detinjstva
lopta u vazduhu još uvek leti
kopriva raste, tišina cveta
između golova od cigli
trčim u dane kada nisam postojao
kada se svet prostirao
na sve četiri strane
između dve vatre
Kada je kliker bio centar vasione
Mravi u šećeru
Ušao sam u stan
sijalica u hodniku
uzalud je gorela
više od nedelju dana
Nered u dnevnoj sobi
izgledao je kao tihi protest
protiv sopstvenog položaja
Buđ se nahvatala
u lončiću za čaj
unezverene bobice šipka
trunule su u prahu
Na podu prosutim šećerom
gostila se kolonija mrava
ne znajući da će uskoro uginuti
od onoga što ih najviše privlači
Prljavim rukavicama
pokupio sam otpatke
i u najlonskoj kesi ih odneo
do obližnjeg kontejnera
Po povratku u stan
bilo mi je potpuno jasno
zašto je Bukovski govorio
pronađi ono što voliš
i pusti da te to ubije
Sveža poternica
Večeras sam u ubio vlasnicu sreće
u jednoj zabačenoj, seoskoj kafani
Osećao sam se nesputano i prirodno
dok sam upijao vrelinu meseca
Prolaznici se me gledali ispod oka
neko od njih svirao je usnu harmoniku
Ne postoji nijedna žena
koja me neće prevariti
Proleće se puši iza mojih leđa,
negde dole u selu okačeno
Čeka me sveža poternica,
traži se živ ili mrtav
Sofija Brajner de la Penja
Ona je žena bez premca
ne pada joj na pamet
da izlazi u grad
U sobi uzdaha
ona ima svoj svet
karmin za usne u svim bojama
U časovima samoće
odapinje strelice
ka brkovima koje voli da suče
do kasno u noć
Ona ume da hoda na rukama
i drži buket jasmina
među vrelim nogama
U pletenoj torbici
koju nikada ne nosi
krije paklicu nenačetih
domaćih cigareta
Nakon skromnog ručka
skuplja mrvice sa stola,
predano se zahvaljuje Bogu,
penje se na stolicu
i recituje Vino ljubavnika
Kroz otvoreni prozor
izbacuje nasukanog
brkatog pingvina
koji joj je dosadio
I šije kostim
za narednog