NA VRATIMA AUTOBUSA KOJIM SMO SE VOZILI PISALO JE “KRILO NIJE U FUNKCIJI”
baš poetično, rekla sam.
kasnije je na vratima moga stana stajao čovjek, pomno me gledajući u natečene oči. iz svoje fascikle je pročitao pitanje “da li ste nešto plakali ili ste bolesni?”. naslonila sam se na spoznaju da to dvoje isključuju jedno drugo i zaspala. sanjala sam o čudnim anketarima i njihovoj bolesti otkrivanja ruku.
ponekad dan nabubri do migrene.
gledala sam dnevnike u grču.
noću je stizalo brašno iz pekare i lijegalo po namještaju. jutra su izgledala kao zime i jela sam snježne hljebove, šuteći o gladnima. trebalo je utopliti se a oni su se utopili.
sve sam mu ispričala o tom prilažući dokaze o kantarionu i kako trava može biti sunce preko zime za one kojima nedostaje.
poslije toga sam plakala u herbarijum.
sama se vozila autobusima. odlazila kući. čuvala njega od svoje tuge. privijala trave na krilo da može odletjeti, kao i njegov pogled u nebo kad nailaze nebeski autobusi iz istanbula.
DOK GOD SE NEČEMU VRAĆAŠ LIJEPA MOJA
kažem: vjerujem ti.
ti zaspeš.
ta opsjednutost rukama vukla se još iz prošlog života. zato uzagajam paukove i njihovim pletivom me u osami sjećam na nas. presvlačim se kao da boli. prosula se poda mnom www.ne znam. ti spavaš pod krevetom kad lutam a onda me moliš da ti pričam šta ima vani. dobro je lutati dok imaš. dok god se nečemu vraćaš lijepa moja mi pjevaš.
cijepam se:
svaka noć je bila kao poslijepodnevna dremka
a jutra su od nas pravila rem rane
zarobljene u balonima. plutale smo.
prevelike glave i premalog tijela
u nedostatku riječi razrađujem osjećanja
vjetar mi raznosi grudne kosti
pepeo pada s neba
(svemu ovom fali veza
otuda znaš zašto se oduvijek plačem snijega)
kažeš mi vjeruješ mi
jer ništa ti nisam ni rekla.
DJEČAK IZ POLJA KANTARIONA
kad prođe kroz ljude
sve ih zaboli metak
koji prolazi kroz djecu
negdje kilometarima daleko
PUSTITI DJEČAKE DA LETE
zvala sam se microlepidopetra
i udušilo me je svjetlo lampe na noćnom ormariću
toliko je koštalo upoznavanje papirnatih stvorenja
koji pod kožom uzgajaju male slovaste kukce
i hrane se njegovim očima pod dejstvom marihuane
od tada je mir drugo slovo abecede
ostalo je šutnja
SPISAK
Utorkom pišem spisak za kupovinu. Odavno ne idem u kupovinu, ali spisak svejedno pišem. Nakon što završim spisak, stisnem ruke u grč i ponavljam: “pisale ste”, kao mantru. Pisala sam ti. Ruka povremeno odlebdi pa blijedi, blijedi, blijedi. Tijelo mi, ionako, sve manje znači. Čini se da je krenulo s lica to bljedilo. Ostatak tijela se nije opirao, jedino možda oči.
Bunari
Mirna sam iza podočnjaka. Pravimo krug oko tog bunara. Tebi se na ruci raspada vrijeme, naslijeđeno od majke. Meni se raspada. Strpljivo čekam svoj red da potonem prije nego skočim. Tu gdje nedostaješ, rastu mutna jezera.
Između nas
Nek ostane. Biljke ne vole nagle promjene. Šta će i napolju. Na ulici, ispred tržnih centara, ispred katedrale, ispred predsjedništva (su postala mjesta za sastanke) ljudi prose čuda. Nose svoje transparente. Jedni idu povratiti višak hrane, jedni idu da umru od gladi. Svi smo drugi.
Put
Ne odlazim nigdje. Otvorim prozor i gledam nebo, sve dok ne zapišti “unpluge to save energy”.