- Cvećarka
– Iz kraljevstva cveća, za koje mislim da je iznad naše planete, stižu mi pod prozor prve visibabe. Pomaljaju svoje pognute vratove kao da se stide što mi dolaze u ovu zemlju koja nije moja, a opet je nekako moja sve više i više, iz dana u noć, iz noći u dan. – Vazduh se sve teže probijao kroz nosnu devijaciju i tihi dečji glasić potpuno je zamukao. Prorezi između plavih farbanih šiški i podbulih podočnjaka dodatno su se suzili u pravcu dvojice mlađih muškaraca od kojih je krakati lenjo pušio na belom kožnom petosedu, a nabijeni iza njegovih leđa buljio kroz impozantni stakleni zid negde u dubinu. – Nedostaje mi moja zemlja, jedino u njoj visibabe me pozdravljaju radosno, kao staru drugaricu, znajući da su mi vesnici proleća najmiliji gosti. Šta mislite?
Mislim da je napolju minus šesnaest, mislio je nabijeni u Gieves & Hawkes odelu, mislim da se nalazimo na šesnaestom spratu odakle se kurac vidi šta je pod prozorom a ne visibabe, mislim da će u Moskvi sneg da se otopi za šesnaest godina a možda i nikad, mislim, ne, siguran sam da lapiš sve u šesnaest, drugarice, da… Ali nije rekao ništa, pošto njega niko ništa i ne pita.
– Mislim da Žile treba da te odveze kući – krakati se protegao, on je u košulji i pantalonama, sako je nehajno prebačen preko naslona, tako da isključivo ekspertsko oko može da prepozna primerak iz najnovije Ermenegildo Zegna kolekcije. – I to brzo, imamo još neka posla večeras u gradu, treba i da se vrati po mene.
Za trenutak se učinilo da je sad već načisto otromboljeno lice ispod šiški počelo da curi i na poprsje podebele babe u fotelji naspram krakatog, onda se naglo trgnula, ispustila beležnicu u krilo, pa naslonila bradu na ruku sa zelenim prstenom na domalom prstu, velikim kao prepeličje jaje, i namestila svoj karakteristični smešak za slikanje.
– Prespavaću ovde – procvrkutala je kijavičavo. – Pitala sam za tekst, šta mislite? Sad ću da kažem kako je Moskva u proleće lepa i kako ću da kupim sandale u ЦУМ. To će ih osvojiti. Hoću noćas da ga završim, pa sutra da nosiš da se prevede na ruski.
Posebno ovo oko kupovine sandala će ih osvojiti, pomislio je Žile, on se uporno ne pomera od prozora, čeka rezultat pregovora između Makija i mame, to ume da potraje.
– Ne razumem zašto sve to nisi mogla kod kuće? Kako si uopšte došla?
– Taksijem. I ostajem.
– Mama!
– Moje je mesto pored jedinog muškarca u mom životu. I najlepšeg – zvuči ljupko, nastranu pune ruke posla za logopeda.
– Posle tate – uzdahnu krakati.
Posle njega, složi se baba u mislima, lepi i glupi, pa i ona uzdahnu tužno, ali nastavi:
– Šta si odlučio? Mода и время ili Mой остров?
– Ništa, ti treba da odlučiš. – Zapravo je u nebranom grožđu, potegao je sve veze koje su mu na pamet pale, ali ruska ženska štampa ne želi kolumnu njegove majke i tačka. Niko. Eventualno ekskluzivni intervju ili slike iz kuhinje i kupatila, što im je zabranjeno iz bezbednosnih razloga, ali njene misli, ono u čemu je nenadmašna, ne želi niko.
– Vogue, Elle i ti licencni ne dolaze u obzir, da punim imperijalističke džepove. Bazaar… ne mogu, budi mi slatko-gorke uspomene, nostalgiju, i pišu ga sa dva a, to me nervira – I glas joj drhturi, svirucka, izgleda da se stvarno opako iznervirala zbog ta dva a. – Rekli smo, ostaju Mода и время ili Mой остров, jedini autentično ruski,ti odluči ko daje bolje uslove.
– Žile, sipaj mi piće – krakati se prućio na petosed s rukama pod glavom, prebrojava halogene zvezde na veštačkom plafonskom nebu, ne zna kako da joj kaže.
– Za vas? – Žile umalo da doda madam, tako se ovde govori ženama, ali se na vreme ugrize za jezik.
– Dijet pepsi – isprati ga Cvećarka prema baru u dubini panoramske sobe dimenzija teniskog terena. Okreće se ležećem liku. – Nešto si umoran? Dođi da ga majka poljubi.
– Nisam. Nego… – Imao je neku šemu s privođenjem za večeras, koja otpada ako se mama ne vrati u Barvihu. Što njoj očito ne pada na pamet.
Žile je podelio pića, čivas za Makija i pepsi za mamu mu, i vratio se za šank, da se skloni. Malopre ih je iznenadila kad su ušli u stan, milicajac iz predvorja im nije rekao da je tu. Nije im rekao ništa, ni dobro veče, letvosan je po običaju, kao i onaj na rampi, što njemu otežava posao. Mnogo su neozbiljni ti Rusi.
Sve ono što mu je Maki obećao kada ga je pozvao u Moskvu da mu bude pratilac, to mu piše u radnoj dozvoli, эскорт, ispunio je. Dobra kola, pičke, cirka, provod, perje, lova… Njegovo je bilo da ga prebaci tu i tamo, kad baš nije u stanju sam da vozi, i da dostojanstveno nosi svoju kikboksersku šampionsku titulu. Ništa oružje, insistirao je Žile, na čemu su, na svu sreću, posle insistirali i Rusi. Do sada nije bilo potrebe ni pesnicom da zamahne, a kamoli nogom, izgleda da su njegova građa, obrijana glava i dugačak, tanak ožiljak preko obraza bili dovoljno upozorenje. Ko uostalom zna da taj ožiljak potiče od plehane dečje lopatice kojom ga je razvalio Maki, pa je posle vaspitačica dobila otkaz u obdaništu zato što Cvećarki nije lepo vaspitala dete, a Maki i on su postali drugovi iz peska? Legenda kaže da je ožiljak od motorne testere, bolje je tako, iako on u ona testerasta vremena sa Makijem uopšte nije bio u kontaktu, niti je ikada video taj njihov pičkovac odakle su došli i gde će se jednom ponovo okupiti pod istom lipom, kako često fantazira Cvećarka.
Makiju može da zahvali i za svoju kikboksersku šampionsku titulu, zajedno su kao klinci počeli da treniraju u prostorijama nekadašnjeg Radničkog, na Krstu. Nakratko, pošto je posle prve modrice, koju je Maki zaradio već na drugom treningu, Cvećarka zatvorila čitav klub. Makijevci su tada već bili gospodari svega, pa nije morala da se zadovolji samo likvidacijom trenera. Ali je Žile nastavio da trenira, vozio se osamdeset trojkom čak u Zemun, u Pinki. Od kada su se Makijevci odselili na Dedinje, nije ni čuo ni video kontroverznog ortaka, novine i televizija se ne računaju, sve do poziva u Moskvu. Žile, sramota je za te dripce tamo da jedan šampion sa Crvenog krsta radi kao nastavnik fiskulture u Jakovu… pisalo je u prvom imejlu s neke yahoo.ru adrese, na njegov gmail koji je ostavio na Fejsbuku. Prvo je mislio da ga neko zajebava, ali kada je spomenuta lopatica i još sijasest dečačkih tajni koje su delili bilo je očigledno da to jeste Maki i Žile se načisto oladio. Dobro, za šampionsku titulu je mogao da sazna, dvaput je i on bio u novinama, u Sportskom žurnalu, ali otkud zna za Jakovo? Paranoja. Ipak nije bio najbolje obavešten – to u Jakovu je bilo na određeno, Žile je zamenjivao koleginicu sa DIF-a koja je bila na porodiljskom. Posle, zna se, ispočetka na kevinu penziju… Čak ni stalni posao u security agencijama nije mogao da dobije, pošto ima fobiju od pištolja, opet Maki, jednom je iz Cvećarkine uspomene pucao na njega usred dnevne sobe, iz čistog zezanja, nikada se neće otkriti je li ga promašio slučajno ili namerno, i dan-danji se smeje ko budala kad se to spomene, a imali su tada, koliko, desetak godina? I isto se ovako smejao, najviše na Žiletovo pitanje o tome šta će da mu kažu tata i mama za rupu u vratima.
Prvo je odbio ponudu da dođe u Moskvu. Poverio se jedino kevi, flipnula je od straha. Posle, misli se, a zašto ne? Dođe mu Maki, mnogo mu u životu dođe. I lično, čega se seti uvek kad se pogleda u ogledalo, a i šire. Biće u Moskvi neko vreme, čuvaće se nevolja, bar to je u sportu naučio, posle će prodati priču novinama i on i keva će živeti ko carevi.
– Reci kučki da mi vrati šerpu od sira – poručila je njegova keva Makijevoj, uplakana i prestravljena, na aerodromu, dok ga je pratila. Sada, posle tri godine, već je mirnija, obilazi je dva puta godišnje, šalje joj lovu, ubeđuje je da nije ni u kakvoj opasnosti, čuju se telefonom svake nedelje… Ali šerpu redovno spominje. Jednom je, pre trideset godina valjda, Cvećarka od keve naručila neki sir iz Kraljeva, znale su se sa roditeljskih sastanaka. I nikad nije vratila šerpu. Njemu je to toliko smešno da je jednom, kad je s Cvećarkom danima bio sam u Barvihi pošto je Maki odveo neku cicu u nepoznatom srednjeazijskom pravcu, u trenutku kad mu se učinilo da je posebno dobre volje, pitao seća li se šerpe. Mmm, ne, u stvari da, stradala je u bombardovanju. Eto, kevo, agresor ti je ubio šerpu.
Ko je rekao šerpa?
– Žile – trže ga iz retrospektive Makijev glas sa petoseda, gotovo da je zaboravio gde je. – Večeraćemo ovde. Naruči iz Ботик Петра, meni duplo more. Pa idi, donesi.
– Za vas? – Žile uljudno pita Cvećarku dok skače sa barske stolice, vadi mobilni i traži aplikaciju Питательныйэнтузиаст za naručivanje klope iz moskovskih restorana.
– Ništa – odmahuje baba zelenim prstenom. – Spremiću sebi nešto skromno. Ne volim ljigave ljude, pa ne jedem ni ljigavce iz mora.
Priredila: Ferida Duraković