serenada
ne znam
ako mi se pri noćnim šetnjama
nešto još lepo plazi iz grmlja
to je tvoje sećanje na mene
koje su svakako nagrizla nova sunca
sećanje taksista na naš smeh
– koje ne postoji
dok ti se kao i pre parkiraju
pod tupim čelom terase
koja ne zna da je neko želeo i želeo
ponovo stati pod nju
kukurikati zaspalim suncima
i nikad nije
dijalog na parkingu
– zalašče što padaš naglo kao sreća
kao voće i mamiš na putovanje
rumene šume breza i hladne gore
da se probude kao krv mladih
u noćnim klubovima, skrovitim pasažima
šta pokušavaš ovde
odakle ti smelost na parkingu
asfalt se u pećima zagrevao
šta je njemu tvoj ovlaš poljubac na obrazu
– poljubac prodire najbrže
nakon višenoćne strasti
pod kožu na neko vreme opranu od želje
Emina uskršnja pesma II
deda kolje petla našeg crvenog
od krvi, do malopre belog
deda, što belog, što, deda, belog
i prošli put si belog, deda
plačem mu dok ne kaže
dobro, pile dedino
nakon pola sata, sat
deda kolje petla našeg crvenog
što se crven i rodio
u Moravi
parkiran pod mostom
ušao sam do pupka
žudeći sa nekim
da se sretnem
na drugoj obali
bačeno crno štene
čičak jučerašnjeg sunca
zašao mu u dlaku
motri me
pa podigne nogu
i pusti prvi žuti mlaz dana
glad mladića
kao u okeanu čaja
sve biljke pevaju mirisima
i moja glad bi tako rado
žvakala cvetove
žutih magnolija
bilo kojih magnolija
desetina njih
progledalih po dvorištima
dok dugo i besciljno
kružimo kroz veče