Nikada joj nije bila namjera napisati knjigu njenog života mada su je prijatelji godinama nagovarali na to znajući njenu pripovijest. Opirala se pravdajući se kako niko ne želi čitati o potrazi, o izgubljenom dječaku i pronađenoj ženi. Sagu bez ljubavi, ni nalik onima na koje su ljudi navikli.
Istina je bila da se bojala. Ako bi pisala o sebi, to bi značilo utjelovljenje stvari koje je svake noći ubijala u svojim snovima samo da bi oživjele naredni put kada bi zaspala. Prošlost je odjekivala njenim snovima ma koliko se trudila ostaviti je iza sebe. To nije bio život kojeg se željela sjećati niti davati nekome da čita o njemu.
Ponekad je mislila da je matrjoška, da nosi u sebi sve verzije sebe. Svaka od njih je priča unutar priče, novi početak i novi kraj. One su čuvari uplašenog djeteta koje se nalazi u njihovom središtu. Svake noći lutke bi se rasklapale i svakim buđenjem bi ih ponovo sastavljala.
Ponekad bi ponovo bila u svojoj sobi, paralizirana od straha zurila bi u strop na kojem su se trebali vrtjeli odrazi zvijezda iz lampe s noćnog stola. Majčin poklon koji je trebao otjerati čudovišta što su živjela ispod kreveta pohodeći je svaki put kada bi je majka ušuškala i zatvorila vrata. Ali nije ih bilo. Zvijer čije je dodire osjećala na svom mršavom tijelu progutala je zvijezde i njihovu svjetlost. Vrelina slatkastog daha s aromom mentola na njenom uhu dok joj šapuće koliko je voli.
Drugim noćima bi ležala na stomaku u sobi stranca, lica zarivenog u kapute nabacane na krevet. Grize ih jer ne može više vrištati. Grlo joj je stisnuto. Njeni jecaji zagušeni muzikom i grajom ljudi koji dopiru iz druge prostorije. Čuje smijeh nekolicine dok čekaju svoj red. Bodre onoga kojeg je smatrala prijateljem dok joj govori na uho kako je to sama tražila, da se ne pretvara kako je boli kad uživa.
Ovako je barem na javi mogla uživati u iluziji slobode, novoj ličnosti koju je stvorila nakon što je ubila staru sebe onog dana kada se oprostila s majkom prije odlaska. Prošle su godine otkako ju je posljednji put vidjela. Vrijeme ispunjeno ljutnjom zbog laži. Zbog napuštanja. Zbog ukradene nevinosti. Danima se spremala na taj susret. Odakle da počne.
Prije nego je otišla do majke spakovala je stvari iz malenog stana iznad pekare gdje je živjela s još četvero ljudi. Sav prtljag joj je stao u omanju torbu, nešto sitnica u ruksak preko ramena. Sto godina samoće od Marquesa, pohabanih korica i požutjelih stranica. Macondo je bezbroj puta pružio utočište. Tamo se osjećala sigurnom. Sveska za crtanje i nekoliko crteža. Nacrti za liniju dječjih lutki nalik njoj, namijenjene djeci poput nje. Njen životni san.
Osjećala je žuljanje na grudima od smotuljka ušteđevine u unutrašnjem džepu jakne. Pored njega avionska karta za Pariz, gdje ju je čekala kulinarska škola. Nova ona. Novi život.
Morala je otkriti tajne majci, riješiti se mračnog tereta koji ju je godinama vukao na dno. Dat će joj razlog svog odlaska. Bit će joj lakše jer će se suočiti s laži kojom se zavaravala sve to vrijeme, da je majka kriva.
Stajala je neko vrijeme u tišini. Možda minut. Možda deset. Sat? Riječi su tražile put napolje iz stisnutog grla. Htjela je vrištati, reći joj koliko je mrzi zbog laži, zbog napuštanja. Zbog onoga što je slijedilo jer ju je ostavila samu. Stiskala je pesnice, ne mareći za nokte zarivene u dlanove. Zatim je grč popustio, kao da su suze koje su potekle niz njeno lice probile branu, pa za njima pokuljaše i riječi.
„Sjećaš li se kada si došla kući ranije i zatekla me u jednoj od svojih haljina? Ušla si u sobu dok sam plesala, pazeći da me ne ometeš. Stavila sam tvoj ruž na usne. Obula tvoje cipele, prevelike za mene. Vjerovatno sam ličila na klauna s tom razmazanom šminkom.“
Osmjehnula se. Uspomene su navirale. Gušile je. Ponovo je ležala na podu svoje sobe. Ruksak nemarno bačen u kutak. Imala je vremena za zadaću. Poslije, kada se smiri. Vratila se iz škole u prazan stan, tragovi suza još blistavi na njenim obrazima. Djeca u školi su je ponovo zadirkivala. Zato je otišla tamo gdje se osjećala svojom, na drugu stranu bjeline papira na kojem je princeza u raskošnoj haljini. Boje su se prelijevale preko granice iscrtane olovkom, poput košmara u snove u kojima se nalazila. Iako princeza spava, oči su joj otvorene jer drugačije ne zna crtati. Čeka princa da je probudi iz dugog sna i odvede negdje daleko.
Nije ni primijetila kada je otac došao. Tek kada ju je zgrabio za košulju i odigao od poda, shvatila je šta se dešava. Noćne more su ponovo zarazile njena sanjarenja. Galamio je tresući je da su šavovi njene košulje pucali. Marioneta pokidanih konaca što je bježala od svog lutkara. Nazvao ju je greškom nakon što ju je ošamario. Nedostojna njegovog imena. Greška koja ga je sramotila svojim dječjim crtežima koje je zgužvao i bacio prijeteći joj da više nikad to ne radi. Boljelo je dugo nakon toga. Ne obraz, crven i vreo, već njegove riječi. Svaka od njih kap žive što je lutala njenim uspomenama, trujući je.
Majka je bila drugačija. Isabella ju je primijetila krajičkom oka, zaustavila svoj ples. Srce joj tuklo u malenim grudima, uplašena ptica što želi van iz krletke. Majka je zaključala vrata i prišla joj. Sjećala se svog lica u majčinim rukama, topline dlanova na obrazima. Poljupca na jagodicama prstiju čiji su nokti bili lakirani majčinim lakom. Njenih suza na svom licu kada ju je zagrlila.
„Rekla si mi da plešem za tebe, da sam tvoja princeza na balu. Pjevušila si onu melodiju kojom si me uspavljivala i smijala se onim svojim smijehom čiji zvuk nikada neću zaboraviti. Sjećaš li se šta si mi rekla tada, mama? Da nećeš dati ocu da me povrijedi. Nikada više. Ni drugima. Zašto si me slagala? Zašto? Zašto si me napustila?“
Nastupila je tišina, tek povremeno isprekidana prigušenim jecajima.
„Tito Abel je umro. Ne znam da li to znaš“, nastavila je Isabella brišući suze.
Tita Celine je plakala danima nakon njegove smrti, govoreći o svom voljenom suprugu. Zaplakala je i Isabella kada je na sahrani zadobovalo prvo grumenje zemlje po njegovom sanduku. Suze su potekle njenim obrazima jer je tu noć niko neće probuditi dodirima i slatkastim dahom što je mirisao na mentol bombone koje je tito uvijek nosio sa sobom. Kada bi joj došao u sobu šaputao bi joj o ljubavi, o tome kako je to njihova tajna dok je ona ležala ukočeno u mraku i zurila u strop. Kada bi završio, obukao bi je ponovo u njenu pidžamu i ostavljao bi je da leži tako gdje bi dočekala jutro.
U danima koji su došli poslije, Isabella se pitala šta bi njen otac rekao na to kada bi znao šta je njegov brat činio. Da je ušao u sobu i zatekao ih tako, da li bi istukao tita Abela nazivajući ga greškom kao što je njoj to često radio kada bi je uhvatio da crta? Lagala je po školi da je pala, skrivajući modrice kako je najbolje znala. Učiteljica nije bila glupa. Niko ne pada toliko. Niti padovi ostavljaju masnice oblika prstiju. Pozvala je njene roditelje, postavila pitanja, ali očev utjecaj je bio prevelik. Nova učiteljica je preuzela razred. Ona koja nije postavljala pitanja.
Poznavajući njenog oca zasigurno bi svalio na nju krivicu čina skrnavljenja njenog tijela, kao da je ona bila ta koja je to željela.
„Bila sam samo dijete, oče“, vrisnula bi u kupatilu dok je puštala da vode spere dodire i prljavštinu što ih je osjećala po koži godinama poslije. „Šta sam mogla učiniti?“
„Mislila sam da je gotovo kada je tito umro. Da ću živjeti normalan život. Zaboraviti loše stvari. Tita me je vodila u crkvu, znaš kako je uvijek bila bogobojazna. Počela sam pjevati u horu.“
Otac Juan ju je podržavao u tome od prvog dana kada ju je upoznao nakon nedjeljne mise. Bilo je to ljeto prije nego će otići na fakultet. On je bio novi svećenik, drugačiji u svemu od prethodnog. Stari ju je uvijek gledao kao da zna tajnu koju je nosila.
Dolaskom oca Juana sve se promijenilo. Očinski bi ju je dodirnuo po ramenu, pitao kako je. Bodrio ju je, govorio kako može uspjeti. Nakon jedne horske probe, sačekao je da drugi odu i zaustavio ju je na izlasku iz crkve. Pozvao ju je u ured, da joj pokaže nešto kako je rekao. ‘Dobre vijesti’, rekao joj je kada su došli. ‘Možeš dobiti stipendiju.’ Obradovala se tim riječima. Konačno će moći otići, ostvariti svoje snove.
Prišao joj je. Spustio šake na ramena, ali više nije bilo topline u tom dodiru. Soba je zahladnjela. Isabella je zadrhtala. Te iste ruke što su je očinski dirale, sada su je prisiljavale da klekne ne dopuštajući joj da se podigne dok nije završio nakon čega joj je rekao da odlazi jer je grješnica, da ga tjera na blud.
„Još osjećam njegovu gorčinu u ustima“, završila je s pričom.
Više nije plakala. Njeni obrazi su bili suhi, tek su je tragovi suza i crvene, natekle oči izdavale. Obećala je sebi da više neće plakati zbog prošlosti. Da neće dopustiti vukovima da je pojedu.
Na kraju tog ljeta je otišla na fakultet u Manilli, daleko od provincije, tetkine kuće i uspomena kojima je njena soba bila ispunjena. Što dalje od crkve u koju je tetka više nije mogla natjerati da ode, iako ju je molila da ide s njom svake nedjelje pitajući se šta se desilo s horom.
„Tamo sam upoznala Johna Marka.“
Nakon dugo vremena Isabella je konačno imala nekoga ko ju je prihvatio. Bez osuđivanja. Nju, onakvu kakva jeste. Dijelili su neka predavanja, učili skupa. Provodili vrijeme zajedno. Jednom prilikom ju je pokušao poljubiti. Trznula se i odgurnula ga. Ne zato što nije htjela, već što njeno tijelo nije prihvaćalo muške dodire. Ispričavala se dok je odlazila u žurbi.
Ponekad se pitala da li je to bio razlog njegove promjene ili se oduvijek skrivao. Vuk u janjećoj koži. Pozvao ju je na zabavu nedugo poslije incidenta s poljupcem. Jedan od njegovih bogatih prijatelja imao je vilu samo za sebe. Pili su. Smijali se. Okolina oko nje se njihala iako nije popila puno. Noge su je izdavale. Oslonila se na njega.
„Dođi“, rekao je i poveo je kroz gomilu.
Vidjela ih je u polumraku, obrise nijemih promatrača. Sjene koje su se pokrenule kada su se vrata zatvorila. Pozvala je njegovo ime. Pitala ga šta se dešava. Silina šamara ju je oborila na krevet i gomilu nabacanih kaputa. Nije imala snage da se odbrani protiv njega koji se bacio na nju poput zvijeri. Njih koji su joj čuvali ruke dok je njen prijatelj trgao hlače s nje. Grizla je odjeću ispod sebe, gušila svoje vriske u njoj dok nisu završili. Jedan po jedan. Bol je otupjela u toj vječnosti.
„Zato odlazim, mama“, progrcala je Isabella. „Odlazim da se pronađem jer odavno lutam izgubljena. Došla sam samo da ti kažem da ti opraštam laž i napuštanje jer ti to nikada nije bila namjera. Samo sam tako odlučila da vjerujem jer mi je bilo lakše okriviti nekoga za sve ono što je uslijedilo poslije. Neprospavane noći. Suze i bol. Košmare.“
Rekla joj je da mora pronaći mjesto gdje će biti slobodna, jer ostane li bit će to njen kraj.
„Voljela bih da me možeš vidjeti sada. Kažu da ličim na tebe.“
Zagrlila je crni mramor, spustila usne na njegovu hladnoću i prozborila posljednji pozdrav napustivši groblje nikada se ne vrativši. Grob oca pored njene majke za nju je bio grob stranca. Nije ga ni okrznula pogledom.
Zbog toga je odbijala napisati tu knjigu jer nije željela dizati spomenik stvarima koje je željela zaboraviti. Tako bi i ostalo da je Gaétan nije naučio da može varati i krojiti život kojeg je željela pamtiti. Zbog toga je počela da piše nasumično razbacana poglavlja. Svako priča za sebe, s početkom i krajem, povezana tankom niti narativa njenog lutanja. Gradovi u kojima je živjela. Ljudi koje je upoznavala. Neki od njih prijatelji, neki ljubavnici. Pomno je birala sjećanja vrijedna spomena i slagala ih u mozaik, dok je ostale uspomene ostavljala po strani u nadi da će vremenom izblijediti.
Jedno poglavlje je ostavila neispisano. Odbijala je to učiniti. Stavi li tačku na završnu rečenicu spalit će most iza sebe, ostavljajući Gaétana na drugoj obali. Tako bi postali ljubavnici odvojeni okeanima vremena, koji nose čežnju kao planinu na ramenima pitajući se šta bi se desilo da se priča završila drugačije.
Otkako je otišla od kuće lutala je svijetom tražeći mjesto koje će moći zvati domom nikada se ne zadržavajući predugo u istom gradu. Sedmicu. Dvije. Mjesec. Godinu. Onda bi pokupila svoje stvari i otišla bez riječi. Zbog toga se nikada nije raspremala. Koferi su joj uvijek bili spakovani. Pasoš pri ruci. Uvijek je postojao nemir koji ju je tjerao dalje. Pripisivala je to krvi svojih predaka, istraživača koji su putovali svjetskim morima.
Posljednje dvije godine je živjela na Bliskom Istoku, što ju je iznenadilo jer su joj mnogi govorili da je to pogrešan izbor, da ljudi poput nje nisu dobrodošli tu gdje vladaju religija i tradicija. Shvatila je da je to samo veo kojim mnogi skrivaju lažne živote, živeći one stvarne potajno. Nigdje nije živjela toliko dugo. Nigdje nije pustila korijenje kao tu, čak ni u Parizu s Gaétanom.
Ipak, tu je pronašla mir koji je trajao. Ponekad bi otišla na plažu usred noći, neometana. Sjela bi na pijesak i satima slušala mrmor talasa. Ili bi se odvezla u pustinju gdje bi s vrha dine posmatrala nebo posuto zvijezdama, gubeći se u tišini noći koja ju je poklapala poput staklenog zvona. Katkad bi joj se činilo da su joj nadomak ruke, pa bi posegnula ka njima, samo da bi se razočarala kada bi zgrabila zrak.
Sinoć je bila na plaži. Otišla je nakon što je završila svoju smjenu u restoranu, dva sata iza ponoći. Dočekala je jutro tu dok joj je stopala zapljuskivala voda Arapskog zaljeva, mada je u mislima bila izmještena hiljadama kilometara i godinama unazad. Pariz. Gaétan.
Posljednjih dana često je razmišljala o njemu. O njima. Vremenu koje su proveli skupa. Onome što je moglo biti od njih. Radila je to i ranije. Dopustila bi sebi da joj misli odlutaju k njemu. Njegovom uskom licu kojim je dominirao nos slomljen u kafanskoj tuči, pogrešno srastao zbog čega je imao kvrgu na sredini i blago se krivio ka lijevo na vrhu. Smijao se kada bi mu rekla da mu daje određeni šarm, govoreći kako je to samo uspomena na burnu prošlost, kao i ožiljci po njegovom tijelu. Mislila je o njegovoj crnoj kovrčavoj kosi prošaranoj srebrom i jednako prosijedoj čekinjastoj bradi što ju je grebala svaki put kada bi je poljubio. Po licu. Bedrima. Stomaku. Koža bi joj se naježila od toga, a zatim bi zadrhtala prepuštajući se istraživanju njegovih dugih prstiju koji su poznavali njeno tijelo kao da su ga posjedovali.
Večeras nije bilo ništa drugačije. Odjek prošlosti u snu. Stajala je na balkonu, gledala uspavani grad prostrt oko nje. Grad koji je davno napustila. Gaétan joj je prišao s leđa, spustio glavu na rame. Stvaran je. Njegov miris joj golica nozdrve. Brada je grebe. Osjeća kako se ježi, počinje u dnu vrata i spušta se niz ruke, leđa, prelazi na stomak i završava u međunožju. Čuje šapat. Ma chérie. Otvara oči.
Isprva je izgubljena, kao i obično kad se vrati iz snova, mada su to uglavnom košmari. Zuri u strop po kojem plešu sjene. Shvaća gdje je. Budna je, u svojoj sobi. Sada. Srce joj bubnja u dnu grla, a krv šumi. Njen žubor jedini je zvuk koji čuje. Njegovi dodiri su još tu po njenoj koži, kao da je njen ljubavnik tek napustio topli krevet.
Treba joj vremena da podigne glavu s jastuka. Minut. Dva. Vječnost, čini se. Konačno se diže i sjeda na rub kreveta. Ne mora ni gledati na sat, već zna koja su doba. Vučji sat, kako ga je Gaétan nazvao.
Paklica cigareta na noćnom stoliću, napola prazna. Blago pogužvana. Isabella poseže, izvlači cigaretu iz kutije, pali je i duboko udiše sklopljenih očiju. Čeka da se lupanje srca smiri. Otvara oči i posmatra žar koji guta cigaretu. Sjeća se majčinih riječi kako svjetlost tjera čudovišta natrag u sjene. Pomaže. Uvijek je pomagalo.
Postojala su vremena kada bi nakon buđenja iz košmara odlazila u kupatilo i stala ispod tuša trljajući kožu dok ne bi prokrvarila, pokušavajući saprati dodire s nje. Zatim bi sjela i gledala kako se voda miješa sa suzama i krvlju u slivniku podno njenih nogu.
Onda bi se vratila u stan, ogrnuta u ogrtač koji je skrivao ogrebotine po njenom tijelu. Zapalila bi cigaretu, a potom bi otišla na balkon, kao sada.
Kroz otvorena balkonska vrata ulazi svježi noćni zrak. Ona izlazi napolje, naslanja se na ogradu i zagleda u noć gdje se nazire grad koji jedva da spava, siluete njegovih nebodera po kojima su treptala svjetla.
Balkon je bilo nešto što je svaki njen stan morao posjedovati, ma gdje živjela, jer je voljela slušati puls grada. Pijani smijeh. Glas prijateljica noći koje nude društvo usamljenima. Vozilo koje se zaustavlja na semaforu i muzika koja dopire iz njega. Ponekad bi jedini zvuk bio onaj otkucaja njenog srca, toliko glasan u tišini da joj se činilo da će probuditi mrtve, ali svakim udisajem dima košmari bi blijedili usporavajući bubnjeve u njenim ušima dok se ne bi smirili.
Taj njen ritual bdjenja u gluho doba noći uvijek je vodio čuđenju kod njenih partnera, onih kojima bi dopustila ostanak u stanu jer nikada nije spavala u tuđem krevetu. Neki bi je nazivali ludom kada bi se probudili i zatekli je takvu jer ništa nije govorila. Samo bi zurila u grad ispod sebe. Neki bi je pitali šta se dešava. Svima bi rekla da idu jer želi da bude sama. Svima osim njemu.
Gaétan je bio drugačiji od prvog susreta u kulinarskoj kuhinji gdje je bio jedan od gostujućih profesora. Povremeno ne bi dolazio danima, samo bi nestao bez ikakvih posljedica zahvaljujući svom renomeu u jednom od poznatih pariških restorana. Isabelle bi gledala preko glava svojih kolega svaki put kada bi neko ušao u učionicu, nadajući se da je to on, mada njihova komunikacija nikada nije prelazila ništa više od one učitelja i učenice.
Noć kada joj je otkrio tajnu vučjeg sata bila je slična ovoj. Njihova posljednja noć. Slutili su je već od ranije u tišinama između rečenica kada bi razgovarali, u uzdasima prilikom vođenja ljubavi koje nikada nije bilo tako strasno. Dvoje pohlepnih ljubavnika koji se pohlepno hrane tijelom onog drugog želeći utoliti glad koja ih je proždirala.
Već je bila budna, usred svog rituala na balkonu odakle je promatrala uspavanu četvrt ispod pokušavajući proniknuti u budućnost, gdje će je odvesti život sada kada je imala diplomu. Činilo joj se da taj običaj traje otkako je znala za sebe. Nije se sjećala kada je posljednji put prespavala noć.
Odvojena od svijeta, nije ni čula kada joj je prišao. Tek ju je vrelina njegovog tijela uz njeno vratila u stvarnost. Bockanje čekinja brade na obrazu. Dah na vratu. Mirisao je na sjeme i znoj.
„Ma chérie, Belle.“ Uvijek ju je zvao tako. „Koliko se već znamo?“
„Nekoliko mjeseci. Zašto?“
„Gledam te kako se budiš noćima, odlaziš iz kreveta i stojiš ovdje u vučji sat. Šta je to toliko zanimljivo da te odvlači od mene?“
Njoj je rečeno da je to vještičji sat, doba kada vještice plešu gole i vode ljubav s đavolima pakla na proplancima. Uvijek se smijala na te riječi, govoreći kako onda njenim žilama zasigurno kola krv vještica što možda nije bilo daleko od istine.
Majka joj je ispričala kako je njen predak bio član posade Francisca Pizzara, jedan od onih koji su poginuli braneći ga, ostavljajući iza sebe trudnu djevojku po imenu Koya, kćerku šamana.
Prolazeći prstima kroz Gaétanovu kosu, Belle ga je upitala zašto vučji sat.
Šutio je prije nego je odgovorio. „Tada su nemiri najjači. Tada ljudi umiru u snu.“
Spustila je dlan niz njegovo lice. Glas mu je skrivao sjetu dok je pričao o Parizu u srednjem vijeku, tada tek malenom gradu na ostrvu usred Seine, okruženom zidinama, ratovima, zimom hladnom kao nikada i vukovima gonjenim glađu, onom za ljudskim mesom odveć naviknuti na ukus lešina po bojnim poljima.
Zastao je da spusti usne na Isabellin vrat, ovlaš je ugriznuvši. Nagnula se naprijed osjećajući toplinu njegove muškosti u dnu leđa. Ruka mu se spustila niz njen trbuh, među njene noge dok je nastavljao priču o vođi vukova i njegovom čoporu. Courtaud, rekao je da su ga tako prozvali. Bezrepi.
„Uplašeni seljani su tvrdili da je Courtaud“, govorio je Gaétan kroz poljupce i Isabelline uzdahe, „vukodlak zbog njegove veličine i lukavosti. Njegove mržnje prema ljudima koje je mrzio kao da su mu uzeli više od samog repa. Veliki zli vuk iz bajki.“
Pljunuo je na prste. Osjetila je pljuvačku, njegove prste kako traže ulaz. Na dodir njegove muškosti, odmaknula se.
„Stani“, prošaputala je gušeći želju da ga pusti do kraja. „Šta se onda desilo?“ Željela je čuti ostatak.
„Priča može sačekati.“
„Molim te.“
Oklijevao je, ali je nastavio. Legenda je kazivala da su gladni vukovi pronašli put u grad, kroz rupe u zidinama slutili su svi. Tako su lutali ulicama koljući sve one koji su se zadesili tamo. Svećenike koji su se vraćali iz crkve, beskućnike što su spavali uljuljkani glađu i hladnoćom. Pijance zavaljene u jarke. Ujutro su vukovi nestali, ostali su samo napola izjedeni leševi i šapat o vučjem satu.
Tada ga je povela za ruku do kreveta i plahti još mokrih od prethodnog plesa među njima.
„Otjeraj vukove“, prošaputala mu je na uho privukavši ga k sebi. Oteo joj se uzdah dok ga je primala u sebe. Svakim udarom njegovog tijela o njeno, vukovi su se povlačili dok ne ostade nijedan.
Ostatak noći nisu spavali, čak i nakon što se završili. Samo su legli jedno pored drugog do pojave zore. Tada je Gaétan ustao i u tišini počeo da skuplja komade odjeće po sobi. Oblačio ih je kako ih je nalazio, ne želeći se tuširati prije odlaska. Htio je da sačuva njen miris na sebi. Da uživa u njemu nakon što ode, stalno joj je govorio.
Nalakćena na jastuk, glave naslonjene na dlan, Isabelle ga je promatrala kroz dim cigarete. Oboje su izbjegavali progovoriti kao da će tako odložiti kraj koji je dolazio.
„Šta se desilo s njim?“, upitala ga je otpuhujući dim.
Gaétan je zastao i pogledao je. „Molim?“
„S Courtaudom i vukovima. Nisi završio priču.“
Osmjehnuo se. „Zar je bitno?“
„Meni jeste.“
Sjeo je na rub kreveta, do nje. Dotakao joj je golu nogu šaljući trnce kroz njeno tijelo kao da je dira po prvi put.
„Kapetan gradske straže po imenu Boisellier se obavezao da će im stati u kraj i osloboditi građane Pariza straha. To mu je postala opsesija. Iz dana u dan, iz noći u noć čekao je vukove. Naposljetku ih je namamio u zamku gdje su ih sasjekli strijelama i mačevima. Kažu da je Courtaud ostao posljednji, krzna umrljanog krvlju stražara i lovačkih pasa. Boisellier je odlučio jurnuti na njega s kopljem kao vitez u boj. Silina udarca je bila takva da je koplje prošlo kroz zvijer ubivši je, ali ne prije nego je zgrabila Boiselliera za grlo pokidavši ga na samrti.“
„Veliki zli vuk je konačno umro“, Isabelle je prošaputala.
„A s njim i lovac.“ Gaétan se nagnuo ka njoj i spustio poljubac na njeno čelo. „Veliki zli vuk, Belle. Svi ga imamo. Samo mu ne treba dopustiti da nas pojede.“
Uhvatila ga je za potiljak, privukla sebi ljubeći ga u usta. Dugo. Halapljivo. Željela je ponijeti njegov okus sa sobom. Te dodire. Mirise. Jedva ga je pustila.
„Au revoir, Belle“, prošaputao je konačno se dokopavši slobode, samo da bi otišao bez osvrtanja.
Jesen je na izmaku. Zima je dolazila. Osjeća je u zraku, u dašku vjetra na koži. Jedva da se razlikovala od ljeta te godine i Isabella je žudjela za promjenom. Nečim što će ublažiti melanholiju.
Takvo vrijeme je bilo one noći kada su se sreli u bistrou. Ona je izašla s tipom koji nije prestajao pričati o sebi, svom poslu i bivšoj supruzi, mada ga nije ni slušala otkako je primijetila Gaétana nekoliko stolova iza njih. Sjedio je s društvom, pio vino. Smijao se glasno kao da je jedini u bistrou. Njegova kosa divlja, poput njega. Jednom joj je rekao da je Manouche, Rom. Da je njegov narod oduvijek bio nesputan. Sjeme maslačka što lebdi preko svijeta nošeno vjetrom. Primijetio ju je, podigao svoju čašu u znak pozdrava. Osmjehnula se.
Nedugo potom, izašli su napolje, njena pratnja i ona. Ponudio se da je odbaci do stana, ali je odbila. Nije mogla podnijeti da ga sluša makar i na nekoliko minuta. Rekla mu je da želi prošetati. Sama.
Voljela je samoću. Rutinu svog života, dolazak kući svojim ljubimcima. Gledanje crno bijelih filmova. Čitanje knjiga koje je voljela. Crtanje. Sklapanje lutki.
Nije odmakla daleko od bistroa kada je začula ubrzane korake iza sebe. Namirisala ga je prije nego joj je prišao. Njegov miris nošen hladnim vjetrom.
„Loš izlazak?“, upitao ju je Gaétan sustignuvši je. „Pratnja te napustila?“
„Rekla sam mu da želim prošetati“, odgovorila je smješkajući se. „Sama.“
„Kakva slučajnost jer sam i ja baš izašao da prošetam. Sam.“
Hodali su jedno pokraj drugog, isprva u tišini kao da su se oboje stidjeli progovoriti da ne bi narušili taj balon koji ih je štitio od svijeta. Malo po malo, riječi su počele teći. Čak i tada rijetke, svaka dragocjenija od dragog kamena. Pitao ju je o njoj, zauzvrat ga je ispitivala o njemu. Kročili su nepoznatim terenom, polako, otkrivajući ga korak po korak sluteći da ih na kraju puta čeka ono što su oboje godinama željeli. Moglo se to osjetiti između njih, u načinu na koji joj pružao ruku da joj pomogne zaobići lokve vode na cesti, u njenom sklanjanju uvojaka kose s lica i pogledima koje su izmjenjivali.
Rekao joj je da je oduvijek bio izopćenik, odrastao u romskoj komuni na obali rijeke s majkom. Oca nikada nije upoznao niti mu je majka pričala o njemu. Sitni kriminalac što je sve ukradeno prodavao za drogu. Spasio ga je jedan kuhar koji ga je pronašao pored kontejnera iza svog restorana. Nije mu smetala igla u Gaétanovoj ruci, niti blistavi trag pljuvačke na bradi. Pomogao mu je. Primio u svoj stan. Naučio ga svemu što je znao.
Isabella je slutila da su bili više od prijatelja. Otkrivao je to način na koji je Gaétan pričao o njemu.
Dok ga je slušala, shvaćala je da su donekle isti. Dva vagabonda osuđena na lutanje i potragu.
Stresla se. Podigla kragnu, uvlačeći glavu u ramena. Gaétan je stavio svoju jaknu preko njenih leđa.
„Dođi“, rekao je dižući ruku prema taksiju koji im je prilazio.
Otvorio joj vrata. Zastala je da mu pruži komad papira na kojem je našvrljala svoj broj telefona. Uglovi usana su mu zaigrali. Ostavila ga je s tom mišlju i ušla u automobil. Promatrala ga je u retrovizoru dok je odlazila, kako pali cigaretu i prolazi rukom kroz kosu prateći je pogledom dok nije zamakla.
Nestao je poslije toga. Jedan od onih njegovih perioda. Onda je jedne noći zazvonio telefon. Vučji sat, usred njenog rituala. Gaétan nije zvučao iznenađen kada mu se javila, kao da je već znao da je budna. Pitao je može li doći kod nje.
Dala mu je adresu i otišla da se spremi, sakrije ogrebotine po svom tijelu od netom završenog tuširanja.
Onaj trenutak kada mu je otvorila vrata, bio je trenutak kada se nešto prelomilo u njoj. Razbarušena kosa, oči ispucalih kapilara i dugi podočnjaci svjedočili su njegovom nespavanju. Činilo joj se da su mu čak i obrazi upijeni, zbog čega su mu jagodice obraza dolazile do izražaja na dugom licu.
„Samo trebam…“, prozborio je i slegnuo ramenima.
Pomaknula se u stranu. Tijela su im se očešala u uskom hodniku. Pogledi su im se sreli. Ugrizla se za donju usnu, stegla prste u pesnicu. Nokti u dlanu su je podsjećali da ne čini gluposti. Prošao je pored nje u stan. Zastao je pored fotografija i crteža na zidu. Zagledao ih, zatim se okrenuo prema njoj.
„Oči te odaju“, rekao je. „Nisu se promijenile.“
Osmjehnula mu se vraćajući se svom mjestu na kauču gdje mu je ponudila mjesto kraj sebe. Flaša vina je već stajala na stolu. Pored nje dvije čaše, jedna prazna, druga s nešto tamne tekućine na dnu.
Nije ustuknula kada joj je prišao, unio joj se u lice. Miris alkohola u njegovom dahu. Tijelo joj nije zadrhtalo na njegov dodir, već je reagiralo na njega svakim dijelom kao da ga poznaje godinama.
Negdje pred zoru, dok su zvuci buđenja grada dopirali kroz poluotvoren prozor, legli su jedno pored drugog, oznojenih tijela. Zrak je bio težak od mirisa marihuane, znoja i sperme. Njihova odjeća razbacana po podu podno kauča s kojeg se nisu ni pomakli. Jednostavno su ostali tu, opijeni vinom, samoćom i potrebom za toplinom onog drugog. Taj kauč im je postao omiljeno mjesto u narednom periodu, kojem su se vraćali svako malo.
Gaétan je posegnuo ka hlačama koje je bacio na pod i izvukao džoint iz pakla cigareta. Povukao je dim, duboko, pohlepno i ponudio pik njoj koja je ležala na njegovim grudima.
Pitala se kako to da njeno tijelo zadrhtalo na njegov dodir kao što je činilo na dodir drugih. Zašto se nije opirala njegovim prstima dok su šetali njenim tijelom na način kao što su to drugi činili? Tamo gdje su drugi boljeli, on je pružao užitak kakav nikada nije osjetila.
Sada, godinama poslije, znala je odgovor. Te njihove samoće su ih približile, čudovišta što su boravila u njihovim sjenama, mada nikada nije upoznala njegova u potpunosti. Tek bi ponekad u snu zajecao i glasom poput djeteta, ni nalik njegovom, preklinjao nekoga da ga prestane tući.
Isabelle zadrhta, baci opušak na ulicu i vrati se u stan. Nije voljela odlaziti u prošlost, ali pomisao na Gaétana je tražila još. Te spiritualne seanse su prekratko trajale ostavljajući čežnju za dodirima, stoga odšeta do muzičke linije. „Never Let Me Go“ Billa Evansa prosu se iz zvučnika, ispunjavajući sobu.
Gaétan je joj je uvijek govorio kako mora poraditi na muzičkom ukusu, koji nije sadržavao previše jazza u to vrijeme. On je unio tu novinu u njen život, samo jednu od brojnih. Tek s njim je shvatila koliko je to zapravo muzika u kojoj se pronalazila.
Zaklapa oči. Ako bi se osjećaji mogli pretočiti u notni zapis, njeni bi imali note te melodije. Čak bi i njeno srce udaralo istim ritmom kao Evans po tipkama klavira, u falšu, ali skladno. Njegovi prsti su lutali tipkama klavira, tražeći način da zarobe emocije u skladbi i konzerviraju ih za buduće generacije kao za Isabellu te noći. Melanholija, osjećaj koju ju je pratio oduvijek. Večeras posebno.
Odlazi do kuhinje, pravi sok od naranči koje je kupila jučer. Neki ljudi piju kafu čim otvore oči, Isabelle nije mogla zamisliti dan bez čaše soka od naranče. Tek onda bi stavila vodu za kafu koja bi proključala taman dok je ispijala posljednje kapi soka. Kafa je obavezno morala biti jača. Uzima šoljicu s kafom i okreće se prema stanu.
Potkrovna garsonijera bila je kutak svijeta koji je pripadao samo njoj. Posvećeno mjesto gdje je svega nekolicina ljudi imala pristup. Stara Bella bi žalila što je dopustila nekima od njih da uđu u utočište, no već je bilo prekasno za promjene. Naučila je živjeti s izborima u svom životu, dobrima i lošima. Sve ono što je doživjela i prošla izgradilo ju je u osobu kakva je postala jer svi smo vajari svoje sudbine, a njena je bila daleko od završene.
Svaka stvar u tom svetištu bila je pomno izabrana; sitni ukrasi na policama, lutke koje je sama izradila maštajući da će jednog dana imati kolekciju igračaka za djecu nalik njoj. Nesavršene, poput nje kakvom je sebe vidjela, felerične i neprihvatljive za većinu. Lutke koje nisu pripadale nigdje, ali su imale svoj kutak.
Krevet metalnog okvira i posteljina s cvjetnim dezenom, ormar s ogledalom na vratima u kojem je voljela gledati figuru svog tijela. Nekada se stidjela svog tijela, ali to je bilo drugo vrijeme. Druga ona. Staro tijelo odbačeno poput prazne košuljice iz kojeg je izašao imago leptira.
Svaki put kada bi pogledala u svoj odraz, vidjela je spoj dva svijeta. Zapadnog svijeta njene majke, potomka konkvistadora i princeze Inka, koji se krio u oblinama naslijeđenim od nje, i bademaste, blago ukošene oči istočnog svijeta oca, čijim žilama je tekla španska i filipinska krv. Jedno poteklo od kolonizatora iz Perua, drugo od pokorenih naroda Filipina, sada zamijenjenih uloga nakon stoljeća. Sudar previše razlika zbog čega je njihov brak oduvijek patio ostavljajući nju na međi, da ne pripada ni jednom ni drugom svijetu.
Niti njihovih priča su se utkale u Americi, gdje su oboje studirali medicinu, da bi se iz te tapiserije osula Isabellina pripovijest. Njihova je okončala rano i nasilno, na putu kući sa zabave očevog unaprjeđenja. Pronašli su im automobil u provaliji. Ispostavilo se da je očeva navika ispijanja čašice viška koštala više nego što je očekivao.
Zidove garsonjere su krasile slike kupljene po buvljacima i malim umjetničkim galerijama u gradovima u kojima je živjela, makar i na dan-dva. Voljela je čuvati uspomene koje neće izblijediti. Nešto da je podsjeća na vrijeme provedeno po raznim krajevima svijeta. Između njih, crtež žene i požutjela crno-bijela fotografija dječaka. Memento mori koji su je pratili posvuda, poput vukova što su živjeli u njenoj sjeni. Jedni pratnja koje se željela riješiti, drugi draga sjećanja.
Bella prilazi zidu, zagleda se u fotografiju dječaka. Niko od onih koji su ušli u Isabellin život nije proniknuo tajnu koja se krila u pogledu tamnih očiju bez sjaja, ispod kose koja mu je prekrivala čelo. Za njih je bio tek ono što bi im rekla. Fotografija pronađena nekad davno u jednom od stanova u kojima sam živjela, uspomena ukradena od vremena i drugih. Brat koji je poginuo u nesreći s roditeljima. Samo je Gaëtanu bilo dovoljno da pogleda i sazna priču o dječaku čiji je kraj počeo netom nakon što je njegov lik zauvijek zarobljen u tom trenutku.
Nikada se nije osjećala dječakom, ma koliko je to njen otac zahtijevao od nje. Njeno ponašanje za njega je bila uvreda njegovom imenu. Nazivao ga je slabićem nekada kada bi ga tukao uhvativši ga kako crta princeze ili gleda stvari namijenjene djevojčicama. Isabella se oduvijek osjećala zatočenikom u vlastitom tijelu. Zato je prije odlaska u Pariz konačno odradila ono za čime je godinama žudjela. Oslobodila se. Njeno tijelo više nije bilo kavez. Njena koža nije bila obojena modricama, tragovima ujeda i otiscima prstiju.
Pogled joj prelazi do crteža žene. Liči na boginju davnina na zidu hrama, nacrtana grafitnom olovkom jer jedino takvo predstavljanje joj je pristajalo, sve drugo bi je bilo nedostojno. Pune usne na okruglom licu uokvirenom bujnom, valovitom kosom što joj pada po nagim ramenima. Šta li bi Isabellin otac rekao na taj rad, pita se. Da li bi ga poderao kao prije?
Kada je Gaétan vidio taj crtež, rekao joj je da liči na nju što joj je izmamilo osmijeh. Nekada bi gledala majku dok se šminka, često s čašom vina na stolu ispred, maštajući da bude poput nje jednog dana. Nema majčinih fotografija, samo sjećanje prebačeno na papir.
Nekada, posebno kada bi uzela olovku i počela crtati, shvatila bi da joj nedostaje, ne izgubljeni dječak kojim se nikada nije osjećala, već njegova ukradena nevinost i oteto djetinjstvo. Zato je postala uplašena djevojčica u crvenom ogrtaču koja luta mračnom šumom bojeći se velikog zlog vuka. Svaki put kada bi mu pobjegla našla bi se u raljama drugoga, kao da je osuđena da se bori sa zvijerima. Ali to je bilo drugo vrijeme. Druga ona.
Dodiruje crtež jagodicama prstiju i uzima mobitel. Gleda u ikonu koja pokazuje da je čeka pismo u sandučetu. Stiglo je nešto ranije od zajedničkog prijatelja iz Pariza, ali ga nije otvorila. Bojala se onoga što bi mogla pročitati jer je slutila sadržaj. Spušta palac, otvara pismo.
Pogled joj prelazi preko uvodnih redova. Tek nekoliko njih uljudnosti radi. Uvod u ono što slijedi. Njena slutnja je na kraju pisma.
Ne znam hoćeš li primiti ovu poruku ili je uopće pročitati, ali sam mislila da bi voljela da znaš. Gaetan je umro. Pronašli su ga jutros u stanu. Predozirao se. Mislila sam da bi voljela to da znaš.
Zurila je u ekran nakon što je pročitala tih nekoliko rečenica, osjećajući težinu svijeta kako je pritišće. Usta su joj odjednom osušila. Prošla je minuta, možda dvije, cijela vječnost u tom trenutku, prije nego je suza krenula niz njeno lice. Prva nakon dugo vremena.
Gaétana više nije bilo. Veliki zli vuk kojem se dugo opirao ga je konačno pojeo.
Ispušta mobitel na pod i sipa sebi piće koje ispija odmah, zatim sipa novo. Odlazi do kupatila gdje priprema kupku. Dok se kada puni vodom, Isabella se skida. Gleda se u ogledalo iznad umivaonika. Oči je odaju, kako joj je to Gaétan govorio. Natekle i crvene svjedočile su o tuzi i melanholiji. Otvara ormarić. Složene bočice tableta nadomak ruke. Bilo je dovoljno posegnuti, isprazniti nekoliko njih i sačekati san. Borba bi konačno bila gotova. Vuk bi je pojeo.
Osmjehuje se sjetivši se Gaétanovih riječi. Ne treba mu dopustiti da te pojede.
„Možda neki drugi put“, govori ženi u ogledalu i zatvara ormarić.
Ostavlja čašu na rub kade, zatvara slavinu i ulazi u toplu vodu. Toplina je obuzima dok se spušta. Širi se njenim tijelom.
Sklopljenih očiju, zabačene glave, zapjevušila je majčinu melodiju.