Nekako u isto vrijeme kada sam ja krenuo u peti razred osnovne škole moj otac je dobio posao poslovođe u novootvorenoj prodavnici odjeće i obuće “Borac” u Kaknju. Te godine ja sam završio četvrti razred u područnoj osnovnoj školi u naselju Doboj kod Kaknja i krenuo u glanc-novu školu “Ivo Lola Ribar” koja se nalazila pored rijeke Bosne na samom ulazu u gradsko područje Kaknja. Prodavnica je, kao i škola, bila nova novcata, moderno opremljena, sa urednim i lijepo obučenim lutkama u izlozima, idiličnim simbolima tadašnje socijalističke radničke porodice: muškarac i žena sa dječakom i djevojčicom. Prodavnica se nalazila u neposrednoj blizini moje škole uz glavnu kakanjsku ulicu koja se, paralelno sa industrijskom željezničkom prugom, pružala kroz cijeli grad. Prodavnica je osim velikog prodajnog prostora imala i jednu poveću prostoriju bez prozora koja je bila neka vrsta magacina-ostave. Obradovao sam se kad sam vidio tu prostoriju jer sam odmah pomislio da ću u školu moći dolaziti biciklom kojeg ću tu ostavljati za vrijeme dok sam u školi. Tako je i bilo. Rastojanje od kuće u naselju Doboj do prodavnice sam prelazio biciklom za petnaestak minuta, ostavljao bicikl u prodavnici i pješke odlazio u školu. Ponekad sam dolazio ranije u radnju i tu provodio vrijeme, crtajući, čitajući, pišući zadaću ili slušajući razgovore koje je moj otac vodio sa kupcima.
Jednog dana, krajem oktobra u radnju sam došao dosta rano prije škole, sjedio sam dosađujući se, kada su u radnju ušla dva visoka, snažna čovjeka. Jedan od njih je bio srednjih godina sa brkovima, starosti približno kao i moj otac, a drugi je bio znatno stariji. Bez obzira na razliku u godinama dva posjetioca su dosta ličila jedan na drugog. Visočiji čovjek, po imenu Luka, iako vidljivo star, bio je dobro držeći, sa pravilnim i oštrim crtama lica, rijetkom, nešto malo dužom, prosijedom kosom. Jednostavno, bio je to otmjen, privlačan i izrazito zgodan čovjek. Moj otac i mlađi čovjek, čije ime je Josip, su se srdačno pozdravili, znali su se od ranije. Josip je bio iz naselja Haljinići, udaljenog desetak kilometara sjeveroistočno od Kaknja, a radio je kao kopač u Staroj jami rudnika Kakanj. Josip se okrenuo prema Luki i predstavio ga kao svog oca, a zatim ga uputio da razgleda odijela i izabere šta mu se sviđa. U prodavnici nije bio više nikoga, osim nas četvorice, dva oca i dva sina. Pretvarajući se da nešto čitam mogao sam čuti šta Josip, malo tišim glasom, govori mom ocu.
“Ja bih za dva mjeseca, najkasnije do nove godine, trebao u penziju, pa sam došao da kupim odijelo za oca u kojem ćemo ga sahraniti kada umre”. Ja sam tada prvi put tako nešto čuo. Nisam znao da se ljudi sahranjuju u odijelima. I to u novim. To je zagolicalo moju maštu i znatiželju, te sam s e pretvorio u uho da ne bih propustio nešto od onog što Josip govori. Luka je u tom momentu bio ispred vješalica sa odijelima. Moj otac je uz pomoć dugačkog drvenog štapa na čijem je kraju bila metalna kuka skinuo sa visoke vješalice štofano tamno plavo odijelo i pokazao ga Luki. Odijelo se Luki dopalo i on je, sa njim u ruci, krenuo prema vratima magacina da ga proba. Usput je zastao i rekao:
“Ja bih radije neko besmrtno odijelo, ako tako nešto u nas postoji”.
Videći da ga moj otac i Josip čudno gledaju, Luka je nastavio:
“Od jednog Kineza u Americi sam čuo da kod njih postoji besmrtno odijelo u kojem se sahranjuju pripadnici dinastije Han. Odijela se prave ručno od plemenitih kamenih pločica koje se povezuju zlatnim i srebrenim koncem. Mineral se zove žad i ima ga u raznim je boja: bijele, sivo-zelene i tamno zelene. Kinezi najviše vole bijeli žad i smatraju ga simbolom najboljih ljudskih vrlina: skromnosti, pravednosti, moralnosti, pristojnosti i hrabrosti.”
Moj otac i Josip su se i dalje začuđeno gledali dok je stari, ali odvažni Luka, nestajao iza vrata magacina.
“Kakvi Kinezi, kakva Amerika, o čemu to on priča?” iznenađeno je moj otac pitao Josipa.
“Znaš, on je dvadeset godina radio u rudniku u Americi,” odgovorio je Josip.
Dok je Luka bio u magazinu i probavao odijelo Josip je ispričao mom ocu nekoliko zanimljivih detalja iz biografije svoga oca.
Luka je 1903 godine, kao mladić od osamnaest godina napustio posao kopača u jami rudnika Kakanj, koji je radio protiv volje svoga oca i zajedno sa Ibrahimom, svojim najboljim drugom otišao raditi u rudniku u Americi. Bilo je to vrijeme kada je potražnja za rudarima u cijelom svijetu bila velika, te su američki agenti iz rudarskih kompanija dolazili u zemlje jugoistočne Evrope i regrutovali radnike za rad u njihovim rudnicima. Ibrahim i Luka su nekako stupili u kontakt sa američkim agentima i zajedno sa grupom radnika iz Čehoslovačke, Italije, Mađarske i Poljske našli se na brodu za Njujork. U Njujorku su ih dočekali drugi agenti i u grupama od po deset ili dvadeset ljudi upućivali ih i vozovima otpremali prema rudnicima u Virdžiniji, Pensilvaniji, Tenesiju, Kentakiju i drugim krajevima Amerike. Tako su se Luka i Ibrahim krajem augusta 1903 našli u malom rudarskom gradu Oakmont u saveznoj državi Pensilvania. Radili su u rudniku i stanovali u obližnjim kolonijama namijenjim za samce, obične radnike bez kvalifikacija. Oženjeni radnici sa porodicama, majstori i drugi radnici sa višim kvalifikacijama stanovali su u odvojenim kolonijama u boljim i komfornijim stanovima.
Dvadeset-petog Januara 1904. godine u susjednom rudniku u gradiću Harvick dogodila se velika eksplozija u kojoj je poginulo sto-osamdeset rudara. Tri sedmice kasnije, jednog hladnog februarskg predvečerja, Luka se vraćao u stambenu koloniju. Prolazio je ispred upravne zgrade rudnika kada je vidio uplakanu mladu ženu sa dvoje male djece. Nikad ranije tu ženu nije vidio. Saznao je da je ona porijeklom iz Poljske, da se zove Ludvika Sobzak i da je supruga Jozefa Sobzaka, jednog od u eksploziji poginulih rudara. Propisi rudarske kompanije nalagali su da Ludvika u roku od trieset dana od pogibije svoga muža napusti stan kako bi se taj stan dodijelio nekom drugom aktivnom rudaru sa porodicom. Ludvika je bila mlada, stasita i lijepa žena. Imala je djevojčicu od dvije i dječaka od tri godine. Luka se zagledao u Ludvikine zelene oči, a onda iznenada, na svoje i na Ludvikino zaprepaštenje zbunjeno je upitao:
“Hoćeš li se udati za mene?”
Ljudi različitih nacija, kultura, religija i običaja imaju ratličite vremenske periode žalovanja umrlog supružnika i stupanja u novu bračnu vezu. Ludvika je imala sedam dana da ovlaš upozna Luku, istovremeno se pripremajući za novi život, tako da su osamnaestogodišnji Luka Franković i dvadeset-dvogodišnja Ludvika Sobzack u nedelju 28. Februara 1904 godine i službeno postali muž i žena.
Luka je izašao iz magacina noseći odijelo u ruci i govoreći da mu je tijesno. Josip je tog trena prekinuo svoju priču, obećavši mom ocu da će je nekad, kad se ponovo vide, nastaviti.
“Je li ti baš puno tijesno? Što nisi izašao da vidimo?” pitao je Josip Luku.
“Tijesno je, nego šta, što ću izlaziti, znam valjda šta je tijesno. Neću još i u grob u tijesnom odijelu otići,” ljutito je odgovorio Luka.
Pošto u radnji nije bilo većeg broja istog odijela, a Luka nije želio nikakvo drugo, moj otac je obećao da će naručiti veće odijelo koje bi moglo stići u radnju za desetak-petnaest dana. Na odlasku, Josip je rekao mom ocu da će ponekad, svratiti u radnju da provjeri da li je odijelo stiglo. Prošlo je oko dva mjeseca od to našeg susreta sa Josipom i Lukom. Jednog jutra, u ponedjeljak bio je praznik, prvi dan nove 1962. godine i naša uža porodica, otac, mati, sestra, brat i ja, bila je na okupu. Doručkovali smo. Otac je uvijek prvi završavao sa jelom, a zatim bi se ispred njega na stolu pojavila plavo-bijela kutija sarajevske Morave bez filtera. Kratko zatim iznad stola bi se zaviorio i zamirisao gusti dim iz očeve cigarete koju bi on uvijek pripaljivao običnom drvenom fosfornom šibicom koja je takođe mirisala. Iznenada na ulaznim vratima začulo se kucanje. Mati je bila na nogama, te je ona izašla da vidi ko je. Brzo se vratila i rekla ocu da ga traži neki, njoj nepoznati, čovjek. Vrata su ostala otvorena iza oca i mi smo mogli čuti opori muški glas koji mi je bio odnekud poznat. Sjetio sam se. Bio je to Josip. Izvinjavao se što ovako rano dolazi, i to još na praznik, ali nužda ga je natjerala, kaže. Prošle noći je iznenada umro njegov otac Luka pa je on sada došao da uzme ono odijelo koje je Luka izabrao i u kojem bi ga trebali sutra sahraniti. Otac se spremio i otišao sa Josipom do prodavnice i dao mu odijelo koje je protekla dva mjeseca čuvao u magacinu. Sutradan je moj otac otišao u Haljiniće i prisustvovao Lukinoj sahrani, a zatim, nakon sahrane, zajedno sa Josipom je otišao u njihovu porodičnu kuću gdje se pričalo o neobično burnom pokojnikovu životu.