I
Na nebu kiša, u podno mojih nogu su se lokve dizale do članaka, a meni se nije micalo. Na nebu je meni mjesec mogao biti izmišljen, mogao sam ga gledati i bez doma, i bez stakla, diviti se njegovoj usamljenoj ravnodušnosti, diviti se dolasku zime, i već zamišljat svjetlucave oblike koji će se sa snijegom udvostručiti, utrostručiti, dobiti krakove, oči, grbe, noge, dobiti lice, svijest! Ako zažmirim dovoljno jako, osjetim im dah, kao da su živa bića koja su tu sad kraj mene, a ne neka amorfna figura koja čuči u mraku. Mogao sam baš sad izmišljati i kuće i tople sobe, sa toplinom koja bi se mogla raščlaniti na onu sirovu toplinu koja dolazi iz kamina, onu toplinu koja je ostala iza bogate večere, prepune mirisa i oštrih začina, ili pak one topline koju bi ostavila draga ruka preko tvojih krsta. Dao sam sebi slobode, da ne ulazim u poimanje takvih stvarnosti čije se topline mogu raščlanjivati, i čije su topline tako potpune, da ih zamišljam kao nešto blagosloveno, i rijetko, gotovo uživajući više u njihovoj nepostojanosti u mom životu, nego činjenici da ću ih nekad i osjetiti, i da će mi se zasigurno učiniti mršavim, i razočarati me.
Kiša nadolazi ko u pjesmi, šušti, pa zagalami. Očekujem grom, očekujem zagnojilo pucanje nebeskih šavova, i božiji krah iznad mene, očekujem sve ono najgore u ovoj tami. Kraj vrata već stojim satima, tri ujutro. Kroz nebo izgleda, da me zakiva u veliki kavez, da se oko mene zabadaju šipke, da dosežu daleko, da će utisnuti u sebe svu živinu. Da ćemo zanjakati ja i ta živina da nas pusti!
U kući koju posjećujem se ne pali svjetlo, toliko ga očekujem da mi se priviđa, da mi se mahom ruka pomakne prema zvoncetu, da mi se oko zgloba zarije trnovita narukvica od ledene kiše, koja me za trenutak ukoči. Podsjeti me da nije dobro da stojim na ovoj hladnoći, i da sigurno ne mogu objasniti zašto. Bar ne onome koji ne razumije, onome ko noćas ne posmatra mjesec, pa makar i onaj izmišljeni.
Uzimam da zovem, gledam u broj, gledam i pitam se da li je pravi. Prelistavam po sjećanju sve one što sam zvao, i nijedan broj nije nalik ovom. Taj protok vremena od trenutka kada sam bio siguran da je to pravi broj, do moga nastojanja da to sakrijem od svoga uma, i da tobože prelistavam ostale brojeve koji su bili prazni i nevažni, pomogao mi je da svome umu doturim to vrijeme opravdavajući mu bar tako lažno činjenicu da stojim ovdje na kiši već dva sata, u mrtvo doba, u nepoznatoj ulici, čekajući svijetlo na kući koja skriva ljude koje niti poznam, niti podnosim. Broj sa dvije devetke. Vrlo neobično. Jednom tricom. Šesticom. Ko da je namjerno znao, da ga nikad neću moći zaboravit. Pozivam, strepim, iako nastojim održati stav ravnodušnosti (kao da me ima ko gledat), i kao da je ovaj poziv nešto što činim svakog dana, nešto što nije vrijedno da mu posvetim pažnje, da o njemu razmišljam. Strah, strah mi počinje titrat ispred očiju, ko razjapljeni bičevi što dolaze iz daljina. Posmatram poziv, iako znam da to iz samo meni znanih razloga ne smijem činiti. Ne smijem pozivom remetiti noćno postojanje ovog čovjeka, njegov trenutak kad spava takav mora ostati, jer nisam ja za velikih stvari, nisam ja za buditi druge ljude, moje je da se provučem neprimjetno, i da u njegovom životu ostane sve onako kako je baš njemu drago i kako je naumio. Pokleknem, suzbijem koljena da se kaznim, da ubuduće znam da pucati tako visoko nije pametno. Dižem se ko larva, štetočina, jedino ono što hoda gradom po ovom vremenu i ovom satu, sa namjerom koja je njemu jasna, a koja je daleko od onog što je čini razumnom, logičnom, koja niti se pokorava niti se trudi nalikovat procesima koji bi ispljunuli oblik čigre, koja bi se nakon svakog vrćenja uvijek preturila na isti pravac. Ništa tu nema logično, prihvatljivo, samo opažanje prostora na kojem je nalijepljen moj lik, kao plastični vojnik, drhtanja ruku u džepovima, i nabubrjelog mjeseca koji pulsira prema meni, zasljepljuje me iz lokve svojim odrazom, a kada sam pogledao u stopala, umjesto lokve mi se upravo smjehuljio on, pušeći se kao da gledam u šerpu iskipjelog mlijeka.
Ne zove, ne odgovara, taj veliki čovjek! Mene više nema, niti sam ikad i bio, pretvaram se u snijeg koji sklizne sa kišobrana dok ga zatvaraš kućom, koji otareš sa rukavica nakon partije grudvanja! Ni na lokvi ne vidim svojih obrisa, niti vidim da sam sa svojim stopama umočenim do članaka, uopšte remetio njezino lelujanje. Nimalo glamurozno sam okončao, nije neki rov, nije neki most, niti daleki glasni podvig. Ja dolazim da pribilježim ono što mi čovjek ima reći, da nastavim svoju svrhu, svoje pisanje, i dalje o beznačajnim ljudima, na beznačajnom svijetu. O ljudima o kojima svi vole da čitaju, nimalo drukčijih od onih što ih napišu i poobliče.
Dakako da nastojim progovoriti o jednom čovjeku koji me zove već sedmicama. Niti mu znam ime niti porijeklo. Nastojim progovoriti o njemu kroz priču, nastojim slagati o onome što mi bude pričao, i uklopiti njegove osjećaje i muku, u za oku ugodan oblik, da poneko i pročita. Dva sata i petnaest minuta već čekam. Trudim se da naštimam onih petnaest minuta da je bliže proteklom satu, da ne uranja u novi, da osjetim bar nešto nade, da učinim da vrijeme u ovoj hladnoći prolazi sporije, ne bi li me više obradovalo to jedno jedino svjetlo na kući, to svjetlo koje mi se sad čini nedostižnim, ko mejtu svijeća na nišanu. Bojim se da će sa novim satom, i nada popustiti. Iako je nit vidim, niti je mogu opipati. Dozlogrdilo je i njoj čekat.
Kroz lapine dva oblaka, potiho se naginje mjesec. Okrnjen, preplašen, al’ opet otmjen. Sjaji i poistovjećuje mene sa vremenom i prostorom, daje mi tačku u ravni, daje mi materiju, nimalo drugačiju od ravni, od stvarnosti, samo umorniju i neispavanu. Mjesec topao za pogladiti, ko malo kuče. Osvjetljava oblike svega onog što ima snage stajat uspravno. Ubija carstvo sijena koje su se nastanile ko paučine oko mene. Dobijam sad oblik, krut i oštar. Nimalo privlačan za oko. Gotovo ga se stidim, i pomičem se u mrak, iako nikog nema da me vidi. Iako ovuda ne prolazi nitko sem lišća koje plovi po zaostaloj kišnici. Ulijeva se ispod mene u šaht, i neopisivo me to raduje. Neopisivo me raduje odlazak tog blata i humka, te prljavštine koja znade gdje joj je mjesto. Hrli, hrli u taj šaht vrišteći radosna!
Mjesec mi ne da da ostanem u tami. Posmatra me. Teško mi je dići pogled, teško mi je osjetiti tu ljepotu i podsjetiti se za šta živim. Podsjetiti se da ja sam onaj koji to treba zapisati i drugima pokazat, iako ga svi vide. Trebam spustiti glavu i zadržati ispljuvak tuge koji se ko šlajm nakuplja u meni, čekajući da ko bubuljica prsne, ili se osuši. Svjetlost mu se skuplja oko mene. Osušila je lokvu u kojoj sam stajao. Volio bih da ga zagrlim, da mu se isplačem na tom tračku svjetlosti, da mu kažem mnogo toga što bih volio da mi trune na duši Što bi volio da me zaboli, da kad ga ponovo vidim sav zajapuren i radostan mu potrčim u zagrljaj i kažem da mu mnogo toga imam za reći. Njemu koji bi me slušao, kojem je lice okrenuto uvijek prema meni. Sada kad nemam mnogo toga, kad mi zjape šuplji kalupi na duši, sram mu se obratiti.
Ja i mjesec, moj drug, moja stidljivost, i njega još gledam pognute glave, i on mi je nedostižan. Samo da me ne ugleda, samo da me ne upita, samo da ne otkrije da nemam ništa. Da duvam na sve strane ko vjetar kojem narod nije dao ime, koji nema svog početka ni pravca, koji niti krši, niti hladi, koji je eto, tako.
II
Napokon kuća je riknula. Oživjela je, i dim se razvukao po nebu, kao da je ona jedina postojeća u ovom svijetu. Netko je naložio, i popalio svjetla ko lampione na jelki, u nekom svom naviklom redu. Kojeg ja eto primijetim. Zazvonio mi je telefon.
– Dobro jutro, ne niste – niste me probudili al’ jeste prenuli iz sreće. – Evo upravo sam stigao ispred kuće. Jesmo, jesmo tako smo se dogovorili. Eto me, hvala.
Troma žena mi je otvorila. Mršava i suha. Između pospanosti i naučene, isforsirane uljudnosti (koju ja zaista nisam želio niti da primim niti da natjeram čakru u njezinom tijelu da namota taj obrazac riječi i oblika na licu, koji će je u mojim očima učiniti sposobnom za izvršavanje zadatka otvaranja vrata i dočeka pokislih gostiju), nastojala da me zainteresuje da saslušam njezine probleme u životu, i da preuzmem njezinu bol. Da je isfiltriram kroz dušu, i razložim na papiru. Ipak mi je samo uzela kaput, i gotovo mi se učinilo da čujem kako lokot na njezinoj duši pravi onaj ehoični škljocaj, koji se i dalje nekako odbijao u mojim mislima, i što sam više razmišljao o tom zvuku postajao mi je stvarniji. Natakla je kaput na stub, i ispod stavila lonče da joj ne pokvasi pod. Pomalo me bilo stid. Izvinuo sam se, nije mi odgovorila. Možda što mi je u tom trenutku pokazala prstom prema stepenicama, možda joj um nije registrovao to izvinjenje, napinjući se da podigne taj prst, i ukaže na mlako svjetlo iz sobe, na tinjajuće svjetlo za koje sam se pobojao da dolazi od svijeće, uz koju neću moći pisat. Gledao sam tu ženu i njezine koštunjave bokove, masne ruke, i uteglu stražnjicu. Njezine bijele krpe, oko kojih se nakupljao miris kafe. Miris koji je dolazio sa toplinom doma. Obrazi su mi se zarumenjeli, i oko vrata mi je postalo vruće. Bilo mi je prijatno, i toga me je bilo stid. Bilo me je svega stid u ovoj kući, jer za nje nisam, ni za topline ni za kafe. Nisam ja za skloništa, ja sam samo da hodim i sakupljam hladnoće i kiše, da ozebem i da skrivam pogled od mjeseca. Da sakupljam priče o ljudima, koje će netko da čita u svom toplom domu. Ova prijatnost me bocka i nervira ko zubobolja.
Pozdravio sam se sa gospodinom u sobi. Sjedio je sklopljenih očiju, držao se za štap. Učinilo mi se da se za taj štap držao iz neke uljudne geste prema meni, pošto su mu ruke brzo skliznule u krilo. Bile su mršave, noge je pokrio ćebetom, i činilo mi se da mu više ni noge ni ruke ni lice, nisu služile svrsi. Bez izraza, bez pokreta, bez misli i želja, sjedila je ta figura pored mene i ličila mi je na stare postere pjevača koje sam kačio po u sobi kao dijete, koji su sada pocijepani i blijedi, koje više selotejp ne može da drži. Ipak dozvoljavam sebi da ga posmatram kao sretnog čovjeka jer je imao nekoga ko će ga žaliti kada ostari. Evo mene. Dao Bog da i on meni mogne doći kad i ja ovako skršen budem sjedio, kad me tuđe ruke budu kupale i prale. Kad mi budu donosile kafu. Da me žali! Ne da razgovara sa mnom, ne da me tješi, ne da slučajno pokušava da me zabavlja, niti da u zanosu razgovora počne se osvrćati na ono što sam postigao. Neka gleda po sobi stvari koje tad budem imao, i neka gleda mene, kao što i ja sad gledam njega.
Pozdravio se i rekao da sjednem. Svjetlo se činilo mnogo jačim. Soba je zamračena svim mogućim zastorima, krpama, ćilimima. Stigla je kafa u sobu. Stigla je toplina i prijatnost. Stigao je moj dušman. Moja nervoza. Stigla je slast one lokve dole u koju bi sad skočio, one hladne, oštre kiše, i moje nemoći u njezinom kavezu. Stigle su ruke koje su mi počele drhtati. Stigla su i sjećanja, stigla je ljubav prema ovoj ženi koja mi je ovo donijela, prema ovom čovjeku, prema ovoj kući. Stigla je ljubav siromahu! Sudarila se sa mnom, prevagnula me, bez onog bar kulturnog kucanja, otvorila me na sve strane, kao promaja!
Zahvalio sam se i izvadio rokovnik. Osušio se. Izvadio sam olovku. Gledao sam čovjeka očekujući da počne. Tako barem pet minuta. Dok nisam progovorio: “Ja sam spreman gospodine”.
Tu je počeo:
– Hvala vam što ste došli. Izvinite što je u ovo doba.
– Ja sam kriv gospodine, nema veze.
– Uredu – smjestio se udobnije, i dalje držeći zatvorene oči.
Usmjerio je svoje vjeđe na moje ruke i rokovnik. Držao mi je ruke spremnim. Kad ih se nagledao počeo je:
Bilo nas je petorica. U jednom ratu. Nas premalo za toliki rat, doduše. Bilo nas je petorica u jednom od ratova, i možeš mu nadodati broj, ili nadimak. Kako je god tebi drago i ne drago. Bilo nas je i dalje petorica, i svaki je iz majke izišo, i svaki dobio ime, i svaki dobio nešto za obuć. Svaki je bio nahranjen, izljubljen. Zašli smo u Čeono. Selo koje je ostalo još čitavo u našem divljačkom pohodu.
Ispred nas je bataljon pustošio i živo i neživo. Zapucali su, i zapucali smo. Pokušavam se na sasvim jadan i neshvatljiv način sjetiti vremena tad, sjetiti se da li je bilo toplo ili hladno, koliko je bilo blatnjavo, da li je tama bila zrela, da li se raspučila ko šljiva nad testerama brda u daljini, da li bi se i sunce primaklo jednom, da li tu nekad pada kiša, svira harmonika. Pokušavam to nesretno selo ogrnuti ko lutku u izlogu ukusnim i vrijednim kaputom, koji je i na ostalim lutkama, kao da ću ga time spasiti, ili njega ili sebe.
Zvalo se jednom jedno Čeono. Zvali smo se i nas petorica. Isto smo se zvali kada smo ih izvlačili za rukav. Isto smo se zvali i kad smo ih strijeljali jedno po jedno. Staro, mlado, neuko. Bezimeno. U jednom selu u kojem ne svira harmonika, u kojem nit je toplo nit hladno.
Išli smo od kuće do kuće. Poštedjeli ništa nismo. Svaki cvijet nam ne bješe isti, a sve iz istog sjemena Bog izniknu. Mi mirisasmo bolje zaboga! Izgledasmo ljepše, i naše latice ne bjehu izgrizli crvi! Mi baštovani, mi cvjetovi! Mi Bogovi! O niz tu dolinu su pucketale kuće u plamenu, sve ono što je nekome bilo drago, što je nečija ruka dodirnula. Nečija mrtva ruka na gomili, ne pokazuje u svojoj nemoći, niti puta, niti kome prijeti! Pognula se ko pred sramom, i uz dašak pepeljastog vjetra, prsti sviraju tugu ko na klaviru. Nijemu tugu koju ja sad čujem jasno! Koja mi svira svakog dana i noći, i uz koju zaspim, uz koju se budim.
Moje selo Čeono, ruka moga komšije, moje djetinjstvo. Moj vazduh pun pepela, razmekšava mi lice. Čini ga dužim, i razvlači ga, razvlači da obgrli i osmisli oblike i stubove kuća, plodove drveća, nešto što je tu postojalo, što nekad nije trebalo zamišljat! Išli smo dalje, išli smo krutih lica, tvrdih, ubijali, palili. Došli smo do Obredovića. Do njihove bijele kuće, i preblizu pripijene tarabe, preko koje su uvijek visile nadojene grane sa jabukama. Izvukli smo gospođu Obredović. Silovali pola sata Ubili. Pola sata koliko mi je trebalo dok sam bio dječak, da joj trknem do grada. Da joj donesem “jezgre, meda, i prazni teglica za marmelade”. Da zamolim debelog trgovca za teglice, pošto ih inače neće htjet dati. Moj svijet je procvjetavao u tih pola sata, kad sam se činio važan, i sasvim nezamjenjiv u tom ljudskom procesu pravljenja marmelade, ja koji donosim te teglice, i koji treba zamoliti za njih, ako treba i zaplakati! Bacili su joj tijelo na gomilu.
Dok sam ulazio u kuću sam, gospodina Obredovića su tukli. Penjao sam se do tavanice, i ušao u sobu. Imala je širok prozor prema dvorištu. Za stolom je sjedila njihova kćerka, Aida. Imala je tad sedamnaest godina, kako sam kasnije izračunao. Aida.
Dok se vani dešavalo sve ono, Aida nije niti jednom zaplakala. Aida se popela ovdje, okupala, i skinula sa sebe kućne krpe, maramu, i pregaču. Otvorila je ladicu u svom stoliću, i okrenula se prema ogledalu. Aida je iščetkala dugu crnu kosu, prekrila je svim onim magičnim sjajem što žene umiju, i zavezala oko čela ružičastu maramu sa cvjetnim dezenom. Aida je stavila sjaj na usne, i iz ormara je izvukla bijelu haljinu, koja joj je prekrivala tek koljena, sa dubokim rezom, koja joj je otkrila mehka, rumena ramena. Jao ta Aida!
Aida je namazala oči, izdužila trepavice, pognula glavu još jednom prema ogledalu, utonula u sjaj svojih očiju, i iz profila zablistala iz svoje ljepote prema meni, baš kad sam naišao. Spretno se digla sa stolice, bez straha i stajala predamnom. Ruka mi je drhtala, izvana su se čuli pucnji. Stajala je mirno i gledala me. Nisam znao kuda, ni rukom ni nogama. Pištolj mi je bio za pasom. Aida je otkopčala haljinu na leđima, koja je skliznula otkrivajući grudnjak i svilene gaćice. Otkopčala je grudnjak, svukla gaćice. Stajala je gola, predamnom kojem je u glavi zujalo, kojem se u očima nakupila magla prepuna suza i pepela, prepuna iverja i trnja, svega onoga što zna da bocka i boli, svega onoga što je sitno a okrutno, onog što ne ubija, a usmrćuje! Uzela je moje ruke, i stavila ih oko pasa, primičući mi se. Izvukao sam ih. Zabolilo me je u glavi, oko sljepočnica mi je igrao vatreni aureol, zaboden ko minđuša. Sjekao me.
Rukama sam uzeo joj haljinu, osjetio kalup njezinog tijela koje ju je nekad držalo. Njegov oblik, požudan, i mekan. Rukom sam joj navlačio haljinu, i tom istom rukom sam prije toliko ubrao jabuku na očevom joj imanju. Onu sa grane koja se nagela i koja me mamila. Otkinuo sam je, ukrao, a ona me gledala sa ovog istog prozora, sićušna sa svim tim svijetom koji je okružuje, a kojeg ne shvaća. Iza te jabuke se ona rascvjetavala, sa onom istom kosom, probeharala, i otvorila prozor razmećući svoj miris preko ove jabuke, do mojih nozdrva. Dijete jedno, ta gledalo me! Navlačio sam joj haljinu istim rukama, baš onim kojim kada sam je je sačekao iza kuće, stisnuo za vrat, kao kada sam joj zaprijetio da ocu ništa ne smije reći za tu jabuku, ili ću je dobro nalupati.
Obećala je da neće.
Isto kao što sam joj tad zapečatio bajnu djetinju maštu, kao što sam ispio svu bisernu vodu njezinih potoka u snovima, isjekao dugu na komadiće, i probušio ružičaste oblake rastjerujući zvijezde svojim krvavim jezikom, svojim rukama koje su joj ostavile modru ogrlicu na vratu, sad sam joj jednim škljocajem kopče, zapečatio život. Tada sam joj u maštu uveo zlo, a sada sam iz tog sjemena izrastao u zloćudni, crni cvijet. Vani su me dozivali. Ona je i dalje stajala, obučena, čista i nedirnuta.
Iz kuće Obredovića je iskuljao crn, prašnjav dim. Vrata i prozori su hroptili, niz zidova se ljuštio kreč, a ja sam izišao sa pištoljem u ruci. Na tavanu je ležala Aida, sa metkom u grudima. Na tavanu je ležala u svom plamenom krevetu, i toplina ju je polako prožimala. Igrala se sa strašću koja je još uvijek počivala u njoj. Od te strasti je i kuća buknula, da smo se svi razbježali. Gorjela je kao nijedna te noći u Čeonom.
Legao sam na tlo. Obrazi su mi drhtali, oči udubile ko tunel. Otvorio sam ih, i iznad mene se izrodio mjesec. Iznad mene se izrodilo sve ono za čim sam čeznuo. Taj mjesec isti ko ona jabuka, istog oblika, nježnog, sa sviju strana jednak i mekan. Gledao sam ga, ja jedan od nas petorice. Gledao sam ga dok su me vukli i nosili, gledao sam ga čitavog svog života.
Nas petorica, a ja još živ.
Gospodin je završio priču. Mene je ruka boljela, papir je bio nedovoljan. Stiskao sam riječi u svaki mogući kut. Pisao između redova, pisao na ruku. Da zabilježim i najmanji uzdah. Čini mi se da nastavlja dalje:
Te noći me kaznio!
Ispred mene su se otvorila dva kapka, a iz njih je prokljukala bijela spodobna svjetlost, bijela sljepoća, bijeli mjesečev požar je titrao u očima ovog čovjeka. Gasio se kako bi zatvorio oči, i ponovo obasjavao u istoj onoj jačini, kao da razabira tisuću lica, tisuću usta, ko da ga prožima tisuću ljudi iz sela Čeono! Zamolio me da odem, da ništa više mi nema reći. Spetljao sam se, zblanuo, maltene sam otpuzao do vrata spotičući se od obuću, da se više ne okrećem, da više se ne vraćam!
Niz stube sam silazio razdrman i rastavljen. Sa svim svojim za život bitnim dijelovima raštrkanim po Čeonom, po ovoj kući, po tacni na kojoj se razmrljao savršen krug kafe. Silazio sam niz stube, a gospodin je držao za ruku Aidu. Zagrlio ju je i poljubio u obraz. Aida, ona ista, digla ga je sa sjedala i popela na sto. Dodala mu je konopac, i zaključala vrata. Pogledala ga je onako bajna i u svoj svojoj čednosti, u svim svojim sad zakrpanim oblacima, svim bistrim rijekama i ozdravljenim zvijezdama, navukla mu omču oko vrata. Ruku mu ni dalje nije puštala. Preturao sam po džepovima i brojao listove. Žurio sam da iziđem iz kuće, što dalje od sablasti, što dalje od aveti, što dalje od bože takve tuge i takvog rasterećenja!
Papiri su se otapali pod mojim dlanovima, i ja sam stajao ondje, bez početka, bez kraja, na isti način bježeći od mjeseca, i dalje pognute glave. To sam i dalje bio ja, sa kratkom pričom u džepu, onaj isti koji čezne za hladnoćom i mokrim člancima. Stajao sam ponosan na dobro urađen posao, na svoju žrtvu, na ulov. Sat je otkucavao pet. Meni se nije išlo. Pozdravio bi se sa ovom ulicom, ovom kućom na sebi svojstven način. Rekao bi im lijepu riječ, rekao bi im jer sam umio da pričam sa nijemim stvarima. Navukao sam šal, koji me nadojen kišom pljusnuo po licu. Oko mene su ciktale i ograde i kuće, cesta se izvijala u mahnitom smijehu. Sreća mi je dosezala do vrata, obavila me kao smola, učahurila, napravila od mene tako mirisan i privlačan kristal! Pritiskala mi je pluća, vazduh iz usta je izlazio isjeckan i blijed. Zar smijem da rizikujem? Da se prepustim? Pa zaboga koga ima sad ovdje da me oslobodi od nje!
Podvrnuo sam nogavice, opipao još jednom svežnje listova u džepu, i mahnuo trčeći niz ulicu.