Razdijeljena
(Admiralu Mahiću)
Tužna bosanska razdelija razdijeljena
šljivom i višnjom u kalemu
gleda u lijepu kolibu gdje ljeti
s ljubavlju, ali tek kada sazru,
zrele višnje se žvaću,
pa u jesen
od smlaćene šljive ušećereni pekmez pravi.
Ljepljiv za sve debele kriške
i sočan za duboke kašike šećera gladnih usta.
Razdijeljena, a okrugla kisela voćka
nema ona ni imena tačnog.
Razdelija, džanarika,
dženerika, rezdelija,
arzelinka, zelinka…
Ni jezik se dogovoriti ne može šta je smisao
nesretnog kalema tog
gdje se i boje zalaska sunca svađaju,
pa je u Americi zovu šljivom divljaka.
Admirale, ti si mi ga otkrio.
Rekao si da nepojedene zelinke postoje samo da se
baš prekisele
k’o odbačeni domoroci vatrom boja kikoću.
Ali baš svemu ukusnom i slatkom.
Radost pragova
(Senadi iz lokalnog voza Sarajevo-Zenica)
Pod desnom rukom tiho,
reče da ne zna šta su ženska prava i slobode,
i da ljubav nikada okusila nije,
sama,
u kolibi gdje nemlada žena tek nabrekle ruke ima
i da se radujem što imam muško dijete, jer
kad se rodi žensko, samo se pragovi raduju.
I ženske ruke stalno vodom grijati treba.
Pod lijevom rukom tiše,
reče i da zna kako je mučno nositi štikle,
ali da ljubav nikada okusila nije,
sama,
u selu gdje nemlada žena bezimenu obuću nosi
i da se radujem što imam muško dijete, jer
kad se rodi žensko, samo se pragovi raduju.
I ženske ruke stalno vodom grijati treba.
Skupljenih ruku oko usta najtiše,
reče i da ne mudrujemo o muškarcima previše,
ali da ljubav nikada okusila nije,
sama,
u bosanskoj nedođiji gdje nemlada žena vječno ne može biti djevojčica
i da se radujem što imam muško dijete, jer
kad se rodi žensko, samo se pragovi raduju.
I ženske ruke stalno vodom grijati treba.
Pitah je zašto se tom užasu ispod ruku smije stalno
i za koliko kosmičkih pragova njen krik vrijedi?!
Reče za samo jedan u oronuloj kolibi ovoj.
Taj vanjski na kojem,
sama,
čistog praga i raširenih ruku
samo njega čekam zauvijek.
Mora bez leptira
(Fatimi)
Fatima mi jednom reče:
„Ako sanjaš ružno, to je
zbog prašine ispod kreveta tek.“
Hrabra
usisah prašinu uz sve grinje i
taj prestrašni
san
na njoj.
Sinoćnje nemikroskopske nakaze,
garde mog straha potkrevetnog,
šuteći, zaista, tek i samo
nestaše
u bajonetu usisivača.
Ali, sklupčanog u baje,
nađoh i osušenog leptira.
Skrhana,
njega pustih kroz prozor.
Čist vjetrom,
neka poleti još jednom samo.
Tek posljednji put.