***
uzeo sam između palca i kažiprsta
što sam do sad napravio
smotao
provukao kroz pluća
jutarnja
zaljulja me
pepeo otpadne i umrlja pod
na stolu
jučerašnje novine
u osmrtnici starac
zaokružen otiskom čaše
***
kažu da je Roald Amundsen
kao dijete
zimi spavao kraj otvorenog prozora
pripremajući se za ono što će učiniti četrdeset godina kasnije
Robert Scott je u to vrijeme učio jahanje
kad su njih dvojica započeli utrku na južni pol
vijesti su ostale zarobljene u zamrznutim kragnama
vjetar je nosio snijeg upijajući glasove
i poglede
skrivajući tragove
život ovisio o suhoći nogu
petnaestak godina kasnije
na suprotnoj strani kugle
Amundsen je shvatio
da neće biti pronađen
njegov srušeni avion
kao što on nije pronašao svog talijanskog prijatelja
glasno je opsovao
od leda oslobodio smiješak
sjetivši se da će mjesto na kojem leži
i dalje putovati s njim
zamjerio si je samo što je u točku južnog pola zabio zastavu
trebao je na štap objesiti deku
i pored ostaviti rezervne čizme
pune dvopeka s nešto suhog mesa
***
u našoj bazi
na sjevernoj polutki Marsa
je mirno
stišala se pješčana oluja
dvaput smo izbrojali
uzgojeno cvijeće
u staklenim vrtovima
i kosti naših predaka
u permafrostu
očistili spomenike
grobovi se kopaju samohodnim strojevima
na ekranima pratimo
prelaske žice
napukle su njihove staklene kupole
u garderobi
kraj obješenih skafandera
smotuljci vunenih čarapa u transportnoj vreći
nažuljale nas cijevi
pod jastukom
obranit ćemo naše more
ishlapjelo u svemir
***
odnedavno se učestalo pojavljuju krtičnjaci
izbiju u noći
malene jednooke humke
na livadama i putevima
lovački psi ih raznose njuškama
sezona je parenja
divljač se gomila u stadima
izlizane soljenke u riki
brušenja rogova
ulje omči
smanjuje otpor
čuče opruge na stupicama
u ljubomori na bezbrižna djetinjstva
koža će zazvati ugriz željeza
dron(j)anje gradova
već neko vrijeme ne volim
dokumentarne emisije o kolijevkama civilizacija
u kutovima kadrova tražim
prazne vrećice dehidriranog mlijeka
nošene lagumima
i zavirujem pod titl
za zvukovima sirena
iz istog razloga
u svakom gradu
lako prepoznajem ostatke večere
mitove i bajke u ruševinama
kad vuk proguta kredu da umili glas
godinama stoji
neobrisana školska ploča
***
osamdesetih godina
u kanalu između Krka i Raba
blizu otoka Goli i Grgur
potonuo je brod
i povukao sa sobom nekoliko Puntara i Starobašćana
tijela im nikad nisu nađena
Mario iz Stare Baške
brat jednog od nestalih
radio je kao kočar
i često bi pri povratku s mora
navraćao u lokalnu konobu
Brane gostioničar bi ga pritom
svaki put upitao:
– si našal brata?
trajalo je to godinama
Brane bi izazvao smijeh prisutnih
a onda je sredinom devedesetih
gostioničar poslao svog sina
u krađu građevinskog materijala
na Grgur i Goli
škrile, erte, šperploče, salonitke
što se nađe
okrenulo je naglo na buru
barka prekrcana
utopili se sin, njegova cura i prijatelj
Braninog sina nikad nisu našli
prošlo je još neko vrijeme
nitko nije više pitao
a brat Mario
iz početka priče
došao je s najlon vrećicom
poznatog trgovačkog lanca
izvadio iz nje lubanju
i stavio na šank
– našal san ti sina!
***
Kažeš mogao si bit ratni profiter?
Žao ti što nisi?
Sramota je!
Moj djed je bio ratni profiter
41. Odmah nakon kapitulacije Jugoslavije
Kroz Vojnić su prošle Wehrmachtove jedinice za Grčku
Stajali pred gostionicom mog djeda Gnjace
Kolona do Tušilovića
Vojnici kupovali kruh i šunku
Izrezala baka na tanke lizbre
Sve što je bilo obješeno na tavanu
Gnjaco trpao novac u vreću
Njemačke marke
Visoki oficir sa strane gledao
Da vojska plati
“Vreća novca, nije dobro Anka. Prodali smo tavan i pušnicu”
“Ako, ako… kupit ćemo meso”
“Nije dobro Anka, ovoliko ne možeš dobit ni na kartama”
Gnjaco i Anka zatvorili, a stigla druga vojska
U crnom
Razbježali se ljudi rođacima
Po šumama
Ono što je ostalo
Što “neće mene”
I Gnjacu
Zabravili u crkvi na Kolariću
Njih stošesdesetero
Petsto ih gubili na hladno u Božića jarku
Anka se u grmu iznad kamenoloma skrivala s djecom
Javila po ujaku
Znao nekog tamo
Ima dati vreću novca
Ako puste Gnjacu
Vreća maraka na kolima i dukati od ženidbe
Na drugima Gnjaco
Prebijen kundakom
Leži ko vreća
Mimoišle se vreće prije mosta
Ujak ukrcao i Anku i dječurliju
Mog oca najmlađeg
Imao dvije godine
I potjerao u šumu kobile
Dobro uzobljene vuku uzbrdo
Već su drugi došli opet
Razvaljuju vrata
Da počiste
Razmeću kuću
Plamen s druge strane doline
Obasjava lica što zaviruju unazad
Cvrči
Gnjaci u plavilu sramota razlivena kundakom
Utjerali da mu smeta svjetlo vatre
A Anku prevarili
Za vreću maraka i dukate
Dali nešto mesa
I kostiju
Nepečenih