Trojanski konj na porodiljnom odjelu
Ubačen je trojanski konj
na porodiljni odjel.
Muškarac, četiri prsta otvoren,
oteklih nogu, bujnih grudi,
diše kroz kontrakcije dok mu
probušeni vodenjak curi niz butine.
Pokušava vrisnuti, ali u grlu mu raste
strano tijelo – možda beba,
možda komanda za tišinu.
Tri vjerska službenika
stoje iznad postelje.
Pop i svećenik mole na arapskom,
efendija šapuće sveto trojstvo,
a četvrti, s licem zamagljenim umorom,
ne zna kome da se obrati
gospodaru svog neba
ili upravi bolnice.
Žena sa strane broji krevete,
računa koliko još djece može stati
u sobu, u stan, u državu.
Zbraja kvadrate,
planira im očeve, majke,
mjesta za začinjanje,
mjesta za rađanje,
mjesta za zaborav.
Pali kalkulator kao babicu,
štampa sudbine na fiskalnom računu.
Svekar urla kroz porođajni zid:
"Rodit ćeš prirodno!
U moje vrijeme nije bilo
carskog reza!
I ja sam rodio prirodno,
oravši zemlju u podne!"
Doktor prelazi prstima preko stomaka,
gleda ga kao raspuklu lubenicu,
prstom struže kožu, gura
do samog mesa,
traži nešto iznutra, možda ime,
možda cijenu po kilogramu.
"Ovako lijep, sigurno dječaka nosiš,"
kaže i ne primjećuje
da trojanski konj već krvari
iz pora betonskog poda,
da mu se unutrašnjost ljušti
kao zidovi stanova punih plijesni,
da iz njega ispadaju potpisani ugovori,
prazne pelene, neplaćeni računi,
da ne rađa dijete,
nego dug,
nego rat,
nego sistem.
Pjesma je osvojila prvo mjesto na ovogodišnjem regionalnom konkursu „Milo Bošković“.
