Kada je prošao pored Van der Valk hotela, glava mu se sama okrenula nadesno, prema bolnici Elisabethgasthuis koja se jedva nazirala iza paravana od kiše. U njoj je Mirza rođen.
Kao da je juče bilo kada je drhtao od uzbuđenja čekajući da ga pozovu u prostoriju sa inkubatorom. Morao je skinuti ručni sat i vjenčani prsten sa ruke i dezinfikovati ruke. Prsten je bio zaglavio na zglobu i trebalo mu je beskonačnih par minuta da ga skine, uz pomoć medicinske sestre, jedne bucmaste Indonežanke, i nekakve sluzave tečnosti kojom mu je namazala prst. Kada je ušao u prostoriju, nije mogao odmah shvatiti kuda treba da gleda. Svuda unaokolo su bili elektronski aparati nepoznate namjene. Na monitorima su se njihali i poskakivali dijagrami. Svjetlo u prostoriji je bilo ljubičasto-plavo. Odnekud je oštro mirisalo na dezinfekcijska sredstva.
A, onda kao da se nebo otvorilo: u ovećoj kutiji od pleksiglasa, sličnoj akvarijumu, ugleda mršavo dječje tjelešce, ne veće od podlaktice. I mrko, smežurano lišce sa čvrsto zatvorenim očima.
„Jouw zoon”, rekla je kratko sestra, smiješeći se.
Ispod nosa mu pričvršćena plastična cjevčica. Oko zapešća stisnute ručice žuta traka. Zašto žuta? To mora da nešto znači! Sve dok ga nije vidio, nije mogao da uistinu shvati da ima dijete. Gledaj! Moje dijete! Mijn zoon! Nije mogao da skine oči s njega. Silno je želio da mu priđe i dotakne to lišce, da ga uzme u ruke i podigne visoko iznad glave, da prinese tu glavicu svom licu i osjeti njegov dah na svom obrazu.
Uauum! Gromovita sirena cisterne iza njega umalo ga je podigla od sjedišta. Cisterna, potpuno crna, slična onoj koja do ludila proganja Dennisa Weavera po bespuću Srednjeg zapada u filmu Duel.
Dobro, evo mičem! Kud si navalio?! Pomjerio je auto za desetak metara i čim je stao sjećanja su opet navrla.
Još jedan put su dolazili u Elisabethgasthuis. Mirzi je tada bilo skoro pet godina. U posjeti su im bili prijatelji iz Makedonije, Vasil, kolega se fakulteta, jedno uvijek nasmijano stvorenje sa crnim krupnim očima koje nikad nisu mirovale, koga su svi voljeli i zvali ga isključivo nadimkom Čokalija (interesantno, ni danas ne znam šta to zapravo znači, ali začudio bih se da je nešto lijepo), te njegova ljepuškasta i vrckava ženica te dvoje djece (kakva djeca, đavoli): kćerka malo starija od Mirze a sin malo mlađi. Toliko je bio sretan što opet vidi nekoga iz stare domovine (niko ih odozdo do tada nije posjetio), a posebno što je nakon toliko godina ponovo vidio Vasila, da mu nije smetalo što su djeca prevrnula kuću naopako, niti ga je nerviralo što se Biljana, Vasilova supruga, na javnim mjestima neprestano obazire ne bi li uhvatila nečiji pogled na sebi. Bio je juli, ali je čitave sedmice njihovog boravka padala kiša kao da je novembar.
Bio je uzeo odmor i pripremio sjajan plan obilazaka: Afsluitdijk, Delfinarium, Madurodam, Zaanse Schans, Volendam, Marken, Rijksmuseum, plovidba kanalima kroz Amsterdam, Artis i – naravno – De Wallen. No, izuzev Rijksmuseuma, u kome je i Vasilu i njegovoj supruzi začudo bilo dosadno i u kome je prijetilo da njihova djeca jureći tamo-ovamo unište bar dio od izloženih eksponata, ništa od plana nije ostvareno. Uglavnom su sjedili u kući, slušali Indexe, Bijelo Dugme i Azru, mezili oude boerenkaas i pili nevjerovatne količine Gulpenera i Westmallea (u čemu ih je Biljana tukla za tri koplja), pričali bajate viceve i prisjećali se dogodovština iz studentskih dana te oplakivali hudu sudbinu što se „onakva zemlja” raspala i što je na njene bijedne krhotine zajahala bagra koja očigledno namjerava u tom sedlu ostati za vijeke vijekova.
Zadnji dan je kiša prestala, i – tek koliko da promijene sobu – odveo ih je u Rancho na spare ribs.
Djeci, željnoj sunca i svježeg zraka, dozvolili su da se igraju ispred restorana dok jelo ne bude posluženo. No njima se toliko dopalo da trčkaraju tamo-amo po trotoaru, sudaraju se sa prolaznicima i skrivaju iza parkiranih automobila smijući se bez prestanka da su, kad je roštilj stigao na sto, zgrabili po jednu kobasicu i ponovo odjurili napolje. Plašeći se da se ne zanesu u igri i ne istrče na kolovoz ili ne podlete pod neki skuter, izlazio je nekoliko puta i opominjao ih da budu pažljivi. Kada je zadnji put izlazio, samo što se vratio i sjeo za sto, utrčao je Vasilov mališan i, crven u licu i očigledno jako uzbuđen, počeo da ocu govori nešto na svom dječijem makedonskom.
Ništa ga nije razumio, osim jedne riječi: Mirza.
Čuvši je, preblijedio je i skočio prevrnuvši punu čašu crnog vina, te istrča napolje usput se umalo sudarivši sa konobarom. Mirza je sjedio na sred trotoara, okrenut leđima prema izlazu iz restorana. Pritrčao mu je i, prije nego što je vidio ogromnu čvorugu na dječjem čelu, vidio je njegove širom raširene oči i pogled koji ništa ne vidi. Začudilo ga je i uplašilo to što dijete ne plače. Čučnuvši kraj djeteta, uhvatio ga je za ramena i iz grla istisnuo jedno bolno:
„Sine…”
Dijete za trenutak nije reagovalo, a onda je jedva primjetan drhtaj prošao njegovim tijelom, pogled mu se fokusirao na očevom licu:
„Šta je bilo, sine? Jesi li dobro?”
„Jesam, tata. Samo sam nešto sanjao.”
„Šta si sanjao, sine?” izgledalo je da se Mirza zakratko bio onesvijestio od udarca.
„Sanjao sam da sam jahao na bijelom konju, a onda se on od nečeg uplašio i ja sam pao.”
Govoreći to, dječak kao da je počeo da shvata da ga boli čelo pa se začuđeno opipa po njemu.
„Biće dobro, sine. Malo si se udario ali nije tako strašno.”
Uto im se, korak po korak, kao da hoda po modnoj pisti u pretijesnoj suknji, približi Rahima. Ne gledajući prema djetetu, prekori ga:
„Prosuo si vino Biljani po suknji.”
„Ma, hajde! Strašno! Jebala te i Biljana i njezina suknja! Zar te ne interesuje kako ti je dijete?”
„Pa da me ne interesuje ne bih izašla. I nemoj da psuješ tu na ulici. Ne mora svako da sluša tvoje prostakluke.”
I ona se sagnu i spusti meko ruku na tjeme djeteta koje iznenada poče glasno da plače.
„Idi i traži od konobara da ti zamota leda u neku krpu. I nemoj da se vučeš!”
Ona se ispravi polako gledajući ga uvrijeđeno, za trenutak kao da htjede nešto da kaže, ali se samo okrenu i jednako sporim korakom ode u restoran.
„Biće sve u redu, sine, nemoj da plačeš. Veliki momci ne plaču. Ih, malo se udario, pa odmah u suze”, tješio ga je.
A, onda, pogledavši prema vratima u kojima je nestala Rahima, više kao za sebe:
„Čuj, prosuo vino. Jaka stvar!”
Kada se vratila sa ledom umotanim u kuhinjsku krpu koja odavno nije vidjela deterdžent, pratio ju je Vasil sa svojim dječakom.
„Mogla si barem tražiti čistu krpu. Još samo treba da inficiramo dijete ovom pogani.”
Stavljajući krpu na Mirzinu čvorugu, upita Vasilovog klinju:
„Bojane, sine, šta se to desilo? Je li ga skuter udario?”
Vasil je prevodio. Dijete je, još uvijek jako uzbuđeno, zamuckujući objasnilo da su se ganjali i da je Mirza, bježeći da ne bude uhvaćen, u trku udario glavom u rasvjetni stub.
„Dobro, sine, ne boj se. Nije njemu ništa, samo se malo udario.”
„Ma samo mala čvoruga. Sreća pa je glava bosanska”, pokušavao je Vasil da se šali. „Mogao si banderu da slomiš.”
„Vasile, izvine me, ja moram Mirzu odvesti u Hitnu Pomoć. Bojim se da je imao potres mozga. Vi sjedite dokle vam se sjedi, a na mene se ne obazirite i ne čekajte me pošto ne znam koliko to može da traje. Je li u redu da se Rahima vrati s tobom?”
„Ma u redu je, ali ne znam što paničiš. Nije malom ništa, to je dječja glava. Sreća da si se u glavu udario, mogao si da povrijediš neki važiji dio tijela, jel’de Mirza?” ponovo je pokušavao da spasi veče.
Mališa ga je gledao kao da ga vidi prvi put.
„Neka, za svaki slučaj. Neka to ljekar pogleda.”
„Kako hoćeš”, pomirljivo ali nerado reče Vasil. „To je tvoje dijete.”
„Haj’mo polako, Mirza. Možeš li ustati, sine? Hoće li te tajo ponijeti?”
„Ne treba, tata, mogu ja.”
Dijete se nesigurno pridizalo, jednom rukom brišući suze a drugom pridržavajući se za očevu ruku.
„Je li mi neće čika doktor dati injekciju?”
„Ma kakvu injekciju! Samo da ti malo to pogleda i možda nečim namaže, da ti prije prođe.”
„Je li neće ta krema biti sa prikom?”
„Ma kakav prik, kakvi bakrači! To im tvoj tajo ne bi dozvolio”, nastavljao je glasom punim lažnog entuzijazma.
„Pa haj’mo onda”, pristade dijete neuvjereno.
„Haj’te vi unutra, Vasile. I ne morate se žuriti. Ja ću poslije Hitne pravo kući, da pripremim Mirzu za spavanje.”
A kad je već bio skoro kod auta, iznenada se sjeti:
„I, molim te, reci Biljani da mi je žao zbog suknje.”
Na to ga Rahima, saginjući se da poljubi Mirzu, presječe jednim gnjevnim pogledom.
„Ma, pusti sad suknju. Opraće se. Važno je da je sa ovim junačinom sve u redu.”
Pokrećući auto, mahnu im rukom i oni se zaputiše prema vratima restorana.
U hitnoj pomoći im je trebalo desetak minuta da se popuni formular na računaru i odštampa plastična kartica sa Mirzinim podacima (Mislio sam da ovdje prvo pomognu čovjeku pa tek onda se bave formalnostima. Što se, zaboga, zove hitnom pomoći?). Zatim ih mevrouw31 sa recepcije uvede u jednu oveću prostoriju sa mnoštvom zavjesa. Jednu zavjesu odgurnu u stranu, ukaza se krevet na podesivom metalnom postolju koje se dole završavalo povelikim gumenim točkovima.
„Izvolite, sjedite tu. Sad će ljekar.” I namaknu zavjesu.
Sljedećih desetak minuta (ma kakvih minuta, deset stoljeća!) ništa se nije desilo. Mirza je mirno sjedio i povremeno bi mu glava padala na grudi. Ramiz se na to trzao, krišom zagledao dječaka i osluškivao njegovo jedva čujno disanje, nadajući se da se djetetu samo spava a ne da ga hvata nesvjestica od udarca u glavu. Sjedio je kao na vrelom ugljevlju ali se trudio da se to što manje primijeti i da se njegova uznemirenost, zabrinutost i nestrpljenje na prenese i na mališu. Kada se zavjesa konačno otvori i pojavi se bucmasta mlada žena u besprijekorno bijelom mantilu i sa fasciklom u ruci, optimizam kojim je zračilo njeno nasmijano lice odmah ga umiri.
„Goedenavond. Ma je li ovo naš veliki dječak? Zdravo, ljubavi, ja sam Tieneke.”
Pomilovala ga je po kosi gledajući ga pravo u oči.
„Ja sam Mirza.”
„Mirsa? Ko ti je dao tako lijepo ime?”
„Moj tata.”
Dječak pogleda u oca očigledno dvoumeći se da li da je ispravi, ali mu Ramiz laganim zatvaranjem očiju i napućivanjem usta dade znak da to nije nužno.
„Ramiz, aangenaam”, predstavi se ustajući sa stolice i pružajući joj ruku.
„Rekli su mi da si se udario? Je li te puno boli?”
„Ne, ne boli. Samo malo.”
Doktorica se okrenu prema Ramizu:
„Kad se to desilo?”
„Otprilike prije pola sata.”
„Je li dječak gubio svijest?”
„Nisam siguran. Da, mislim. Nakratko.”
„Jeste li mu stavljali led na uboj i davali da pije vode?”
„Led sam stavljao a vodu mu nisam davao. Je li trebalo da mu dam?”
Doktorica ne odgovori nego nešto zapisa u fasciklu.
„Je li se žalio da mu je hladno?”
„Ne.”
Opet zapisa nešto.
„U redu. Molim vas za još malo strpljenja. Sad će doktor.”
Zapanjen njenim zadnjim riječima zausti da je zapita: „A šta si onda ti?” ali ona ge preduhitri:
„Ja sam stažista”, i nestade iza zavjese.
Četvrt sata je prošlo dok se ne pojavi ljekar, jedan visok i mršav tridesetogodišnjak ozbiljna lica i očiju koje su nekako neprirodno žmirkale iza velikih naočara sa debelim okvirom. Mirza je već bio zaspao na stolici sa glavom oslonjenom na očeve grudi. Kad su ga razbudili, ponovila se procedura upoznavanja i postavljanja pitanja, koja se završi neočekivanim:
„Evo, doktor će za par minuta.”
Dakle, još jedan stažista. Ovdje treba doći dok si još zdrav, jer dok se doktor pojavi zacijelo ćeš se razboljeti. U međuvremenu će valjda ovdje i kakvog ljekara zaposliti.
A kada se zavjesa ponovo razmaknula i ušla čupava osoba kojoj je bilo teško odrediti ne samo godine nego i pol dok nije progovorila, Ramiz ne sačeka da im se ovo obrati nego upita:
„Jeste li i vi stažista?” a ovaj (ispostavilo se da se radi o muškarcu) ga pogleda kao da je upravo čuo najbudalastije pitanje u životu, kao da se u ovoj stanici hitne pomoći stažisti ukazuju rjeđe od Gospe u Međugorju, te suho odvrati:
„Doktor Bruinsma.”
Nakon što je kratko pogledao uboj i kontrolisao bistrinu dječakovog pogleda, dr Bruinsma vrlo službenim glasom reče da po njegovom mišljenju dječaku nije ništa, ali da ne može sa sigurnošću tvrditi da Mirza nije pretrpio manji potres mozga, pa da ga treba u toku noći nekoliko puta buditi i ako se dijete ne mogne razbuditi da se odmah ponovo ovamo dovede. I davati mu vode, ako bude mogao piti.
Kad su stigli kući, svi su već spavali (Vasil i njegovi su bili odlučili da krenu rano ujutro, jer su namjeravali bez usputnog zadržavanja voziti do Makedonije). Na brzinu (a sve pazeći da ne budu bučni) je istuširao Mirzu i pripremio ga za spavanje. Tokom tuširanja je brižljivo zagledao dječkovo tijelo sa svih strana ali, osim oraholike žuto-modre čvoruge posred čela, nije pronašao ni jednu drugu modricu za koju nije znao od ranije. Dječak se nije bunio kada mu je rečeno da će večeras preskočiti njihov omiljeni ritual: čitanje priča prije spavanja (nekoliko zadnjih večeri mu je čitao odlomke Priče o caru Saltanu, u kojoj je Mirza našao neuobičajeno mnogo zadovoljstva).
Dječak je odmah zaspao. Ramiz se smjestio u uglu, ispod prigušenog svjetla lampe. Da bi skratio noć, uzeo je da čita Bulgakovljevu „Majstor i Margarita”, ali kad je shvatio da je pročitao skoro cijelu stranicu a da uopšte nije registrovao njen sadržaj, bilo mu je jasno da se neće moći skoncentrisati na čitanje i da će noć biti duga. Umjesto Bulgakova, uzeo je iz radne sobe dvije monografije, o Andrea Palladiu i Santiago Calatravi, dvojici arhitekata koji su mu bili neprikosnoveni uzori u struci. Lagano ih je listao kao da ih je prvi put držao u rukama, sve dok nije potonuo u njihov sadržaj.
No svo to vrijeme je nekakav dežurni radar, uređaj podaren samo roditeljima, nadzirao disanje dječaka. Ono je bilo ravnomjerno i mirno.
Otprilike svaka dva sata je pokušavao da budi dječaka i da mu vode. Jednom ga je vodio na izmokravanje ali, čak i dok je pio vodu ili hodao, Mirza je svo vrijeme čvrsto spavao. Nije mu to bilo ništa neobično jer je dječak i inače imao čvrst san i bilo ga je skoro nemoguće probuditi (izuzev grmljavine koje se dijete dugo vremena plašilo i za koju je imalo nekakav naročito osjetljiv detektor pa ga je budila i puno prije nego što bi se oluja primakla do obale Sjevernog Mora). No ovog puta se dugo dvoumio da li da ga ponovo vodi u stanicu za „hitnu” pomoć. Na kraju je ipak zaključio da nema razloga za to.
Zaspao je tek pred svitanje, iskrivljen, sjedeći na podu uz Mirzin krevet i glave oslonjene na njeg podno dječakovih nogu. Nedugo zatim Rahima ga je probudila da popiju sa gostima oproštajnu kafu.
Osjećao se kao da je noć proveo u mješalici za beton, pri najvećoj brzini miješanja.