sve se već dogodilo
on me budi
ujutru
kao podsetnik za život
popodne
u pozadini čujem svoj plač
uveče
mi telefon svetli
frekvencijom svitaca
na srpskom on zna da kaže
samo Može
u noćnim morama me čeka
prelepo čudovište
zbog kog pijem lekove
i nemam libido
na terapiji slušam kako
nemam čega da se plašim
sve se već dogodilo
ponekad pomislim
da ću biti bolje
četiri dana za redom
govorim terapeutima o nesanici
došla sam kod čoveka od sedamdeset
koji ne zna da koristi kompjuter
priča mi kako je sve
kroz šta prolazim
lako rešivo
noću se budim desetak puta
uz brze otkucaje srca
sa budućom bolešću
štitne žlezde
dobijam tablete
koje u nazivu imaju reč retard
učim se rutini
tako što ih pijem
svako veče u isto vreme
nekupljena karta za voz
imamo jutarnje rituale
pišem tri stranice napornih misli
ti čitaš uz kafu pretenciozne pisce
šalješ mi sliku
kad ti devojka ode na posao
na virtuelnoj verziji tebe
posmatram mladeže
ispod naježenih trbušnjaka
koji prave imaginarnu
putanju poljubaca
koje ne dobijaš od nje
sediš bez bokserica
sa otvorenom knjigom ka sebi
razmišljam koje te reči
tu dodiruju
izvežbani golub
koji se baci sa visina
prepušta se slobodnom padu
dok uticaj vazdušnih struja
ne prestane da bude jak,
prenosim šta kaže Kiš
svako veče skačem iz svog aviona
u blizini Kilimandžara
mašući rukama prevremeno
ali uticaj struja je iscrpan
negde
oko četiri ujutru
tresnem na vodu
na koju niko nije bacio kamen
rat u Ukrajini u Beogradu
povećava stanarinu
i krug ljudi za zabavljanje
Najbolje se razumem sa muškarcima
koji ne pričaju srpski
gledamo filmove preko video poziva
pokazuju mi kako sklapaju lego kocke
zamišljam kako bi naša veza
bila dosadna
koliko bi mi vremena trebalo
da otrkrijem nove hobije
ostaje mi da počnem da trčim
pobegnem zauvek bez javljanja
dovršim samoubistvo
do tad moram da tražim
kako se koja reč
kaže na engleskom
Pjesme su nastale na književnoj radionici Zvonka Karanovića