DAVLJENIK
Prebrojavaću kapi u barama tvojih očiju
Zamućenim i ustajalim na lažnom suncu
Što ne greje a laže kožu
Svaki put dobijaću drugi zbir
Dok polako isparavaš na upornosti prevare
Upaliću tvoja crna sunca
Dok pratim sleganje svojih kukova
U ritmu tvoga hoda
I toneš u zemlju što upija sve sokove
Bez pitanja
Sufliraću ti svojim telom
Ti ćeš zatvoriti oči
Ti ćeš ostati bez kože i čula
Poneću pod obrvama
Slike strasti nedovršene poput vasione
Prebrojavaću tvoje kapi
Od njih ću sklopiti čoveka da potopi me
U crnoj dubini
POČETAK LJUBAVNE PRIČE
Sa tobom još niko nije pričao
Neko si čudo tiho i sumanuto
Neskladno bučno i sklono voljenju
Svega što se presavije na kolenima i ćuti
Ljubav nas lepo štedi dok traje
Od beskraja prostora vremena
I naše misli o svemu što postoji pod imenom svet
Van ovih butina
Van spoljašnje i unutrašnje strane tvojih obraza
Slatkoća brzo postane mučnina
Drugo telo zauzme prostor
Na obe naše polovine kreveta
Pa opet muk
Samo ti i prazno polje
Tražimo pravu reč da opišemo ono što se čeka
Kad dođe više ne želimo da govorimo
I tako zaborav u krug
SOBA
Ne znamo više ništa
Osim da su naša kolena
Jednom bila oguljena
Po onom betonu smo padali
Dok smo se igrali školica
Za onim drvetom se krili
Tokom žmurke
Tamo su naše ruke nedorečene ostale
Po naježenoj kori
U našem iskustvu trenuci se lome
Trenuci što se ne pamte
Svuda su praznine
Sa svojih dlanova ližem vreme
Kao sladoled od vanile
Dosadan sladunjav i lepljiv
Ne sećamo se opet ničega
Nismo svedoci svog života
Ovde smo slučajno pali
Iz izbrisanog juče
Da nemamo izubijana kolena
Ne bismo dotakli ništa na ovom vanilastom svetu
Gde samo jedno drugom postajemo lomljivi i stvarni
SNEG
Smeh je postao nepodnošljiv
Ja sam postala tiha
Smeh je postao planina
Ja sam stajala u dnu
Sklopila ruke da molim
I nisam rekla ništa
Tamo je utihnulo čekanje na ljubav
Tamo nema utehe
Mnogobrojnija sam od lišća
Po kojem gazim
Niko odavde ne izlazi nepovređen
Što si gurnuo bliže zemlji
Brže počne da truli
Niko nikoga nije sačuvao
Od zvuka vetra
Smeh je postao nepodnošljiv
Ja sam postala tiha
PAMĆENJE
Od neophodnosti sa sobom
Ljudi nose uspomene
Najviše nakon svega plaču nad izgubljenim fotografijama
Prošlosti bez njih više nikada nema
Više sebi ne dokazujemo ništa
Da jednom smo to bili mi
Naši džemperi vremenom nas zaborave
Sa nama nestane i ceo jedan miris
Sa ove pretrpane planete
Umesto krivice i stida ponesemo
Skraćenu kosu crvene boje
I malo svetlosti na leđima
Iz tuđe nečije sobe
Sedimo tiši od kiše
Čekamo
Da neko poželi da nas zaboravi